Sjećanja na lijepe životne trenutke, neka stara vremena kada smo bili zadovoljni i bezbrižni, nezaboravna putovanja i druženja, ljubavi koje su nas “dizale” do neslućenih visina, nisu samo uspomene kojih se rado prisjećamo, već i moćan “štit” od neprijatnosti i životnih problema.
Lijepe uspomene su “krila” na kojima letimo dalje kroz život u traganju za srećom i zadovoljstvom, uprkos tome što nam se događaju i loše stvari. One su često neophodni mehanizmi odbrane koji nam pomažu da riješimo tekuće probleme. To, istina, nije uvijek jednostavno i lakše uspijeva ekstrovertnim osobama, otvorenim u komunikaciji, tvrde stručnjaci, ali lijepe uspomene su važne baš za svakoga.
Kako se lijepe uspomene pamte
Lijepe uspomene se pamte kao film i slika, a ponekad i samo kao osjećaj. Nijedan događaj ne može da nestane, već ga mi sami pakujemo u određene “fioke” u mozgu, onako kako nam je najprihvatljivije. U zavisnosti od osobe do osobe, isti događaj može biti “spakovan” na različite načine. Sa druge strane, mozak ima tu sposobnost da briše ružna sjećanja, nekada i doslovno. To je posebno izraženo kada je riječ o teškim ličnim traumama, pa se događa da mozak “štiti” tijelo od neprijatnih senzacija na taj način što zaboravlja.
Izvor snage
Sjećanja potiču od specifičnog epizodičnog ili autobiografskog vida pamćenja, koje se formira oko četvrte godine, zbog čega se rijetko ko i sjeća događaja prije tog uzrasta. Na ličnom nivou, lijepe uspomene omogućavaju nam da učimo iz sopstvenog iskustva i da idemo dalje ka zacrtanim ciljevima. Pomažu nam da zadržimo objektivnost i vremensku distancu kada je riječ o prošlosti, te da se drugačije postavimo prema budućnosti. Sjećanja na uspjehe iz prošlosti mogu da budu izvor snage i motivacije, ali i sigurna luka za bijeg.
Lijek za depresivne osobe
Prizivanje lijepih uspomena posebno pomaže depresivnim osobama. Začarani krug loših osjećanja i depresije inače onemogućava realistično sagledavanje sopstvenih snaga i slabosti. Na ovaj način prizvana sjećanja pomažu da se neuspjesi ne posmatraju kroz poražavajuću prizmu, već da se dožive kao manje strašni, teški, ali ne i nepodnošljivi. U psihoterapiji je vrlo važno suočavanje sa ovom vrstom emocija za sve, ali posebno za osobe sklone depresiji.
Dvije vrste memorije
U našoj svijesti ostaju uspomene na dvije vrste sjećanja. Jedno je doslovno i tiče se stvarnih dešavanja, dok je drugo suštinsko i odnosi se na značenja koja smo sami dali određenom događaju. Zbog toga uspomene mogu da budu varljive da ih se mi sjećamo u kontekstu koji smo im dali, a ne onako kako su se zaista dogodile. Zanimljivo je da svi zaboravljamo informacije u roku od tri godine, a ono što ostane nakon tog perioda najčešće se trajno urezuje u sjećanje. Ljudski mozak je u stanju da uskladišti oko milijardu informacija, ali se samo najvažnije pretaču u sjećanja od kojih nastaju najljepše uspomene.
