Informativni web portal unsko sanskog kantona

Tag archive

donosimo

Mercedes Project One donosi tehnologiju F1 na cestu (VIDEO)

Mercedes je uradio domaći zadatak na temu hiperautomobila. Rezultat: Project One razvija preko 1.000 konjskih snaga, a od 0 do 200 km/h ubrzava za manje od 6 s!

Dan uoči početka frankfurtskog auto-salona 2017, nemački proizvođač otkrio je dugo očekivani supersportski automobil nastao u okviru AMG odeljenja.

Mercedes-AMG Project One predstavlja sam vrh savremene automobilske tehnologije, donoseći performanse bolida Formule 1 sa trkačke staze na puteve.

Kao što smo već naveli, ovaj automobil iz stanja mirovanja do brzine 200 na sat stiže za manje od 6 sekundi, što je vreme za koje mnogi “obični” sportski automobili ubrzavaju jedva do stotke, dok tačna maksimalna brzina nije saopštena, ali Mercedes tvrdi da ona iznosi iznad 350 km/h.

Da bi ostvario pomenute performanse, Project One koristi hibridni, benzinsko-električni pogon čija ukupna kombinovana snaga prevazilazi 1.000 “konja”, a zanimljivo je da se automobil može voziti i samo uz pomoć struje, ali najviše do 25 km.

Mercedesov “civilni” trkački bolid ima izvajanu karoseriju koja je u potpunosti izrađena od ugljeničkih vlakana, sa specijalnim aerodinamičkim “perajem” na zadnjem dijelu krova i velikim spojlerom pozadi.

Srce pogonskog sistema izvedeno je iz motora koji Mercedes koristi u Formuli 1, a u pitanju je 1.6 litarski V6 turbo benzinac koji može da se “vrti” na čak 11.000 o/min i koji šalje snagu na zadnju osovinu vozila.

Ovaj motor ima električni turbo punjač radi veće efikasnosti, a tu je još jedan, direktno povezan elektromotor, koji pomaže da benzinski motor na zadnje točkove prenese čak 680 ks (500 kW).

Priča o pogonskom sistemu ovdje se ne završava, jer je Project One opremljen sa još dva elektromotora – svaki je smješten na po jednom prednjem točku – koji proizvode po 163 ks (120 kW) i omogućavaju da automobil ima pogon na sva 4 točka.

Električna energija potrebna za njihovo napajanje skladišti se u litijum-jonskim baterijama, a u Mercedesu kažu da se i do 80% energije kočenja rekuperira sa prednjih točkova i ponovo šalje u baterije, čime se postiže izuzetna efikasnost u vožnji.

Ukupna masa ovih baterija iznosi oko 100 kg, a broj ćelija u njima 4 puta je veći u odnosu na one u Mercedesovom F1 bolidu sa hibridnim pogonom.

Automobil inače koristi potpuno novi osmobrzinski automatizovani menjač sa manuelnim komandama za promenu stepena prenosa na volanu, koji je razvijen specijalno za Project One.

Naprijed su montirani točkovi prečnika 19 inča, dok su pozadi 20-ice.

Pneumatici su Michelin Pilot Sport Cup 2, a automobil se standardno isporučuje sa karbon-keramičkim kočnicama.

Kabina je dizajnirana u minimalističkom, trkačkom stilu, sa volanom čiji je oblik inspirisan upravljačem bolida Formule 1.

Tu su i dva 10 inčna digitalna ekrana, jedan koji služi kao instrumenat tabla, i drugi, centralno postavljeni na kome su dostupne sve ostale informacije i funkcije.

Mercedes planira da proizvode svega 275 primeraka ovog izuzetnog automobila, a početna cijena jednog vozila iznosi 2,27 miliona eura. Nezvanično, svi primjerci su unaprijed rasprodati.

Na univerzitetima u BiH nema više ko da studira: Masovno odustaju od studiranja, upisuju privatne fakultete ili odlaze

Nakon višegodišnjeg trenda rasta broja studenata upisanih na fakultete i otvaranja privatnih fakulteta i na najnelogičnijim mjestima, desio se šok- amfiteatri na većini bh univerzitetima ove jeseni će zjapiti poluprazni.

Na dva javna univerzita u RS ostalo je 2.000 praznih mjesta, na Univerzitet u Sarajevu 2.500 mjesta, na Univerzitetu u Tuzli gdje se nekada upisivalo 3.000 studenata, danas ih nema ni 1.500.

Slobodnih mesta ima na gotovo svim fakultetima, a profesori, predstavnici studenta i raznorazni stručnjaci se pitaju -gdje su nam brucoši?

Možda ponajbolje objašnjenje današnje slike na javnim fakultetima je dao profesor Univerziteta u Tuzli Sabid Zekan: „Manji broj upisanih studenata na fakultete je rezultat svega što smo radili u zadnjih 20 godina. A šta smo radili? Nismo ništa“.

I zaista šta su to uradili predstvnici vlasti i dobro plaćeni zaposlenici u nadležnim institucijama. Da li su za ovih 20 godina ponudili konkretna rješenja- školovanje kadrova koji su nam potrebni, praksu, znanje, konkretnu demografsku politiku… Ne, toga u BiH nema, ali zato imamo masovni odlazak sa ovih prostora, ‘nerođenu’ djecu koja se nikad neće roditi, prepune biroe nezaposlenih koje ne želi ni jedan poslodavac i prepune srednje medicinske škole koje želi Njemačka.

Gdje su nam nestali brucoši?

ALARMANTNO: Za pet godina izgubili smo 30 posto srednjoškolaca

Jan Zlatan Kulenović, direktor Inkubatora društvenih inovacija “MUNJA”, kaže da trenutna situacija na bh univerzitetima i nije toliko neočekivana, jer već godinama imamo manji broj osnovaca i srednjoškolaca.

„Uzmimo za primjer samo 2012/2013 godinu kada smo imali 305 000 osnovaca, dok ih je tokom 2014/2015 godine bilo 10 000 manje, da bi u protekloj godini taj broj pao za još osam hiljada. Znači da smo za pet godina samo unutar osnovnog obrazovanja izgubili 17 000 osnovaca. U srednjim školama je taj pad još veći. Tako smo 2012. imali 167 000 srednjoškolaca, dvije godine poslije 144. 000, a u posljednjoj godini 127 000. Znači izgubili smo preko 40 000 srednjoškolaca ili skoro 30 posto srednjoškolaca za pet godina. Stoga ne treba nikoga čuditi zašto danas imamo ovako znatan pad upisanih brucoša”, naglašava Kulenović i dodaje da je osim pada nataliteta ovakvoj situaciji doprinjeo i masovni odlazak kompletnih porodica. Podsjetio je kako je samo u protekloj godini izdato preko 20 000 radnih viza. Ako pretpostavimo, kaže, da je tu radnu vizu dobio jedan član porodice, njemu treba dodati još dva ili tri člana koja su otišla zajedno sa njim i tako dolazimo do brojke od oko 60 000 ljudi koji su samo u prošloj godini emigrirali sa ovih prostora i to najvjerovatnije zauvijek.

