Petrovački ćilim je privilegija samo jedne osobe koja nostalgično reproducira stare šare i motive kako ne bi pali u zaborav.
Bosanska tradicija koja se vijekovima prenosila sa koljena na koljeno na samom je pragu izumiranja.
U Bosanskom Petrovcu generacijama se njegovalo ručno tkanje vunenih ćilima koji su predstavljali sastavni dio života tamošnjeg stanovništva. O sveprisutnosti ovog fenomena svjedoči činjenica da je upravo u ovom dijelu Bosanske krajine razvijena autohtona verzija ‘bosanskog ćilima’, pod nazivom ‘bosanskopetrovački ćilim’.
Kraće i poznatije, petrovački ćilim sa autentičnim vezom „Bolića kola“, predstavlja zasebnu varijaciju ćilima kao ogledala tradicije i još uvijek živući kulturno-historijski simbol populacije u Krajini.
Na tklačakom stanu diskretno smještenom u ljetnjoj kuhinji porodične kuće Spahić, radi posljednja petrovačka tkalja (izrađivačica ćilima) Sedija. Ona tvrdi da je posljednja, iako se tim poslom bavila gotovo kompletna ženska populacija petrovačkog kraja.
„Ja sam posljednja aktivna tkalja. Imaju dvije sestre koje su poslije rata tkale, ali one imaju više od 80 godina i više nemaju snage za šta tako“, kaže Sedija Spahić.
Nekada je svaka kuća morala imati tkalački stan na kojem su sve žene iz porodice znale raditi.
„To su radile moje tetke, nana, majka, a i mene su naučile. Ja sada radim na tkalačkom stanu koji je star koliko i ja, sigurno ima i 60 godina, napravio ga je moj otac za majku. Sjećam se kada sam sa samo sedam godina tkala ćilime, a nisam mogla ni dohvatiti sve dijelove razboja“, navodi petrovačka tkalja.
Do rata u BiH, tkalački razboj se aktivno koristio u većini domaćinstava i takva tradicija se njegovala jer je omogućavala dodatnu zaradu.
„To je mnogima bio osnovni izvor prihoda, nije bilo žene ni djevojke koja nije imala tkalačkog stana. Tada su nakupci uzimali naše ćilime i prodavali ih širom cijele države, a imamo dokaze da su petrovački ćilimi su stigli i u najudaljenije kontinente“, kaže ona.
Sačuvati od zaborava
Surova bosanskohercegovačka svakodnevnica je ovaj vid manuelne manufakture polako dovela do samog praga zaborava. Lokalna zajednica na čelu sa kulturnim centrom Bosanskog Petrovca bori se da taj najupečatljiviji simbol kraja ne utihne.
„Godine 2013. Turska agencija za koordinaciju i saradnju TIKA u Bosanxkom Petrovcu je osigurala neophodnu infarstruktutru i sponzorisala edukaciju žena za rad na tklačkim stanovima. Osnovna ideja je bila sačuvati tradicionalni poziv i omogućiti nezaposlenim ženama da ostvare neku materijalnu korist od proizvodnje i prodaje ćilima“, navodi Ansela Husetić, Centar za kulturu i obrazovanje Bosanski Petrovac.
Projekat je uspješno sproveden, kupljeno je 50 tkalačkih stanova, formirana je ćilimara a edukaciju je prošlo gotovo 180 žena.
„TIKA-in projekat je bio izuetno velik i pozitivan iskorak, zabilježen je izuzetan odaziv, ali problem se javio kada je nestalo para koje su finansirale projekat. Da bi se osigurao kontinuitet u proizvodnji potrebno je imati adekvatno tržište, a mi nemamo apsolutno nikakvo. Za Petrovačke ćilime mnogi nisu nikad ni čuli, a mi jednostavno nismo dovoljno veliki da sami iznesemo inicijativu“, govori Husetić.
Sedija Spahić je za vrijeme programa osposobljavanja tkalja bila angažovana kao glavni edukator.
„Mene su angažovali, i rekli su mi da nađem još nekoliko žena sa kojima bih mogla povesti edukaciju. U ukupno tri faze obučili smo čak 180 žena. Narod mahom ne radi, i mnoge polaznice su se motivisale idejom da će tkanjem ćilima ostvariti solidna primanja… Žao mi je jako, ništa se nije desilo nakon edukacije, mnogi su razočarani a ja sam se samo vratila svom tkalačkom stanu i nastavila tamo gdje sam stala, i dalje sama ja ovo radim“, kaže Spahić.
Pedeset tkalačkih stanova stoji neupotrebljeno, u vlažnom podrumu općinske zgrade. Iz Centra za kulturu i obrzovanje su predlagali da razboji raspodijele ženama koje su zainteresovane da započnu proizvodnju u vlastitom aranžmanu.
„Postoji inicijativa da se tkalački stanovi izdaju na revers ženama koje su prošle obuku, čak imamo i dostupne prostorije gdje ne moramo plaćati kiriju. Ali opet se vraćamo na početni problem, dakle, nemamo tržišta“, kaže Husetić.
Breme i privilegija jedne osobe
Po svemu sudeći, Petrovački ćilim je privilegija samo jedne osobe koja nostalgično reproducira stare šare i i kombinuje motive sa ćilima svoje majke kako ne bi pali u zaborav.
„Ja to radim iz velike ljubavi, to me smiruje. Kada završim svoje dnevne obaveze, sjednem za tklački stan i osjećam se ispunjenom skroz. Teško jeste, i sam proces je jako složen i zahtjevan al’, opet, to mi je odmor za dušu a sa druge strane, osigurava mi neku skromnu zaradu kojom mogu kupiti materijal i nešto ostaviti porodici“, govori Sedija Spahić.
Sedijin majstorski rad su prepoznali mnogi. Kupci po preporuci dolaze do njenog kućnog praga i kupuju unikatne rukotvorine. Kvalitet i ekskluzivnost je prepoznat, samo je potrebno inicijativu podići na veći nivo i ponuditi još uvijek nezvanični brend u sklopu kompleksnije ponude kulturnog turizma.
„Mi se ne predajemo, bosanskopetrovački ćilim ne smije pasti u zaborav. Za sve postoji tržište, a mi smo u potrazi za nedostajućom karikom koja će nam osigurati put do kupaca“, kaže Ansela Husetić.
Izvor: Al Jazeera
