Neobično selo Šojna nalazi se na rubu arktičkog kruga, a unatoč hladnim temperaturama njihova se obala smatra pustinjom.
Kruti pijesak prostire se na oko 10 kilometara obale Bijelog mora, gdje se nalazi Šojna.
Ono što je nekad bilo malo i tiho ribarsko selo 1930-ih je naraslo na impresivnu nastambinu s preko 1500 mještana i čak 70-ak ribarskih brodova.
Nekoć vrlo bogat morski život ta je industrija ugrozila masovnim izlovom, a naposljetku je zbog nestašice ribe propao posao te se populacija u selu značajno smanjila.
Ribe su se iselile, a pijesak uselio
Ljudi su se masovno počeli iseljavati, trbuhom za kruhom krećući u nova ribarska mjesta koja im nude bolju perspektivu. Ipak, ostali su starosjedioci i oni koji nisu imali mogućnosti otići, a uskoro su u Šojni doživjeli i neobičan fenomen – pješčane su dine započele svoju invaziju na mjesto. Isprva polako, morski sistem je postao neuravnotežen zbog pretjeranog izlova, pa se okeansko dno počelo pomicati. Nekad potopljene pješčane dine krenule su prema obali, zbog čega je Šojna počela tonuti. Napočetku je to bilo neznatno, no 1980-ih se pijesak počeo približavati kućama, a u ranim 1990-ima je zahvatio grad.
Zakopavanje na dnevnoj bazi
Ljudi iz Šojne su jednu večer normalno legli na počinak, a ujutro su imali što vidjeti – bili su živi zakopani u svojim kućama.
Pogled kroz prozor otkrivao je samo gomilu srebrnog pijeska preko kojeg se prelijeva sunčeva svjetlost – naprosto ih je progutalo okeansko dno.
Nakon što su se iskopali nadali su se da je njihova noćna mora gotova, no nije bila. Pijesak im se i dalje prikrada dok spavaju zakopavajući stanovnike.
Ionako mala populacija pretrpjela je još jedan egzodus, iza sebe ostavljajući groblje brodova i kuće koje se urušavaju u selu koje se pretvara u ono duhova. Danas je Šojna dom 300-injak ljudi koji preživljavaju s mizernim penzijama, socijalnim naknadama za nezaposlene, u slobodno vrijeme loveći guske i otkopavajući pijesak.
Nažalost, tržište rada je nepostojeće, a mjesto nema novca kako bi se u njega ulagalo.
Nema hotela ni restorana, a grad ima samo nekoliko manjih trgovina. Ljudi iz Šojne se probude, iskopaju iz pijeska kad je potrebno i jednostavno postoje u tom udaljenom i bizarnom kutu svijeta.
Svakodnevni život s pješčanim olujama zapadni vjetrovi nose dine uz obale tako brzo da doslovno mogu pokriti cijelu zgradu u jednoj noći. Ipak, stanovnici su naučili nekoliko trikova koji im olakšavaju život – noću ostave vrata otvorena u dobrodošlicu pijesku, no barem ujutro mogu izaći van. Ovakav način života čini većinu kućanskih zadataka besmislenim, pa tamo nema brisanja prašine ili usisavanja.
U selu nema potrebe za asfaltiranom cestom ili željeznicom, a svako putovanje iz Šojne svodi se na brod ili avion koji polijeće sa skromne piste duge 650 metara i naravno, prekrivene pijeskom. No, čak i to nije neka nužda, nije da lokalci žele otići od tamo.
Unatoč teškim okolnostima, stanovnici su samodostatni i ponosni na svoj neobičan stil života, a uvjeti koji se drugima čine nepodnošljivima za njih su normalni.
Ipak, brojni stranci pokušavaju naći način kako im olakšati, a arhitekt Jan Gunnar Skjeldsøy prikuplja najbolja arhitektonska rješenja za stanovanje kojima bi se mogao umanjiti utjecaj pijeska.