“Ono što takođe primjećujemo u posljednjih pet godina, a što umnogome doprinosi slici polupraznih fakulteta jesu srednje medicinske škole koje u cijeloj BiH imaju zaista nevjerovatan broj odjeljenja. Ti mladi ljudi najvećim dijelom nisu usmjereni na univerzitete u našoj zemlji, nego automatski na emigraciju vani, jer je tržište pokazalo da ti kadrovi imaju odličnu šansu za posao u evropskim zemljama, prije svega Njemačkoj”, zaključio je Kulenović.

25 posto mladih napušta školovanje jer u njemu „ne vide nikakav smisao“

Amila Dedić iz Instituta za razvoj mladih KULT ističe da pored naprijed pobrojanih razloga sve više mladih odbija studirati ili radije upisuje privatne fakultete jer je činjenica da je obrazovni sistem u BiH loš, nefunkcionalan, skup, etnički i teritorijalno uslovljen, s obrazovnim programima punim teorije i apstraktnog mudrovanja, a malo prakse.

Njihova istraživanja su takože pokazala da sve veći broj mladih u BiH napušta srednju školu i studije. Još je tužnije što uz finansijske razloge čak 25 posto mladih koji napuštaju obrazovni sistem kao razlog navode da u školovanju „ne vide nikakav smisao“. Takođe sva njihova istraživanja rađena u posljednje dvije godine potvrdila su i da se veliki broj mladih ljudi odlučuje za studij u zemljama Zapadne Evrope radi boljeg obrazovnog sistema i više prilika po završetku studija.

“Kašnjenje s reformama u obrazovnom sistemu dovodi mladu populaciju u dugoročno nepovoljan položaj, a nizak nivo produktivnosti rada privredu BiH čini nekonkurentnom. Dok se ne poduzmu konkretni, efektni s brzo vidljivim rezultatima programi koji će doprinijeti rješavanju brojnih problema, poražavajuće statistike će se samo umnožavati, a manevra za izlazak iz takve situacije će biti sve manje. Kakva će tada biti budućnost BiH, ne zna se”, kaže za Buku Dedić.

Fakulteti utočište za propale političare

O problemima koji opterećuju obrazovni sistem, razgovarali smo i sa univerzitetskim profesorima.

Tako profesor Univerziteta u Tuzli Sabid Zekan za naš portal kaže da su državni univerziteti već godinama prepušteni stihijskom fukncionisanju, bez ikakve strategije, saradnje između kantona, entiteta ili na novou BiH.

„Univerziteti su postali utočište za propale političare, jer su mnogi, kao najlošiji studenti, dok su bili na vlasti, ubrzano magistrirali i doktorirali i preko noći postali profesori. Tako su potisnuli i ono malo kadrova koji su radili svoj posao kvalitetno. Sa druge strane, unutar univerziteta, zahvaljujući tzv. akademskoj slobodi, mnogi profesori su gledali da se snađu pa su na razne načine tražili prostor za dodatnu zaradu bez mnogo truda. Izgubio se kvalitet“, priča za Buku profesor i dodaje: „Pored toga, osnovno i srednje obrazovanje je izgubilo na kvaliteti. Dolaze nam sve lošiji učenici iz srednjih škola. Takođe, mi školujemo sve lošije diplomce. A onda poslodavci imaju problem kako naći kavlitetne kadrove, koje će platiti najmanjom mogućom platom, i još da rade dnevno 10 sati i da nemaju pravo na bolovanje, godišnji odmor …Spas se nađe u državnoj službi, u državnim frimama i institucijama, sa “debelom hladovinom”, ali samo za uzak krug stranačke i rodbinske djece. Začarani krug od obrazovanja do zapošljvanja se vrti poput vrtloga i vuče kompletno društvo u propast“.

Po njemu jedino riješenje je temeljito raščisti stanje u društvenim odnosima kroz kvalitet u obrazovanju, kontrolu radno-pravnih odnosa u preduzećima, favorizovanje realnog sektora nasuprot javnom sektoru, poštivanje autoriteta, stvaranje kulta kvaliteta, stvaranje aktivnog dejstvu u društvu svakog pojedinca nasuprot sve prisutnijem pasivizmu.

Draško Gajić profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci ističe još neke ključne probleme u našem društvu -odsustvo demografske politike, politike obrazovanja i upisne politike, pogotovo u domenu srednjoškolskog i visokoškolskog obrazovanja, uključivanja relevantnih aktera u metodologije za kreiranje tih politika, te kreiranje dobre socijalne politike jednoga društva pogotovo prema mladima, porodici i djeci! Po njemu slijede nam tri kruga naplate- prvi će platiti i već plaća obrazovanje, drugi će platiti poslodavaci, a treći penzioneri čije fondove neće imati ko da puni.

Da zaokružimo cijelu priču dodajmo još da se najnovijoj rang listi svjetskih univerziteta “The Times Higher Education” ne nalazi ni jedan univerzitet iz Bosne i Hercegovine, ali nalaze se četiri iz regiona Univerzitet u Splitu, Ljubljani, Mariboru i Zagrebu.

/buka

Kanton Sarajevo i dalje najrazvijeniji u FBiH, USK na osmom mjestu

Po rangu razvijenosti Kanton Sarajevo je i dalje na prvom mjestu, dok je na posljednjem, 10. mjestu, Kanton 10. U odnosu na prethodnu godinu većina kantona je zadržala ista mjesta po rangu razvijenosti. Iznenađenje predstavlja Bosansko-podrinjski kanton, koji je sa osmog (2015.) dospio na peto mjesto (2016. godine).

Federalni zavod za programiranje razvoja objavio je dokument pod nazivom “Makroekonomski pokazatelji po kantonima FBiH 2016”, u kojem su rangirani kantoni po razvijenosti. Kanton Sarajevo je po razvijenosti i dalje na prvom mjestu, Zapadno-hercegovački kanton na drugom, a Hercegovačko-neretvanski na trećem.

Indikativno je da je, u odnosu na podatke iz 2015. godine, Bosansko-podrinjski kanton ispred Zeničko-dobojskog kantona. U Bosansko-podrinjskom kantonu su u 2016. godini ostvareni poreski prihodi u iznosu od 4 miliona KM, što je u odnosu na prethodnu godinu više za 57,3 posto.

 

U dokumentu se navodi da je na kraju 2016. godine u FBiH zabilježen blagi rast broja zaposlenih. Ukupan prosječan broj zaposlenih u 2016. godini iznosi 457.974, i u odnosu na 2015. godinu se povećao za 7.853 ili 1,7 posto.

Najviši broj nezaposlenih lica registriran je u Tuzlanskom kantonu (91.693 ili 24,6 posto od ukupnog broja nezaposlenih u FBiH), u Kantonu Sarajevo (69.163 ili 18,6 posto) i u Zeničkodobojskom kantonu (66.202 ili 17,8 posto). Najmanji broj nezaposlenih osoba registrovan je u Bosansko-podrinjskom kantonu (3.502 ili 0,9 posto od ukupnog broja nezaposlenih u FBiH).

