Ljudi koji su službeno doživjeli kliničku smrt te se uz brojne pokušaja oživljavanja vratili, podijelili su svoja iskustva smrti, koja su znatno drugačija od onog što prosječan čovjek zamišlja ili pak očekuje. Ono što se da zaključiti iz njihovih priča je da osjećaj umiranja nije za svakog isti, pa je on za neke bio umirujuć i ugodan, no za druge upravo suprotno od toga.
“Imala sam iskustvo kliničke smrti, bila sam mrtva 10-ak minuta. Neki kažu da to što sam osjetila nije prava smrt, već da je moj mozak stvarao slike. No, ja znam šta je to bilo, znam da je to bilo umiranje, odnosno smrt. Nisam imala vizije, ni tunel ni ništa, već samo mrak i osjećaj koji me je preplavio. Bila je to neka vrsta blaženstva, smirenja, opuštanja. Ne postoji prava riječ koja bi opisala koliko je taj osjećaj predivan, i od tada se više ne bojim smrti.”
“Iako sam mogla savršeno dobro čuti – zvukove monitora koji su odavali ravnu crtu, užurbanost oko mene i pokušaje oživljavanja. Sve sam to čula, i panične glasove, no nisam osjećala ništa. Kao da spavam dubokim snom, upravo je tako bilo”.
“Kako sam tonuo u stanje bez svijesti, osjećao sam da mi je jako hladno, ali da sam opušten. Nisam imao potrebu za disanjem, nije bilo nikakvog straha ili boli bilo kakve vrste, samo potpuni mir. Sve se samo postupno zatamnjivalo dok nije nastao potpuni mrak.”
“Imala sam osjećaj kao da me nešto podiže, ali kao da ima neki smjer u kojem idem, no bez osjećaja da letim ili nemam tlo pod nogama. Osjećala sam kao da udišem. Pokušala sam pogledati prema dolje i vidjeti se, jer je osjećaj bio kao da sam se odvojila od svog tijela, no nisam se mogla vidjeti.”
“Cijelo iskustvo me šokiralo, no nisam bio uplašen. Osim toga, nisam se osjećao kao da sam sam ili idem u nepoznato, iako nije bilo nikog oko mene, no kao da sam osjećao da nisam sam, da mogu razgovarati s drugima.”
“Posljednje čega se sjećam je da želim biti negdje drugo i onda kao da bi se odjednom pojavila tamo, kao da sam u snu u kojem bilo što da zamislim mogu ostvariti. To me ispunilo srećom. ”
“Samo mrak, krhkost i ranjivost i ništa oko mene. Nije me boljelo, nisam se plašila, no bilo je naprosto previše ništavila što me preplavilo tugom. Poslije, dok sam ležala na intenzivnoj njezi, osjećala sam se kao da sam ponovno rođena i da sam dobila drugu priliku”.
“Nakon nekoliko minuta u kojima se ne mogu sjetiti niti osjećaja niti ičeg vizuelnog, ispred mene se stvorila moja rodica koja me je nazvala dječjim nadimkom kojeg nisam čula 40 godina. Samo mi je rekla – vraćaj se. Dok sam se pokušavala okrenuti da vidim prema gdje to trebam ići, odjednom se sve ubrzalo i nisam vidjela ništa, sve dok nisam otvorila oči na bolničkom krevetu.”
“Doživio sam to iskustvo, nije bilo jarkog svjetla, nije bilo Isusa. Postojao je samo sveopći osjećaj prihvaćanja stvarnosti i konačnosti, poput završavanja knjige. Osjećao sam kako mi život i vlastite misli izmiču, a tijelo mi preplavljuje umor. Prvo sam izgubio osjećaj dodira, potom sluha, a na kraju vida. Potom su moje misli postale premutne da ih razaberem.”
