Vršnjačko nasilje izuzetno je prisutno u BiH, a roditelji često prijavljuju da neke škole prikrivaju nasilje i nasilnike, dok su druge škole primorane na uvođenje detektora metala jer djeca u škole nose pištolje, noževe i drogu, izjavila je Merima Spahić iz Udruženja za razvoj društva “Kap”.
“Vršnjačko nasilje je nažalost izuzetno prisutno u BiH, a djeca i mladi rijetko prijavljuju nasilje, što pokazuje da nisu sigurni i nemaju povjerenje u sustav zaštite”, kazala je u izjavi za Fenu Spahić čije je udruženje napravilo istraživanje koje je pokazalo da svako treće dijete na neki način trpi posljedice nasilja u školama.
Po njezinim riječima, djeca prave najveću grešku što ne prijavljuju nasilje jer najčešće sama pokušavaju riješit problem, što ih, pak, dovodi u još konfliktnije situacije.
“Djeca trpe nasilje, a vrlo malo ih se za pomoć obraća školi i policiji. Uglavnom nikome ne govore da su žrtve nasilja, a ako se odluče da o tome progovore, to kažu uglavnom svojim roditeljima koji dalje moraju da ustraju u borbi za pravdu. Česte prijave roditelja odnose se na to da veliki broj škola prikriva nasilje i nasilnike te da žrtva često ima problem dokazati da trpi nasilje, što je apsurd”, kazala je Spahić.
Dodala je kako je menadžment svake škole dužan poštovati Protokol o postupanju u slučaju nasilja i pomoći učenicima koji su ugroženi.
“Žalosno je što veliki broj odraslih nema dovoljno razvijenu svijest o obvezi pružanja pomoći i zaštiti djece”, ocjenjuje Spahić te upozorava kako zato “imamo situaciju da mladi ne govore o nasilju, već trpe i sa sobom nose traume, koje ih mogu pratiti kroz cijeli život”.
Kada su u pitanju najčešći oblici nasilja među školskom djecom, navodi kako su to verbalno, fizičko, a onda zlostavljanje putem društvenih mreža.
Upitana kako se boriti protiv vršnjačkog nasilja i je li bh. društvo dovoljno educirano o tom problemu, Spahić ističe kako je nasilje model ponašanja koji se preuzima te da veliki broj studija pokazuje da su djeca koja su sklona nasilju zapravo naučena da nasilno reagiraju.
Po njezinom mišljenju, djeci koja su sklona nasilju, potrebna je stručna pomoć u resocijalizaciji i preodgoju.
“Ne smijemo ih odmah osuđivati i etiketirati nego im treba pružiti šansu da nauče vještine nenasilne komunikacije, a to se može postići razvijanjem empatije, suosjećanja i društveno korisnim radom. Djeca svoje ponašanje razvijaju kroz obitelj i društvo, odnosno školu, gdje provode najveći dio svog vremena”, ističe Spahić te napominje kako je problem u odraslima, najprije roditeljima koji neće da priznaju da imaju nasilno dijete i ispričaju se žrtvi.
Roditelj obično brani svoje dijete pravdajući njegove nasilne postupke, što dijete smatra odobravanjem i podrškom da nastavi s nasilnim postupcima. Nadalje, škole koje prikrivaju nasilje prave grešku koja će skupo koštati cijelo ovo društvo i sve naredne generacije.
Pravi način za rješenje ovog problema, smatra Spahić, nisu maloljetnički zatvori ni ustanove zatvorenog tipa nego uvođenje novčanih kazni za višestruke prijestupnike, odnosno njihove roditelje. Također, uvođenje mjere obveznog društveno korisnog rada za djecu koja su sklona nasilju i njihove roditelje, rješenje je koje možemo prepisati iz zapadnih zemalja.
Usto, odgovorno roditeljstvo je također veliki problem zbog toga što roditelji nemaju vremena za svoju djecu jer žive pod socijalnim i ekonomskih opterećenjem.
Udruženju se najčešće prijavljuju fizičke vrste nasilja, i to obično se javljaju roditelji koji traže pravni savjet – što dalje da rade, kada na njihove potrebe adekvatno ne odgovori škola, ministarstvo obrazovanja i druge institucije u lancu.
“Imali smo slučaj početkom veljače kada je majka jednog djeteta prijavila da je njezin sin pretučen ispred jedne osnovne škole u Sarajevu te da je dječak krvav utrčao u školu po pomoć, a direktorica je vrištala ‘nemoj mi isprljati vrata krvlju’. Majka tvrdi da direktorica i pedagoginja škole nisu nazvale ni hitnu pomoć unesrećenom dječaku, čime su prekršile više zakona i protokol. Sada je na policiji i tužiteljstvu da ispitaju točnost ovih navoda. Ukoliko je točno da škole ne štite djecu i da prikrivaju nasilnu djecu, cijelo društvo će se vrlo brzo suočiti s izuzetnim porastom maloljetničkog nasilja”, kazala je Spahić.
Ocijenila je kako smo, kada govorimo o nasilnom djetetu, zakasnili kao društvo jer već ispred sebe imamo “formiran problem”.
“Jedini pravi odgovor na nasilje je prevencija i to od predškolskog uzrasta. Upravo su obitelj i škola mjesta gdje se djeca trebaju i moraju osjećati sigurno i zaštićeno. Škole ne smiju postati kaznionice već zadržati status obrazovno odgojnih ustanova. Naravno, ovo se ne odnosi na sve škole, jer imamo slučajeve dobre prakse i škole koje imaju nultu stopu tolerancije za nasilje i takve slučajeve rješavaju prije nego bude kasno. Na sreću, imamo dosta takvih primjera i škola, a s druge strane imamo škole koje su primorane uvesti detektore za metal jer djeca u školu nose pištolje, drogu, noževe. Ovo je problem koji je javan, ali nemamo adekvatan odgovor nadležnih institucija, čime produbljuju ovaj problem”, zaključila je Merima Spahić iz Udruženja za razvoj društva “Kap”.