Kad je riječ o industrijskoj proizvodnji, ukupnom rastu u Federaciji BiH najviše doprinosi rast ostvaren u području vađenja ruda i kamena za 5,7 posto i u prerađivačkoj industriji za 2,8 posto. Gledano po kantonima, najveći doprinos rastu ukupne industrijske proizvodnje FBiH dao je Bosansko-podrinjski kanton (rast za 15,2 posto), Kanton 10 (rast za 14,9 posto), Tuzlanski kanton (rast za 6,6 posto) i Unsko-sanski kanton (rast za 6,5 posto).

Ukupan broj penzionera u FBiH u decembru 2016. godine iznosi 409.335, što je za 1,8 posto više nego u prethodnoj godini. Najviši broj penzionera je zabilježen u Sarajevskom kantonu sa učešćem od 21,5 posto, a najniži u Posavskom kantonu sa učešćem od 0,9% u ukupnom broju penzionera u Federaciji.

Broj penzionera se povećao u svim kantonima u odnosu na prethodnu godinu, osim u Unskosanskom kantonu gdje je zabilježeno smanjenje broja penzionera za 0,5 posto. Najviše povećanje broja penzionera zabilježeno je u Zapadno-hercegovačkom kantonu za 2,2 posto, a najmanje povećanje u Bosansko-podrinjskom kantonu za 0,7 posto.

Gledano po kantonima najveći broj poslovnih subjekata na kraju 2016. godine registrovan je u Kantonu Sarajevo sa učešćem od 26,1 posto u odnosu na ukupan broj poslovnih subjekata u FBiH, Tuzlanskom kantonu sa učešćem od 19,5 posto, dok je najmanje učešće registrovano u Posavskom kantonu sa 1,5 posto i Bosansko podrinjskom kantonu sa učešćem od 1,0 posto u ukupnom broju poslovnih subjekata u FBiH.

U 2016. godini u Federaciji BiH ostvaren je uvoz u ukupnom iznosu od 10.925 mil. KM što je za 2,3 posto više u odnosu na 2015. godinu. Najveće učešće u uvozu Federacije BiH ima Sarajevski kanton sa 33,6 posto i Zeničko-dobojski kanton sa 15,1 posto, dok najmanje učešće ima Bosansko-podrinjski kanton sa svega 0,8 posto.

klix.ba

Oprez dok vozite: Lista najgorih i najboljih cesta u Federaciji BiH

Ceste, ili većina cesta, u Bosni i Hercegovini su poznate po svojoj dotrajalosti i opasnosti koju donose vozačima. Ipak, nisu sve ceste u našoj zemlji jednako rizične – Klix.ba donosi listu najopasnijih cesta u Federaciji BiH.

Pošto je standardizirano rangiranje rizika na cestama vezano za EuroRAP (European Road Assessment Programme), podaci za Republiku Srpsku nisu dostupni jer Auto-moto savez Republike Srpske (AMS RS) nije član te organizacije. BIHAMK jeste te su dostupni podaci samo za teritoriju FBiH.

Treba napomenuti da EuroRAP u klasifikaciji cesta ne koristi samo njihovo fizičko stanje, nego i prisutnu horizontalnu i vertikalnu signalizaciju te okolinu. Prilikom kreiranja mapa rizika, koristi se 50 faktora koji određuju klasu ceste. Također, u obzir se uzimaju dostupni podaci o nesrećama.

Prema posljednjim podacima EuroRAP-a za 2014. godinu (podaci za 2016. i 2017. još nisu dostupni), najopasnije magistrale (visoki rizik) u Federaciji Bosne i Hercegovine su veći dio magistralne ceste M18 na relaciji Vogošća – Živinice, veći dio magistralne ceste M5 na relaciji Lašva – Travnik, veći dio magistralne ceste M16 na relaciji Jajce – Bugojno, Novi Travnik – Bugojno(M16.4) i Livno – granica s Hrvatskom, veći dio magistralne ceste M6 na relaciji Livno – Posušje, veći dio magistralne ceste M4 na relaciji Tuzla – Doboj i na relaciji (M4.2) Ostrožac – Velika Kladuša te veći dio magistralne ceste M17 na relaciji Konjic – Bradina.

Rizik 2014. godine

Također, na crnoj listi su ceste od Bihaća do granice s Hrvatskom, cesta do Stoca do Metkovića, od Čapljine prema Ljubuškom, od Jajca prema Banjoj Luci do entitetske linije i ceste u Bosanskoj Posavini na teritoriji FBiH.

Dakako, s obzirom na to da su ceste po EuroRAP-u rangirane u pet kategorija, a da su gore nabrojani pravci “samo najgori od najgorih”, ne treba zaboraviti i pravce koji nisu obojeni u crno, ali definitivno zaslužuju jarku crvenu boju na mapama.

Prema posljednjim podacima, srednje opasne ceste (srednje visok rizik) su veći dio magistrale M17 na relaciji Zenica – Doboj, veći dio magistrale M20 na relaciji Goražde – Foča, veći dio magistralne ceste M5 na relaciji Bosanski Petrovac – Ključ, veći dio magistralne ceste M6 (M6.1) na relaciji Bosansko Grahovo – Livno, veći dio magistralne cest M1.8 na relaciji Tuzla – Srebrenik, veći dio magistrale M4 na relaciji Tuzla – Kalesija, veći dio glavne sarajevske magistrale i poznata Svitava.

Najbolje ceste

Ako postoji dojam da smo nabrojali gotovo sve bitne pravce u Federaciji BiH, on nije daleko od istine. U narednoj kategoriji – srednji rizik – obuhvaćen je veći dio nenabrojanih pravaca.

Ipak, lakši posao je nabrojati one koji spadaju u dvije najbolje kategorije – srednje nizak rizik i nizak rizik. Naime, u ceste srednjeg niskog rizika spadaju dijelovi autoceste A1, dionice od Bosanskog Petrovca (M14 i M14.2) prema jugu ka Drvaru, sjeveru ka Bosanskoj Krupi i sjeverozapadu ka Bihaću. Također, ceste srednje niskog rizika su one od Mostara ka Širokom Brijegu, Sanskog Mosta ka Ključu i od Kladnja ka Vlasenici.

Najbolje ceste u Federaciji Bosne i Hercegovine su one niskog rizika – dijelovi autoceste A1, dio pravca na M5 između Pala i Goražda u FBiH i ceste koja tvori poluprsten od granice s Hrvatskom do Bosanskog Grahova, od B. Grahova do Drvara i od Drvara do Nacionalnog parka Una.

Od blizu 4.500 kilometara regionalnih i magistralnih cesta u Federaciji Bosne i Hercegovine, samo 260 kilometara, u koje je uključena i autocesta A1, zadovoljava EuroRAP standard srednje niskog i niskog rizika.

