Nijaz Miljković (58) bivši je komandant triju brigada, a zbog teškog ranjavanja i osamdesetpostotni invalid. Rođen je i odrastao u Velikoj Kladuši. Neko vrijeme igrao je za NK Krajišnik iz Velike Kladuše, a potom i za FK BSK iz Banje Luke. Studij na Pravnom fakultetu u Banjoj Luci prekinuo je zbog odlaska na služenje vojnog roka u Bileći. Ondje je završio školu rezervnih oficira pješadije, koja mu je mnogo pomogla tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.
ČUVARI ZAPADNE GRANICE
U vrijeme afere “Sanitekst” i afere “Agrokomerc” Nijaz je radio u ovom velikokladuškom gigantu. Ubrzo se zapošljava u Štabu teritorijalne odbrane Velika Kladuša, gdje je radio posao u kojem je i bio najstručniji. Nakon prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini, održanih 1990. godine, osjetio je bojazan da daljnji razvoj situacije neće biti dobar i da će u Bosni i Hercegovini, a samim tim i na prostoru općine Velika Kladuša, najvjerovatnije doći do žestokih sukoba. Kako je i sam bio vojno stručan i sposoban za planiranje, organiziranje i po potrebi pokretanje vojnih aktivnosti u cilju odbrane Bosne i Hercegovine, Nijaz Miljković aktivno se uključio u organizaciju odbrane domovine kroz animiranje velikokladuškog stanovništva i pripremanje zauzimanja pograničnih linija i položaja prema susjednoj Republici Hrvatskoj, gdje je već bila formirana tzv. “Srpska autonomna oblast Krajina”.
“Sve to imalo je veliki utjecaj na nas ovdje u Velikoj Kladuši, koja ima 76 kilometara državne granice s Hrvatskom. Godine 1991. dolazi do pobune Srba u Hrvatskoj i osnivanja SAO Krajine, oružane i paravojne formacije bile su stacionirane na granici s Bosnom i Hercegovinom. Mi smo svjedočili agresiji na hrvatske gradove Slunj i Cetingrad, koji se nalaze duž granice s BiH, u kojima su vršeni zločini nad nesrpskim stanovništvom. Sve je to ukazivalo da se ni u Bosni neće moći održati mir i mi smo započeli pripreme za odbranu od agresije. Tada su srpske paravojne snage i prve legalne hrvatske vojne formacije dolazile i nesmetano ulazile u područje općine Velika Kladuša, gdje su dolazili kupovati namirnice i često se sukobljavali na velikokladuškim ulicama.
Tadašnja policija općine Velike Kladuše bila je previše “mekana” i dozvoljavala je takav odnos obiju strana i mi smo smatrali da treba nešto po tom pitanju poduzeti. Budući da je dio muslimanskog stanovništva još bio na teritoriji SAO Krajine, morali smo poduzeti određene aktivnosti u cilju njihovog osiguranja. U večernjim satima odlazili smo preko granice kod njih i imali određene vojne aktivnosti na tom području, u smislu izviđanja i nadgledanja tog terena. Ustvari, ta zona gdje su oni bili bila je ‘ničija zemlja’ i kasnije se pokazalo da smo bili u pravu kada smo poduzimali te aktivnosti, jer su srpske paravojne snage kasnije napale to stanovništvo, koje je moralo preko Gline izbjeći u Veliku Kladušu. Tada je ubijen civil dok je spašavao dijete svog prijatelja noseći ga na leđima. Već smo se tada, 1991. godine, uživo uvjerili u zle namjere agresora, a zatim smo 1992. godine krenuli u ozbiljno vojno organiziranje”, prisjeća se komandant Miljković početaka rata na području Velike Kladuše.
Početkom 1992. godine Nijaz Miljković bio je pomoćnik načelnika Štaba za operativne poslove, koji je bio jedan od organiziranijih u Krajini. Na području Velike Kladuše u to vrijeme na spisku vojno sposobnih bilo je između 8.000 i 12.000 ljudi, koji su popunjavali jedinice tadašnje teritorijalne odbrane.
“Ruralna područja koja graniče s Hrvatskom, kao što su Stabandža, Zborište, Crvarevac i dio Zagrada, tražili su da se organiziramo u cilju osiguravanja tih naselja, i tako je to krenulo. Ovaj dio općine Velike Kladuše prema teritoriji Republike Hrvatske u obliku je potkovice. Dug je 76 kilometara i mi smo ga uspjeli uvezati iskoristivši potencijal ‘Agrokomerca’ u vidu objekata farmi koji su se nalazili na cijelom tom području gdje smo imali stacionirane obavještajno‑izvještajne punktove, koristeći se radiovezama koje su nekada služile za vezu između centrale ‘Agrokomerca’ i tih farmi”, ističe Miljković.