Na problem vršnjačkog nasilja upozoravaju i iz Institucije ombudsmana za ljudska prava BiH, koji ističu kako zaprimaju žalbe u oblasti prava djeteta koje rješavaju u okviru specijaliziranog Odjela za praćenje prava djeteta.
Svake godine određen broj žalbi odnosi se na vršnjačko nasilje, a ombudsmanima se u ovim slučajevima obraćaju roditelji djece, a ne djeca. Prema dosadašnjim iskustvima, uvijek je riječ o vršnjačkom nasilju koje se događa u školi, odnosno roditelji izražavaju nezadovoljstvo radom škola u slučajevima vršnjačkog nasilja.
Iznimno je važno naglasiti da se posebna pozornost mora posvetiti nasilju na internetu i novim trendovima nasilja nad djecom – sexting, grooming, lažni facebook profili, itd., ističu iz spomenute Institucije.
Napominju kako nadležna tijela unutarnjih poslova moraju pratiti trendove i biti upoznati s brojnim aplikacijama na internetu.
Kako se to često naglašava, vršnjačkog nasilja je bilo i ranije, ali se incidenti, svađe i tučnjave nisu snimale i postavljale na različite društvene mreže, a što dovodi do dodatne traumatiziranosti žrtve nasilja i ugrožavanja prava na privatnost.
Iz te su institucije naveli primjer kada je u školi došlo do prepirke između dva učenika koja su po povratku kući, nastavila svađu. U jednom je trenutku, jedno dijete izjavilo da će se ubiti, tj. baciti pod auto, što su potvrdila i druga djeca koja su se nalazila u blizini. Škola je brzo poduzela odgovarajuće mjere, odnosno uslijedili su individualni i grupni razgovori s učenicima od strane školskog psihologa, pedagoga, socijalnih radnika i direktora, a dijete koje je prijetilo da će se ubiti potvrdilo je da se i ranije htjelo ubiti, dok je pohađalo drugu školu.
Škola je o svemu upoznala i policiju, obavljen je razgovor s roditeljima djece – aktera u slučaju vršnjačkog nasilja, za koje se ispostavilo da su najbolji prijatelji.
U drugom slučaju, majka je tvrdila da je njezino dijete žrtva vršnjačkog nasilja, a da škola ne poduzima adekvatne mjere, iako nasilje traje već duže vrijeme te da se ne radi o kratkotrajnom incidentu ili o dječjim svađama.
Tijekom postupanja u predmetu utvrđeno je da je bilo problema u komunikaciji između dva učenika, ali je škola poduzela sve potrebne mjere i aktivnosti radi rješavanja problema, koji su i riješeni na zadovoljstvo svih aktera, a što je ombudsmanima potvrdila i podnositeljica žalbe.
Ombudsmani kontinuirano ukazuju nadležnim organima, na svim razinama vlasti, na problem nedostatka koordiniranog i sustavnog djelovanja u slučajevima vršnjačkog nasilja, što svakako ima za posljedicu nedostatak sustavne prevencije i mjera zaštite.
Ističu kako je potrebno uspostaviti jasna i definirana pravila ponašanja u školama, potom ojačati ulogu psihologa i socijalnih radnika, uvesti preventivne mjere, ohrabriti izvještavanje o vršnjačkom nasilju među djecom i školskim djelatnicima, te osmišljavati i provoditi kontinuirane tečajeve o vršnjačkom nasilju za sve koji su uključeni u rad s djecom.
Ombudsmani navode kako se nasilje među djecom i mladima smatra svako namjerno fizičko ili psihičko nasilno ponašanje usmjereno prema djeci i mladima od strane njihovih vršnjaka učinjeno s ciljem povređivanja, a koje se, neovisno o mjestu izvršenja, može razlikovati po obliku, težini, intenzitetu i vremenskom trajanju i koje uključuje ponavljanje istog obrasca i održava neravnopravan odnos snaga (jači protiv slabijih ili grupa protiv pojedinca).
Postoji više oblika nasilja, a najčešći oblici su: fizičko, psihičko i seksualno vršnjačko nasilje.
Nasiljem među djecom i mladima smatra se: namjerno uzrokovani fizički napad u bilo kojem obliku, npr. udaranje, guranje, gađanje, šamaranje, čupanje, zaključavanje, napad različitim predmetima, pljuvanje i slično, bez obzira na to je li kod napadnutog djeteta nastupila fizička ozljeda, psihičko i emocionalno nasilje prouzrokovano ponavljanim ili trajnim negativnim postupcima od strane jednog ili više djece.
Negativni postupci su: ogovaranje, nazivanje pogrdnim imenima, ismijavanje, zastrašivanje, izrugivanje, namjerno zanemarivanje i isključivanje iz grupe kojoj pripada ili isključivanje i zabranjivanje sudjelovanja u različitim aktivnostima s ciljem nanošenja patnje ili bola, širenje glasina sa svrhom izolacije djeteta od ostalih učenika, oduzimanje stvari ili novaca, uništavanje ili oštećivanje djetetovih stvari, ponižavanje, naređivanje ili zahtijevanje poslušnosti ili na drugi način dovođenje djeteta u podređeni položaj, kao i sva druga ponašanja počinjena od djeteta i mlade osobe, kojima se drugom djetetu namjerno nanosi fizička i duševna bol ili sramota.