Presjek poboljšanja i pogoršanja

EuroRAP je prvo istraživanje sproveo u periodu od 2006. do 2008. godine i datašnja mapa zabilježila je drugačije prilike u odnosu na posljednju objavljenu. Stoga možemo zaključiti da je u BiH od 2008. do 2014. godine došlo do napretka, ali i do pada u rangu pojedinih pravaca.


Rizik 2008. godine

Prvenstveno, ceste koje su izgubile na kvalitetu u spomenutom periodu su Tuzla – Doboj, Kladanj – Živinice te od Jajca ka sjeveru do entitetske linije.

Ipak, EuroRAP je poboljšao klasifikaciju cesta Zenica – Žepče, Jablanica – Gornji Vakuf, Konjic – Mostar, Livno – granica s Hrvatskom, svi pravci iz Bosanskog Petrovca te poluprsten NP Una, Drvar i Bosansko Grahovo.

/klix.ba

Bihać: Završena prva faza KFW projekta

Privode se kraju radovi na izgradnji novog kanalizacionog sistema u Bihaću.Nakon skoro tri godine od
otpočinjanja građevinskih radova, može se reći da je završena prva faza projekta.Najveći izazov zasigurno je bio izgradnjapostrojenja za prečišćavanje otpadnih voda.Značajan broj domaćinstava i privrednih subjekta već je u novom sistemu no daleko odtoga da je posao završen. Naime,projekat nije obuhvatio neke dijelove Bihaća, poput strogog centra grada što je donekle iznenađujući podatak jer to znači da otpadne vode odavde i dalje se izlijeva u potok Drobrenicu.

A tamo gdje je kanalizacioni sistem urađen trebaće poraditi na edukaciji stanovništva jer na postrojenje, dolazi nepotreban otpad koji može uzrokovati ozbiljan kvar na 11 miliona vrijednom prečišćivaču.
Centar Grada bi tako trebao biti prioritet u drugoj fazi kao i područje Nacionalnog parka Una. No, kada će ona početi teško da ko može dati odgovor ako se zna da su problemi pratili projekat od njegov samog početka.Novoizgrađeni kanalizacioni sistem dobili su naselja Bakšaiš- Kralje,Hatinac,Ružica,dio zone Kamenica, Jezero-Privilica.Izgrađen je i glavni kolektor koji prolazi kroz Ozimice, odnosno zonu koja zahvata pojedine dijelove grada i završava na lokaciji Jotani sa sifonom ispod rijeke Une koji otpadne vode sa lijeve prenosi na desnu obalu, a potom ka Velhovu.

I tako se Bihać upisao medju gradove koji je krenuo putem evropskih centara koji su kvalitetno zbrinuli otpadne vode. Ali Bišćani imaju puno toga još da uče ukoliko žele da njihov grad odiše čistoćom. Prije svega moraju se riješiti loših navika da smeće naročito krupan otpad bacaju u rijeku Unu, a sada i u novi kanalizacioni sistem. Zaista je poražavajuće da ima nesavjesnih građana kojima su novoizgrađeni šahtovi postali idealno mjesto za bacanje raznog smeća.

Da je potrebno raditi na edukaciji lokalnog stanovništva pokazao je i nedavni slučaj u naseljima gdje su građani Hatinca i Bakšaiš-Kralje primjetili fekalija u rijeci Uni. Ostali su iznenađeni jer upravo je ovaj dio Bihaća dobio sasvim novu kanalizacionu mrežu. Izlaskom na teren, nadležni su ustanovili da su opet nesavjest, ali i neznanje građana prouzrokovali onečišćenje.

Pronađena su domaćinstva gdje su fekalne priključene na oborinske vode i sada su u obavezi ispraviti pogrešku. U suprotnom će uslijediti sankcije. U planu je i nabavka opreme za otkrivanje neleganih priključaka. Prema master planu i studiji izvodljivosti druga faza projekta trebala bi biti okončana do 2030. godine. Njegovom realizacijom i šire područje Bihaća trebalo bi dobiti kanalizacioni sistem. Da li će se do tada to i desiti ovisiće o financijskim sredstvima i tome kako će se grad u budućnosti razvijati. Šef jedinice za implementaciju projekta ne vjeruje da će se ubuduće izdvajati sredstava koliko je koštala prva faza.To nikako ne treba biti kočnica jer puno toga se može uraditi i sa manjim iznosima koji bi
se mogli osigurati iz različitih izvora uključujući i EU-fondove. – piše rtvusk.

Fekalno zagađenje gradskih izvorišta u Bihaću, voda nije preporučljiva za piće

Nakon obilnih padavina koje su proteklog vikenda zabilježene na području USK, iz Zavoda za javno zdravstvo USK su istakli da je voda u Bihaću i dalje zamućena, no da se poboljšanjem vremenskih prilika povećava kvalitet vode za piće.

U nedjelju je veliki broj građana Bihaća registrovao promjenu boje i mirisa vode za piće, koja je podsjećala na naftu. Nakon upućenih žalbi, Zavod za javno zdravstvo USK, na osnovu organoleptičkih svojstava vode i ne čekajući rezultate analize, poslao je preporuku JP Vodovod Bihać da konzumacija vode iz vodoopskrbnog sistema grada Bihaća nije za piće. To je nešto kasnije potvrdila i analiza vode.

“Analiza uzorka od ponedjeljka 4. septembra ukazala je na povišenu mutnoću i indikatore fekalnog zagađenja”, istakli su iz Zavoda.

Iz Zavoda su naglasili da će sa stabilizacijom vremenskih prilika doći i do poboljašanja kvaliteta vode, a na to, kako su istakli, ukazuju rezultati posljednje analize koja je rađena danas u prijepodnevnim satima na svim izvorištima, a koja je ukazala na “rapidan pad mutnoće”. To su za naš portal potvrdili i u preduzeću Vodovod.

“Mislim da će najveće izvorište Klokot najvjerovatnije do četvrtka ostati pod utjecajem mutnoće, dok se u ostalim izvorištima taj nivo smanjuje”, kazao je Damir Felić, direktor JP Vodovod Bihać.

Uzimajući u obzir činjenicu da je zamućenje izvorišta i pitke vode česta pojava u Bihaću prilikom većih padavina, iz Zavoda za javno zdravstvo USK su naglasili da bi se problem morao sistematski rješavati.

“Mišljenja smo da je jedini način da se riješi problem kvalitete vode u Bihaću izgradnja sistema za prečišćavanje vode na vodozahvatu Klokot, što zahtijeva angažovanje šire društvene zajednice te projekti prekogranične saradnje kojima bi se smanjio antropogeni utjecaj i ekološki pritisci na slivno područje kojem pripada izvorište Klokot”, kazali su iz Zavoda.

Napomenuli su i problemi u vodoopskrbi postoje i na području općine Ključ gdje je u funkciji veći broj lokalnih vodovoda, koji opskrbljuju čak i javne ustanove. Naveli su primjer vodovoda Zmajevac koji snabdijeva osnovnu školu u Velagićima.

“Kako je počela školska godina, a uzevši u obzir činjenicu da se na lokalnom vodovodu Zmajevac uzastopno pojavljuju indikatori fekalnog zagađenja, molimo nadležne da poduzmu odgovarajuće mjere u cilju zaštite zdravlja potrošača”, kazali su u Zavodu.

