Na današnji dan paravojna formacija Srpska dobrovoljačka garda, koju je vodio zločinac Željko Ražnatović Arkan, okupirala je Bijeljinu.
Ulaskom u Bijeljinu Arkan je preuzeo vlast u gradu te naredio sistematsko zlostavljanje i ubijanje muslimanskog stanovništva. Ubijeno je najmanje 48 civila Bošnjaka. Leševi su danima ležali po ulicama.
Potresno svjedočenje
U svom sjećanju na te dane, Jusuf Trbić je detaljno opisao događaje kojima je svjedočio i o kojima je čuo svjedočenja.
“Arkanovci su se tih dana razmjestili po krovovima nekoliko visokih zgrada u centru grada i kroz durbine snajpera osmatrali ljude na ulicama. Pa koga hoće – pogode, koga neće-neće. Snajperista s vodotornja ubio je Aliju Mujkića (1927.) na njegovom kućnom pragu u današnjoj Nušićevoj ulici i teško ranio Maida Brkića. Stanari u bijelim soliterima gledali su Arkanovce kako se sunčaju na ravnom krovu Robne kuće. Kao na izletu. Ostali su šetali ulicama i dovodili ljude. Nekima zaprijete, pa ih puste. Neke pretuku. Ostale pobiju. One na koje je neko pokazao prstom. Kao što je na mene pokazao prstom vojvoda Mirko Blagojević. Vidio sam neke koje su doveli u Arkanov štab. Mog prijatelja Salku Nargalića Ćosu, čuvenog boksera, braću Ibrahima i Almira Belkića, Hajrudina Salihagića Hajrova. Odveli su tada i Nijazima Alagića, i Hasiba Kupusa, nekadašnjeg komandira policije, i Maida Sinanovića, i mnoge druge, koji se nikada više nisu pojavili živi. Brano Filipović Šumar je, s grupom Arkanovaca, izveo iz kuće poznatog Bijeljinca Asima Fidahića, potomka čuvene porodica Fidahić. Godinama kasnije posmrtne ostatke Asima Fidahića našli su na groblju u Sremskoj Mitrovici. Iz kuće mesara Redžepa Šabanovića, u blizini bolnice, izveli su Redžepa i njegovu ženu Tifu, tročlanu porodicu Pajaziti i Muhameda Mulabdića, i ubili ih, kao i Redžepovog maloljetnog sina Admira. Fotografija Rona Haviva na kojoj Arkanovac udara čizmom mrtvu Tifu obišla je svijet i postala simbol krvavog velikosrpskog pohoda u Bosni. Brano Šumar je odveo u smrt i Mustafu Komšića (1933.) i njegova dva sina, Adnana (1963) i Rijada (1973). Adnan je malo prije toga završio medicinu i počeo raditi u bijeljinskom Medicinskom centru. Nije primio ni prvu platu, a planirao je da se ženi čim ta plata stigne. Bili su to najbolji i najmirniji ljudi na svijetu. Kome su se oni mogli zamjeriti, toliko, da su ih izveli iz kuće i nedaleko odatle pobili, i to na poseban način. Ubili su prvo mladiće, a onda su njihovog oca Mustafu pokosili rafalima po nogama i ostavili ga da iskrvari i umre gledajući svoju mrtvu djecu. Našli su ga ruku ispruženih prema sinovima. Posljednji pogled njegovih praznih očiju još je milovao draga lica. U to vrijeme su dva čovjeka bila zakon u Medicinskom centru. Dr Milan Novaković, osnivač i prvi predsjednik SDS-a, i dr Milivoje Kićanović, direktor. Obojicu sam vidio te noći u Arkanovom štabu, Kićanović je bio u šarenoj vojnoj uniformi, a Novaković se pridružio oduševljenim Mauzerovim čestitkama hrabrim «braniocima Bijeljine.» Možda bi oni mogli reći zašto su Komšići pobijeni. Nedaleko odatle ubili su Huseina Gelju (1933), Majdu Izić (1929.), skoro nepokretnog Huseina Dizdarevića (1941.), Sabita Arifovića (1935.) i teško ranili Amira Brkića. Njegovog brata Nusreta je u avgustu te godine odvela policija, i nikad se nije vratio. Amira Brkića i njegovu porodicu spasili su komšije Miloš Despot i Đojo Krstić. U nekadašnjoj Skojevskoj ulici, sokaku iza Gradskog parka, arkanovci su napravili pokolj. Iz kuće Bišanovića izveli su najprije dijete, 16-godišnjeg Damira Danovića, koji je tu bio kod nene i tetaka. Ubili su ga odmah tu, na sokaku, bez riječi. Onda su ušli u kuću i rafalima pokosili Biseru (1924), njene kćerke Nerminu (1953) i Mirsadu (1961) i stanarku Radmilu Novaković. Ubili su i njihovog psa. A zatim su poveli Biserinog sina Hamdiju. Spasio ga je komšija Simo Bobić. Hamdiju su sutradan natjerali da utovari mrtve iz ulice u kombi, a onda je morao sam da ih unese u mrtvačnicu u bolnici. «Bacaj ih što dalje, mora što više da ih stane», rekli su mu. U toj uličici ubili su i braću Mirsada i Nedima Denjagića, Dževada Jašarevića, Muhameda Sahačića. Reklo bi se : ubili su svakog Bošnjaka na koga su naišli”, zapisao je Trbić.
Nastavak terora
I narednih mjeseci nastavljen je teror, pljačka, ubijanje i protjerivanje Bošnjaka. Na prvi dan Bajrama, 4. aprila na minaretu džamije lepršala je srpska zastava, koju je Arkan postavio po ulasku u Bijeljinu.
Kamere su zabilježile kako Biljana Plavšić 4. aprila 1992. godine, nakon obilaska grada, zahvaljuje Arkanu, te proglašava “oslobađanje” Bijeljine
Jedan od najpoznatijih svjetskih fotoreportera Ron Haviv uspio je fotografisati zvjerstva Arkanovih “Tigrova” na ulicama Bijeljine. Havivove slike obišle su cijeli svijet i doprinijele upoznavanju svjetske javnosti s istinom o ratu u BiH.
Zabilježena je i fotografija Albanca Hajruša Ziberija dok sa podignutim rukama, u centru Bijeljine, traži milost od Arkanovih dobrovoljaca. Ubijen je.
U hangare bivšeg Poljoprivrednog dobra “Semberija” dovedene su prve grupe Bošnjaka civila iz Bijeljine i Janje. U periodu od 1992. do 1995. godine, u logoru Batković bilo je zarobljeno i mučeno između 2.000 i 3.000 civila Bošnjaka iz Posavine, Podrinja i Krajine. Od stražara je jedino osuđen Gligor Begović, kojem je pred Sudom BiH izrečena kazna od 10 godina.
U ovom zloglasnom logoru ubijeno je više od stotinu logoraša, a veliki broj njih ubijen je u živom štitu ili pri kopanju rovova na prvim borbenim linijama. Logor Batković zatvoren je tek nakon što je potpisan Dejtonski sporazum.
Protiv Željka Ražnatovića Haški tribunal potvrdio je optužnicu, ali su od sudske pravde bile brže Arkanove ubice. Biljana Plavšić priznala je u Haškom tribunalu da je učestvovala u pripremi etničkog čišćenja na širokom području, pa i onog u Bijeljini, te je osuđena na 11 godina. Zločini u Bijeljini uključeni su i u haške presude Mići Stanišiću, ministru unutrašnjih poslova RS-a, osuđenom na 22 godine, Momčilu Krajišniku, predsjedniku Skupštine RS-a, na 20 godina, Radovanu Karadžiću, predsjedniku RS-a, osuđenom na doživotnu kaznu, i Ratku Mladiću, komandantu VRS-a, nepravomoćno osuđenom na doživotni zatvor.
U Bijeljini je, zajedno sa Janjom, prije rata živjelo 37.000 Bošnjaka, a na kraju rata ostalo ih je 2.000.
Izvor: Vijesti.ba