PRVA VELIKOKLADUŠKA BRIGADA
Nakon početne faze vojnog organiziranja i pripremanja, javila se i potreba za osnivanjem manevarskog odreda iz kojeg su se izrodila četiri odreda. “Već u prvom napadu na Bosansku Krupu naš jedan vod iz Baraka učestvovao je u odbrani Bosanske Krupe i tada je poginuo Sead Ćehić, koji je bio prva žrtva s područja Velike Kladuše. Učestvovali smo i u borbi u zoni Bosanske Otoke na samom početku rata. Glavni napadi i prava borbena dejstva na teritoriji općine Velika Kladuša počeli su 11. juna 1992. godine napadom srpskog agresora u rejonu Zborišta i Stabandža. Ja sam kao operativac, s obzirom na to da sam imao uvid u jedinice koje smo organizirali, ispred štaba otišao s jednom jedinicom protudiverzantskog voda koji je bio namijenjen za te brze intervencije. Nakon što smo se rasporedili, mještani su nas vidjeli i dobili moral i volju, te su bili dosta staloženiji.
Budući da agresor poslije sedmice nije uspio probiti liniju kako bi presjekao komunikaciju Velike Kladuše s Bužimom, mi smo ustabilili liniju i krenuli u osnivanje Prve velikokladuške pješadijske brigade. Brigada je formirana od dijela ljudstva iz Drugog krajiškog bataljona, koji se sastojao od najboljih vojno sposobnih ljudi i koji je osiguravao nekadašnji aerodrom Željava. Na osnovu naredbe Glavnog štaba Vrhovne komande, mi smo imali obavezu osnovati brigadu jer je tad već počelo formiranje manevarskih jedinica ranga brigade na teritoriji okruga Bihać, odnosno u zoni odgovornosti Unske operativne grupe, kasnije Petog korpusa Armije RBIH. Tako smo formirali brigadu koja je imala jedan bataljon solidno naoružan. Njega smo planirali uvesti u rejon gdje su bile najžešće borbe, prema Bosanskoj Bojnoj”, rekao je Nijaz Miljković prisjećajući se osnivanja velikokladuške brigade.
Brigada je bila smještena na Vemontu, a postrojavanje je bilo u Vidovskoj ispred osnovne škole. Sastojala se od jednog bataljona koji je brojao 400 ljudi i služila je isključivo za odbranu teritorije Velike Kladuše i čuvanje pogranične linije. Isprva je to vrlo teško išlo jer nisu bili stvoreni uvjeti da odmah može ući u borbeni raspored. Brigada je imala teške borbe, od kojih je najteža bila ona od 27. aprila 1993. godine. Pristigle su formacije iz novosadskog korpusa i s Vojskom RS-a izvršile napad na Bosansku Bojnu. Prva velikokladuška pješadijska s drugim jedinicama Petog korpusa odbila je taj napad. Miljković kaže da su prije ovog napada, u septembru 1992. godine, imali akciju za oslobađanje teritorije koju su privremeno bile zaposjele srpske paravojne formacije: “To su bili mještani koji su imali pomoć od jedinica s područja SAO Krajine, najviše od garnizona Glina. Mi smo njima jasno dali do znanja da ne mogu biti naoružani na teritoriji Bosne i Hercegovine i dali im ultimatum da se razoružaju, kazavši im da mi moramo staviti pod kontrolu naš teritorij. Akcija je uspješno završena i mi smo izišli na državnu granicu s Hrvatskom Bojnom.”
U RALJAMA FIKRETA ABDIĆA
Prva velikokladuška pješadijska kasnije je preimenovana u 521. brigadu. Taj naziv nosila je i bila u sastavu Petog korpusa ARBiH sve do 29. septembra 1993. godine i proglašenja tzv. autonomije. Miljković se kao tadašnji komandant brigade suočio s velikim iskušenjima, uslijed čega je i njegov život bio doveden u pitanje jer su autonomaši Fikreta Abdića upali naoružani u komandu brigade tražeći od njega da im prepusti komandu.
“Poslije napada koji se desio 27. aprila uža komanda nije se mogla nositi s tim problemom. Tadašnji komandant Mehmed Koštić razriješen je zbog neizvršavanja dužnosti i on se kasnije stavio na stranu tzv. Autonomne pokrajine i njenih paravojnih formacija. U julu 1993. godine ustabilili smo tu liniju. Nakon Koštića, za komandanta brigade postavljen je Izet Latić, ali je i on bio u raljama Fikreta Abdića. Zatim sam ja imenovan za komandanta brigade i na njenom čelu sam bio samo petnaest dana. Bilo mi jasno da se neke stvari rade kako bi se došlo do političkog prevrata u okrugu Bihać. Kao komandant sam imao ovlaštenja i obaveze u smislu izvještavanja pretpostavljene komande, a Fikret Abdić bio je kolektivni član Vrhovne komande.
Je li to bila neka jaka igra iz međunarodne zajednice da na sva moja izvještavanja i prijedloge komanda tada nije mogla ništa poduzeti? Došli su mi Fikretovi komandanti, a među njima i Latić, ali ja nisam podlegao njihovom utjecaju, nakon čega su oni zahtijevali da odstupim kako bi oni preuzeli komandu. Odbio sam to, uzeo svu dokumentaciju koju sam kao komandant imao i rekao im da me puste ili ću ih ubiti. Izašao sam ponijevši svoje stvari, a sa mnom još petnaestak ljudi s kojima sam se zaputio u Bužim na teritorij koji je držala 505. brigada”, priča naš sagovornik.