/klix.ba

Bihać: Voda nije za piće!

Usljed nepovoljnih hidrometereoloških prilika proteklih dana, u Bihaću došlo je do povećane mutnoće vode na većem broju izvorišta, zbog čega voda nije za piće.

Iz Zavoda za javno zdravstvo upozoravaju da čak ni prokuhavanje nije dovoljno da bi građani pili ispravnu vodu.

Tek će se nakon analize vode, koja će biti obavljena u četvrtak,7.septembra, utvrditi dalje aktivnosti, odnosno odlučiti o upotrebi vode.

U analizu kvaliteta vode uključit će se i stručnjaci Federalnog zavoda za javno zdravstvo. – piše rtvusk.

Da smo uhvatili Mladića, sve bi bilo drugačije

Zijad Nanić (54) rođen je u Bužimu. U Bihaću je završio gimnaziju, nakon čega upisuje Rudarsko‑geološko-građevinski fakultet u Tuzli. Zbog izbijanja rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu, vraća se u rodni grad. Legendarni komandant rahmetli Izet Nanić Zijadov je blizak rođak. Zajedno su osnivali 505. bužimsku brigadu 5. korpusa Armije RBiH, u kojoj je Zijad bio pomoćnik komandanta za sigurnost. Ratni put Zijada Nanića više je nego interesantan, a herojstvo koje je iskazao u presudnim momentima treba zauvijek cijeniti i poštovati.

Zijad je bio čestit i dobar momak za kojeg se nisu vezale nikakve afere. Baveći se karateom, samo je potvrdio svoju opredijeljenost za zdrav život i nenasilje, jer kao karatista nikada nije izazvao nikakav incident. Prisutan je od samog osnivanja SDA Bužim i početaka vojne organizacije u rodnom mu kraju, a opredijeljenost očuvanju suvereniteta i cjelovitosti Bosne i Hercegovine potvrdio je ulaskom u Patriotsku ligu BiH.

“Prvi mart 1992. godine, na dan referenduma, u Dobrom Selu osiguravali smo da sve protekne u najboljem redu, da ne bude nikakvih incidenata i da Bošnjaci budu sigurni. Učestvovao sam i u operaciji hapšenja Milana Martića u septembru 1991. godine, kad je došao da, navodno, pregovara s predstavnicima naše policije, ali bez ikakvih ingerencija. Uhvatili smo ga na mostu u Bosanskoj Otoci i zarobili ga. Intervenirala je naša policija i zatvorila ga u Policijsku upravu Bosanska Otoka, a narod, kad je čuo da je on tu, iskupio se u želji da ga linčuje. Došao je Avdo Hebib, kojeg je poslao rahmetli predsjednik Alija Izetbegović, i rekao nam da nam je predsjednik poručio da ga moramo pustiti. Nije bilo drugog načina nego da se rulja, među kojom smo bili i mi, rastjera suzavcima, a Martić nabrzinu strpa u helikopter i odveze iz Bosanske Otoke”, prisjeća se Nanić.

OSNIVANJE 505. BRIGADE

Uvjeren je da se rat nikako nije mogao izbjeći jer, kako kaže, srpski predstavnici već su bili donijeli odluku da krenu u oružane sukobe iako je rahmetli predsjednik Izetbegović na sve moguće načine to pokušavao izbjeći: “Rat u Jugoslaviji nije se mogao spriječiti iz prostog razloga što to Srbima nije odgovaralo. U novoj konstelaciji odnosa, nakon prvih višestranačkih izbora, oni su gubili pola vlasti koju su do tada imali. Podjela je trebala ići prema nacionalnom ključu, a u tom je slučaju postojala mogućnost stavljanja veta na sve odluke. U to je vrijeme u vojnim strukturama bilo gotovo 90 posto Srba. Računali su da je to njihov glavni adut i da će, nakon što zaprijete vojnom intervencijom, zaustaviti odvajanje republika i naroda od tada već dobro okrnjene Jugoslavije, od koje se lagano odvojila Slovenija, u kojoj Srbi nisu gubili ništa jer se ondje nisu ništa ni pitali.”

Zijad Nanić prisustvovao je osnivanju prvih formacija i diverzantskih vodova za zaštitu naroda sredinom 1991. godine, da bi to bilo ozvaničeno osnivanjem Patriotske lige 12. septembra 1991. godine. To je bio nukleus oko kojeg se razvijala vojna formacija i rastao poznati odred “Hamza”, koji je kasnije prerastao u četu. Četvrtog aprila 1992. godine, nakon proglašenja ratnog stanja, glavni krizni štab u Bužimu donio je odluku da formira Štab odbrane Bužima, koji je tada bio mjesna zajednica u sastavu općine Bosanska Krupa i pripadao je općinskom Štabu odbrane Bosanska Krupa. Međutim, s obzirom na to da je Štab u Bosanskoj Krupi bio blokiran od strane Srba, Bužimljani su odlučili formirati svoj – Štab odbrane Bužim. Ispočetka su imali problema, a nakon što je desna obala Une krajem aprila 1992. godine okupirana, Štab u Bosanskoj Krupi, prema Nanićevim riječima, u potpunosti se raspao i onda su oni bili jedini koji su se održali na tom području.

“U Štabu odbrane bio je i Izet Nanić, koji je napustio JNA s položaja u Erdutu, ostavivši suprugu i dvoje djece u Kragujevcu. Mi smo ga tada imenovali za načelnika Štaba, a drugog je čovjeka Štab imenovao za komandanta. On nije prihvatio poziciju jer nije bio riješio pitanje porodice. Nije se htio isticati kako mu ne bi nastradala porodica. Kada je porodicu uspio prebaciti u Bužim, 4. aprila Izet Nanić prihvatio je poziciju načelnika Štaba odbrane, na kojoj je ostao sve do kraja jula 1992. godine. Prihvaćen je moj prijedlog i Izet je 2. augusta prihvatio imenovanje za komandanta Štaba odbrane Bužim. S obzirom na to da je bio školovan oficir, krenuo je u organizaciju i uređenje Štaba. U međuvremenu je formirana Unsko-sanska operativna grupa, na čije je čelo postavljen Ramiz Dreković, sadašnji general.

To su bile manevarske jedinice koje su bile kao vojska, a mi smo bili prostorne jedinice. Odlazili smo kod Hajrudina Osmanagića, komandanta Okružnog štaba odbrane, koji nam nije ništa davao, ni topografske karte. I još nam je potcrtavao da smo mi nelegalni. Otišli smo i kod Ramiza Drekovića, koji nam je jasno rekao da komandira manevarskim jedinicama, te da nema ništa s prostornim jedinicama. Mi smo tada, vraćajući se iz Bihaća u Bužim, donijeli odluku da osnujemo brigadu s obzirom na to da smo već imali tri odreda koji su polahko prelazili u bataljone. Bila je strateška stvar da smo se mogli osloniti na Unsko-sansku operativnu grupu i tražiti materijalno-tehnička sredstva koja su neophodna za to. Trinaestog augusta, kada je Dreković sa saradnicima posjetio našu komandu, predočili smo mu da imamo tri odreda po 400 ljudi s položenim zakletvama, specijalnu četu ‘Hamza’, koja je brojala oko 90 ljudi, i formiran vod vojne policije, a on je rekao: ‘Vi imate brigadu, dajte samo ime.’ Budući da je Unsko-sanskoj operativnoj grupi bilo naređeno da numerira jedinice na način da stavi ispred broj 100 i onda neki broj. Tako je došao naziv 105. bužimska, udarna, pa krajiška pješadijska brigada, a kasnije i muslimanska, što je poslije, iz nekih političkih razloga, izmijenjeno. U aprilu 1993. godine došla je naredba da se formira 5. korpus i da imena brigada počinju brojem pet”, priča Zijad Nanić.

FIKRET ABDIĆ OD POČETKA SPRSKI IGRAČ

Za razliku od agresije na Bosnu i Hercegovinu, naš sagovornik smatra da su sukobi s autonomašima i sama realizacija ideje paradržavne tvorevine Autonomne pokrajine Zapadna Bosna mogli biti spriječeni. Trebalo je, ističe Nanić, ideju AP Zapadna Bosna sasjeći u korijenu, a one koji bi se tome usprotivili eliminirati suđenjem. Za lidera samozvane AP Zapadna Bosna Fikreta Abdića kaže da je otpočetka znao kako je on pripreman za trenutak kad Srbima ne bude sve teklo po zamišljenom planu i da su onda lansirali Babu kao posljednji as iz rukava.

“Greška je napravljena što je Fikret Abdić uopće pušten da dođe ovdje. Abdić je pripreman na autonomiju još u vrijeme afere ‘Agrokomerc’. Ta je afera napravljena i on u tome oslobođen samo kako bi ga pridobili da postane saradnik kontraobavještajne službe. On je nakon toga pripreman da bude neko sličan Aliji rahmetli i on se tako i ponašao sve do autonomije. Na nekoj srpskoj televiziji gostovao je Ratko Mladić i pričao o čišćenju ‘bihaćkog džepa’, rekavši tada da, osim borbe, ima i drugih načina da se to područje očisti. Kad se pojavio Fikret s idejom autonomije, sjetio sam se tih Mladićevih riječi i shvatio da je to ustvari ono na šta je Mladić mislio kada je rekao da ‘postoje i druge metode’ osvajanja Bihaćkog okruga. Naše čekanje i neodlučnost u slučaju Fikreta Abdića, koji je ovdje došao 1993. godine, samo je išlo u prilog razvijanju ideje autonomije i pridobijanja ljudi. Naši ovdje nisu imali jasne informacije od vrha o pitanju Abdića i čekali su, a on je to dobro iskoristio da što više zavede narod. Čak sam predlagao i tada da odemo u Veliku Kladušu, uhapsimo ga i zapucamo na one koji se pobune. Time bismo u korijenu sasjekli ideju autonomije i zauvijek riješili taj problem”, ističe Nanić.

Sagovornik Stava sjeća se da je od svog tadašnjeg referenta Šehirzada Šarića dobio informaciju kako se potpisuje neka peticija za autonomiju. Naredio je Šariću da ode na lice mjesta i sve privede. “Upitao sam ih: ‘Šta je ovo?’ A oni se vadili kako im je to stiglo od firme ‘Agrokomerc’. Rekao sam im da ne lažu i da to više ne rade jer će idući put gore proći. Kada sam poslao izvještaj o tome u vidu sigurnosne prijetnje, otišao sam na referiranje, na kojem smo jedino kolega iz Cazina i ja prijavili takve aktivnosti. Tek su se nakon dvadesetak dana ljudi aktivirali kad su vidjeli da to uzima maha. Bilo je i bezbjednjaka koji su u tome učestvovali, a skontali smo ih jer su na referiranju pokazivali statut autonomije, što mi je bilo sumnjivo. Otkud im to osim ako i sami nisu bili na nekom od sastanaka vrha autonomije i to dobili. Nažalost, bio sam u pravu. Jedan kolega bezbjednjak, Mirso, kasnije je otišao u autonomiju. Stariji narod uzimali su na prevaru da potpišu peticiju. Prijetili su im, ako ne potpišu, da neće vidjeti svoju djecu koja su tada radila u ‘Agrokomercu’”, priča Zijad Nanić.

S obzirom na to da je bio pomoćnik komandanta za bezbjednost 505. bužimske brigade, imao je veliki utjecaj u Bužimu, što ga ipak nije navelo da bude nepošten. Vlastitog brata regrutirao je ne obazirući se na sestrin hatar, koja mu je rekla da će on biti kriv ako im brat pogine, a tek je postao punoljetan. Zijad je u kontraobavještajnim poslovima bio vještiji od predstavnika međunarodne zajednice, za koju kaže da je igrala nečasnu ulogu u proteklom ratu i davala povjerljive informacije 5. korpusa drugoj strani: “Znao sam provesti cijelu noć s UNPROFOR-om i nadmudrivati se oko informacija. Rusi i Englezi bili su opasni, a među njima je bilo i Arapa koji se nisu ništa pitali. Jedna naša žena, koja je kod njih radila kao prevodilac, rekla mi je da o meni pričaju u smislu da ne mogu izvući nikakvih informacija, za razliku od ostalih brigada iz kojih su informacije pljuštale na sve strane. Posebno je bio namazan jedan ruski major. Kad bi došao na sastanak, obavezno bi pozdravljao s ‘merhaba’. Jednom sam mu rekao: ‘ Slušaj, da mi sad klanjaš podne cijelo, ne bih ti vjerovao!’ On je odgovorio da je neutralan, na što sam mu prigovorio kako je on vojnik ruske vojske i ne može biti neutralan jer njegova država podržava Srbe. Lomio sam koplja s takvima i zbog takvih imao problema sa svojim ljudima, od kojih su oni tražili da obiđu neke kote da vide šta mi imamo. Oni podnesu zahtjev Atifu Dudakoviću, a on, ne znajući o čemu je riječ, odobri taj obilazak. Kad mi dođu s potpisom i pečatom, ja im hladnokrvno kažem da ne idu nikuda. Naprimjer, na jednoj lokaciji smo imali minobacač i oni bi, čim bi to otkrili, poslali kote Srbima koji bi tukli tu kotu dok je ne unište.”

“U BUŽIMU NE SMIJE NI KOKOŠ ŽIVA OSTATI”

Prvu su autonomiju, kaže, lahko rasuli. Bilo je to krajem augusta 1993. godine. Vojska i narod pobjegli su u SAO Krajinu i bili u izbjegličkim kampovima u Maljevcu. Ondje su ostali oko tri mjeseca, nakon čega su autonomaši, zbog loših uvjeta, tražili da Srbi nešto poduzmu, a ovi su onda poslali na Veliku Kladušu svoje najsposobnije borce. Sjeća se Nanić da je došao Radojica Božović, koji je bio pukovnik u JNA, ali i Legija sa svojim vojnicima. Tvrdi da su oni autonomaše isturali kao živi štit i pucali u njih ako bi bježali. Bila je to, kaže Zijad, najjača ofanziva koja je krenula na 5. korpus Armije RBiH i najviše zakačila upravo 505. bužimsku brigadu.