Pobjegavši od “autonomije”, Nijaz Miljković poveo je i određen broj vojnika, od čega je formiran odred koji je pridodat 505. bužimskoj brigadi i koji je dejstvovao u zoni njene odgovornosti. U julu 1994. godine Velikokladušani su osjetili potrebu da sve svoje jedinice koje su bile rasute spoje i oforme svoju brigadu koja pripada 5. korpusu ARBiH.
“Komandant korpusa Atif Dudaković imao je sluha za to. Vidio je da je to, na neki način, i političko pitanje. Jer, ako nema Kladušana da se bore za Veliku Kladušu, šta je onda to? A bilo je Kladušana koji su se borili za Bosnu i Hercegovinu i prvi su ustali protiv ‘autonomije’. Tako smo mi, po naredbi komandanta Dudakovića, pristupili formiranju 506. oslobodilačke brigade, koja je imala tri čete i vrlo malo ljudstva. Oformili smo komandu u rejonu Mrcelji kod škole i polahko s 505. brigadom zauzeli kladuške položaje i na kraju s njima prvi ušli u Veliku Kladušu 21. augusta 1994. godine.
Tada su brigadi počeli pristupati brojni Kladušani, te smo u novembru 1994. godine imali dva bataljona, od kojih je jedan držao područje centra grada, a drugi rejon Vrnograča. 506. brigada je imala veliki moral i želju da se bori protiv ‘autonomije’. Obični ljudi bili su zbunjeni i ubačeni u tu Fikretovu mašineriju, ali su polahko prilazili nama. Tako sam u operaciji ‘Sana 95’ imao oko 1.200 ljudi i krenuo u oslobađanje teritorije Sanskog Mosta. To je, pored borbe za oslobađanje Velike Kladuše, ujedno i najznačajniji doprinos velikokladuške brigade u borbi za slobodu Bosne i Hercegovine. U toj operaciji sam teško ranjen, a rat je ubrzo stao”, kaže Miljković.
ČUVATI PROŠLOST I GRADITI BUDUĆNOST
Po završetku rata, Miljković se povukao iz vojske, a za političkim angažmanom, kaže, nije imao ni želje niti volje. Druži se s običnim ljudima, nekadašnjim borcima 5. korpusa koji su odbranili Krajinu i Bosnu i Hercegovinu. Nije oduševljen današnjim stanjem Bošnjaka, njihovim odnosom prema historiji i prošlosti, kao i unutrašnjim previranjima i političkim razilaženjima koja rastaču bošnjačko tkivo.
“Nisam za to da živimo u prošlosti, ali moramo pričati o našoj svijetloj borbi za odbranu Bosne i Hercegovine jer drugi pričaju drugačije o tome i, ako nas tu nema i ne budemo o tome govorili, činjenice bi se mogle izokrenuti, zato treba govoriti istinu jer je ona na našoj strani. Što se tiče Krajine i poslijeratnog stanja ovdje, za to ne krivim nikog osim naše političke predstavnike koji godinama sjede gore u parlamentu, ali nisu ništa uradili za Krajinu. Koliko se mi borimo gore u centrali, toliko ćemo i dobiti. Imamo ogroman potencijal koji stoji neiskorišten i Krajina može bolje. Uzmimo za primjer ‘Agrokomerc’ i njegovu infrastrukturu koja ima disperziju objekata u svih trinaest mjesnih zajednica. U svakoj su po dva-tri objekta, istina opljačkani, ali temeljna infrastruktura je ostala. Predlagao sam nekima da se tu instaliraju solarne elektrane i da proizvodimo struju iz obnovljivih izvora energije, ali, nažalost, nisam naišao na razumijevanje. Isto je i s ostalim resursima kantona, propadaju jer nema svijesti o tome, a mi koji nismo u politici nemamo mehanizma da na to utječemo”, ističe Miljković.
Komentirajući dolazak osuđenog ratnog zločinca Fikreta Abdića na mjesto načelnika Općine Velika Kladuša, komandant Miljković kaže da je riječ o jednom od apsurda Bosne i Hercegovine, te dodaje da građani Velike Kladuše, patriote i ostali nisu krivi za takvu situaciju: “U presudama sudova za krivična djela, kao što je privredni kriminal, navodi se da mu se zabranjuje obnašanje javnih funkcija u trajanju od najmanje pet godina. Međutim, kod nas se čovjeku osuđenom za ratne zločine uopće ne može osporiti da zasjedne na poziciju s koje opet može prouzrokovati neku nesreću. To je apsurd našeg sistema u Bosni i Hercegovini. Taj Izborni zakon BiH nismo mi u Velikoj Kladuši pravili i zastupnici su tu trebali imati malo više sluha pa da reagiraju na to. U Zakon treba ugraditi amandman da lice koje je pravomoćno osuđeno za ratne zločine najmanje deset godina nakon odležane kazne ne može biti uvršteno u biračke spiskove.”
/stav.ba