“Samo na Brezi ih je poginulo oko tri stotine. I Ratko Mladić je došao, kazavši da je to najbolje što ima Vojska Srpske i da će oni pobijediti. Tu je bio i Momir Talić, komandant Prvog krajiškog korpusa VRS-a. Doveli su tu još i pantere, vukove i bataljon vojne policije. Ma nema koga sve nisu tu dovukli i udarili na 505. bužimsku. Napadali su osam dana, a napad je počeo 4. septembra 1994. godine. Devetog dana napada rahmetli komandant Izet Nanić udario im je kontru i razbucao svu tu Mladićevu kamarilu, a njega ranio. Mladić mu je u dlaku izmakao, ostavivši vjetrovku, kapu i lično vozilo. I sad se ja toga trebam stidjeti i plašiti se to kazati u javnosti?! U rokovniku Save Sokanovića, Mladićeveg pomoćnika za moral, našli smo da je Ratko Mladić tada rekao kako u Bužimu ne smije ni kokoš živa ostati. Eto ti genocida da ne može biti veći. I sad mi moramo povijati glavu pred njima samo zato što su oni ojačali, a oni sada veličaju tog istog Mladića. Pa jesmo li ih tada satrali, jesmo! Dlaka je falila da ga uhvatimo i onda bi vidjeli kako bi tekao daljnji tok rata”, tvrdi bezbjednjak 505. bužimske brigade, ističući da su “Slobodarski dani viteškog grada Bužima” jedina manifestacija koja čuva sjećanje na hrabru borbu 505. bužimske brigade i značaj rahmetli komandanta Izeta Nanića.

Mnogo je akcija i podviga iza rahmetli Izeta Nanića i 505. bužimske brigade, a Zijad ističe kako je ona na Brezi 1994. godine bila najbitnija za cijeli Bihaćki okrug: “Da nismo slomili njihovu ofanzivu ‘Breza ’94’, bio bi uništen 5. korpus Armije RBiH. Bilo bi slobodno tih pet srpskih korpusa, što bi znatno promijenilo tok rata ne samo u Bosni i Hercegovini već i u Hrvatskoj, jer smo i njima puno pomogli tom akcijom. Prva naša akcija je ‘Munja ’93’, u kojoj smo oslobodili oko 40 kvadratnih kilometara prostora i nanijeli ogromne gubitke i zarobili dosta materijalno‑tehničkih sredstava, čime smo se opremili za daljnji tok ratovanja zadavši im strah. Zatim smo 21. augusta imali ulazak u Veliku Kladušu, to je razbijanje prve autonomije. Kasnije, u operaciji ‘Sana’, bili smo nosioci oslobađanja Bosanske Krupe i izbili preko Sane do samog Prijedora. U jednoj akciji smo razoružali 240 autonomaša. A zatim smo od 16. novembra, kada je krenula druga autonomija i kada su četnici preuzeli komandu nad Fikretovim snagama, pa sve do kraja jula i deblokade, svakodnevno imali velike borbe i gubitke, a nismo imali nekih uspjeha osim što smo se branili i nismo im dali da prođu dalje.”

Po završetku rata, Zijad Nanić demobilizirao se u činu majora, a trebao je biti i unaprijeđen. U rudnik mangana došao je kao pripravnik 1998. godine, a zbog štrajka u kojem je smijenjen tadašnji direktor, imenovan je za novog direktora. Pokušao je popraviti što se dalo popraviti i raditi na unapređenju posla kroz ideje o proizvodnji gotovih veziva, žbuka i maltera, ali mu banke nisu htjele dati kredit zato što to nije bila privatna firma. Od tada do 2012. godine bio je na nekoliko funkcija, a posljednja koju je obnašao bila je pozicija savjetnika Agana Bunića, načelnika Općine Bužim. Danas je na birou i suočen je s optužnicom za ratne zločine. Zijad se nada oslobađajućoj presudi Suda BiH jer, kako tvrdi, nema nikakvih elemenata po kojima bi on bio osuđen za navodna zlostavljanja autonomaških i srpskih zarobljenika.

“Navodno su oni bili mučeni, a ja to znao i nisam ništa poduzeo da to spriječim. Međutim, isti ti autonomaši su izlazili kao svjedoci i nijedan me nije ni spomenuo tada uživo u sudnici, ali su u pisanim izjavama koje su dali prije, a sumnjam da su bili prisiljeni da tako kažu, naveli moje ime. Između ostalog, govorili su da ih se mučilo betonskim blokom kojim su ih udarali u prsa, na što je jedan od članova sudskog vijeća rekao da je to nemoguć čin, jer ko bi preživio takvo nešto. Njima je Latinović, koji im je uzimao izjave, obećao da će dobiti veliku odštetu ako dobiju na sudu i oni su pristali na tu igru jer nemaju ništa drugo. Izvarani su od Fikreta Abdića, a ‘Agrokomerc’, u kojem su radili, propao je i sada nemaju ništa, pa im ovo dođe kao dobro rješenje za finansijske probleme. Navodi se i da sam se ja pitao za sve, pa čak i za to šta će zatvorenici jesti, što je isuviše glupa izjava. I sami su priznali da su jeli istu hranu kakvu smo i mi jeli. Sada smo u fazi izvođenja svjedoka, što će, po dosadašnjem tempu, potrajati sigurno dvije godine. Onda ima odbrana i naši svjedoci, tako da može potrajati najmanje pet godina dok ne dođemo do presude i još, ako bude potrebno da se žalimo, može i više potrajati. Ali, ja se nadam da će to biti riješeno u pozitivnom smislu za mene, jer zaista nema nikakvih dokaza koji bi ukazivali na to da sam nešto naređivao ili prešućivao ikakve zločine. Osnova mog djelovanja uvijek je bila vjera, a zna se da je u islamu zabranjeno maltretiranje zarobljenika i imam hiljadu dokaza da sam tako radio. Meni je, pored toga što mi je važno da sebe odbranim i sperem ljagu sa svog imena, također bitno da time odbranim i samu 505. brigadu, u kojoj se to nije smjelo raditi, a samim tim i da ukažemo na činjenicu da rahmetli komandant Izet Nanić nije bio ratni zločinac”, kategoričan je Zijad Nanić.

Nezadovoljan je današnjim odnosom prema borbi za Bosnu i Hercegovinu. “Sami smo sebi krivi što smo dopustili da se stidimo naše odbrambeno-oslobodilačke borbe. Izmijenili smo sva imena ustanova i ostalih objekata koja su imala bilo kakve veze s ratom, dok Srbi u RS-u na svakom koraku daju imena koja nisu prikladna. Ako smo za suživot, onda i druga strana to mora pokazati, jer ovako nema smisla. Ili, naprimjer, kada se Atif Dudaković hoće kandidirati na nekoj od lista, mi sami protiv njega iznesemo toliko smeća da je to nevjerovatno. A oni svoje ratne komandante veličaju. Najveći je problem što su kasnije u politiku ušli ljudi koji nisu osjetili rat i onda im je lahko da izgube sve ono što smo mi krvlju branili.”

stav.ba

Kulen-Vakuf kod Bihaća, mjesto s “viškom” historije: Ljeti turistička Meka, a kad Ljutoč donese kiše i snjegove, spava zimski san

Kulen-Vakuf, veliko bihaćko naselje, najveće u zoni Nacionalnog parka “Una”, ljeti je turistička Meka. Mjesto na koje s jednog brda motri Stari grad Ostrovica, koji su držali hrvatski Frankopani i Keglevići, potom Osmanlije, a s drugog zidine Havale, nekadašnja ognjišta begova Kulenovića, oba zaštićeni nacionalni spomenici kulture, ljepotom i svježinom hrani smaragdnozelena Una, dijeleći ga na dvije polovine.

Prazne kuće

Lijeva obala, koja, načičkana apartmanima, hostelima, kafanama i restoranima, arhitektonski podsjeća na dalmatinske gradiće s uskim uličicama, jača je od desne, na kojoj još ima ruševina koje podsjećaju na strašno ratno vrijeme u Ljutočkoj dolini. U tursko vrijeme, naselje je nosilo ime Džisr-i-Kebir (Veliki Most), a uspomenu na taj vakat čuva istoimeni restoran, ukopan uz betonski most. Prekoputa njega je restoran “Una”, kako drugačije.

Kulen-Vakuf je čist, pitom i poznat po ljudima koji osmijehom izražavaju dobrodošlicu. U šetnji susrećemo domaćina Muharema Štrkljevića i Stipu Mihića iz bihaćkog naselja Vedro Polje.

Muharem i Stipe: Prijateljstvo koje traje decenijama

– Stipe mi je došao u posjetu. Bio mi je majstor kad sam učio zanat u “Unatransu”, a i ja sam već u penziji – govori Štrkljević. Pitamo ih ko je stariji, a oni se smiju. Posljednjih 20 godina Muharem je svakodnevno išao na posao u Bihać, 80 kilomtara u oba pravca. Kaže kako je Kulen-Vakuf lijep, ali u njemu nema ljudi. – Nema nas mnogo, pogledajte sve ove kuće, prazne su. Samo ljeti dođu vlasnici, onako, nostalgije radi – dodaje Štrkljević. Slično kaže i nastavnik u penziji Sulejman Burzić, kojeg smo susreli na kućnom pragu prije nego što je ugrabio za Bihać da promijeni vozačku dozvolu. – Samo da je više raje i da je Una čistija – prokomentirao je Burzić.

Burzić: Pobjegli riječni rakovi

Iznenađeni, pitamo ga zar Una nije ovdje čista, a on objašnjava da su iz nje pobjegli riječni rakovi, čije je prisustvo znak da je voda čista. Staračke dane ovdje provodi Hafiza Šahinović. Suprug joj je umro, ali djeca je paze. Više je starih nego mladih, kao što je više praznih nego punih kuća. Obnovljena džamija sultana Ahmeda III u centru mjesta ne napuni se ni za džumu.

Med i orasi

Šahovske susrete mladih talenata u Kulen-Vakufu održava mještanin Edo Duraković, aktivni šahovski radnik. U vrijeme “Una-regate” živne Kulen-Vakuf, reklo bi se, druga čaršija, ni traga od one kada zapadaju oktobarske kiše i kad snjegovi s Ljutoča blokiraju život. Ljubazni mještani prepričavaju nedavnu posjetu bivšeg hrvatskog predsjednika Stipe Mesića, koji je sišao s Rotary voza, koji povremeno tutnja kroz NP “Una”, i razgalio im srca duhovitošću i neposrednošću. – Mesićeva sekretarica kaže mu da kupi meda, trebat će mu, a Mesić joj dobacuje: “Treba meni i oraha” – prepričavaju anegdotu koju je bivši hrvatski predsjednik podario okupljenima na čaršijskom trgu.

Branjen sa 10 topova

U Kulen-Vakufu su bile dvije tabije i dvoja vrata, a posadom je u osmanlijsko vrijeme zapovijedao aga, kao ćehaja ostrovičkog kapetana. Naselje je nekada branjeno sa 10 topova. Tridesetih godina 18. stoljeća Mahmut-paša Kulenović tu je sagradio džamiju i ostavio vakuf da se njome upravlja pa od tada datira ime ovog pitomog mjesta. Kulen-Vakuf je teško stradao u septembru 1941., kada je, prema različitim izvorima, ubijeno od 1.300 do 2.300 civila bošnjačke nacionalnosti.

/avaz.ba

Hasan-paša od katolika kupio crkvu u Bihaću

“Na Hasan-pašu Predojević nailazimo 1562. godine kao sandžakbega u Filakovu. Već početkom vladavine sultana Murata III biva imenovan segedinskim sandžakbegom, da bi krajem 1590. godine bio imenovan za bosanskog beglerbega. On je poznat u historiji kao osvajač Bihaća. Hasan-paša nakon osvajanja Bihaća 1592. godine od preostalih žitelja katolika Bihaća je otkupio crkvu svetog Ante Padovanskog. Ono što je specifično jeste da će mahfili u Fethiji džamiji na sprat biti uzor svim ostalim krajiškim džamijama. Naime, te 1592. godine nakon neuspjelog pokušaja osvajanja Siska on je uspio osvojiti Bihać kao i izgraditi novi grad, odnosno Jeni Hisar, današnju Petrinju, da bi naredne godine 22. juna 1593. godine ili 22 ramazana 1001. hidžretske godine poveo pohod ponovo za osvajanje Siska. Tada je Habsburška vojska na čelu sa Nikolom Zrinskim potukla vojsku Hasan-paše Predojevića i prema saznanjima tu je i sam Hasan-paša poginuo, odnosno utopio se u rijeci Kupi zajedno sa ostalim sandžakbegovima koji su bili zajedno sa njim u tom vojnom pohodu. To su bili Mehmed-beg Hrustempašić, hercegovački sandžakbeg, sin velikog vezira Rustempaše i sultanije Mihrimah, Džafer-beg Predojević, pakrački sandžakbeg i brat Hasan-paše, gazi Arnaut Memi-beg, zvornički sandžakbeg i Ramazan-beg, požeški sandžakbeg. Ova bitka predstavlja prvu pobjedu ujedinjene hrišćanske srednje Evrope protiv Osmanlija. Ovom bitkom kod Siska završen je stoljetni Osmansko-hrvatski rat koji je trajao od 1493. godine do 1593. godine. Nakon ove bitke Osmanlije više nisu osvajale u Hrvatskoj”, kaže Sadet efendija Bilalić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Gacko, kojem pripada i područje Bileće.

1 2 3 62
Go to Top