Pokušaj Fikreta Abdića (79) da ponovo ovlada Agrokomercom pokazao je da nema metuzalema i neupotrebljivih kad su u pitanju bilo kakvi udari na Bosnu i Hercegovinu. Na scenu se iznova dovode kadrovi stare UDB-e sa renoviranim funkcijama.
U septembru ove godine zatražen je protivzakoniti predstečajni postupak u Agrokomercu. Naime, kompanija je u vrijeme pokretanja predstečajnog postupka još uvijek bila obuhvaćena Zakonom o finansijskoj konsolidaciji privrednih društava FBiH, pa je svaka priča o predstečaju u Agrokomercu bila izravno kršenje tog zakona.
Taj je predstečajni postupak u Agrokomercu pokrenuo sudija Općinskog suda u Bihaću Aladin Bajrić. Za stečajnog upravnika imenovan je Šefik Smlatić. No, odmah su se vidjeli prsti UDB-e. Sudija Bajrić je zet Koste Mišića, jednog od glavnih Abdićevih bezbjednjaka tokom sukoba s Armijom RBiH. Smlatić je, također, bio na strani Abdića. Nadređeni su mu bili upravo Mišić i Tošo Panjković.
Sjedište Abdićevih bezbjednjaka bilo je u mjestu Vojnić u tadašnjoj Republici Srpskoj Krajini (RSK).
„Govori se o tome da je Fikret Abdić sa nekim ljudima razgovarao o mogućnostima procjene imovine Agrokomerca koja se nalazi izvan Bosne i Hercegovine“, tvrde sagovornici Patrije. Riječ je o višemilionskim Agrokomercovim nekretninama u Srbiji i Hrvatskoj. U slučaju otvaranja stečajnog postupka sva ta imovina iz pasivnog podbilansa države BiH, vraća se pod ingerenciju stečajnog upravitelja. U slučaju Agrokomerca višemilionska imovina te kompanije izvan Bosne i Hercegovine bila bi u ingerenciji stečajnog upravnika Smlatića.
Nakon afere Agrokomerc, zbog koje mu se ubio brat, i u kojem je njegova porodica bila pred uništenjem, Abdić je slomljen i prepariran od DB-a Srbije. Sve tragedije Cazinske krajine koje su se nekoliko godina kasnije dogodile Bošnjacima polazile su od Abdićeve poslušnosti prema obavještajnim strukturama Srbije i Hrvatske. Udari na Agrokomerc koji se oporavlja, samo su nastavak udbaškog kola čije je temelje izgradio upravo Fikret Abdić.
Dejvid Oven, prvi čovjek međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, bio je dugo vremena odan Slobodanu Miloševiću. On je imao ogroman uticaj na Fikreta Abdića: „Ubjeđivao sam ga da ostane u Predsjedništvu i upozoravao ga da će ostati bez uticaja, da će ga svjetski mediji prikazivati kao velikog Srbina“, ali dodaje Oven: „Milošević i Tuđman su ga namamili da krene sopstvenim putem“. Tako je Oven pisao u memoarima, praveći sebi distancu, koju nije imao dok je, ipak, pristrasno obavljao svoju dužnost međunarodnog mirovnog posrednika.
Fikreta Abdića je upravo Oven vratio u politički život. Poznati američki novinar Piter Maass, koji se bavio događajima u Krajini, napisao je u svojem djelu „Ljubi bližnjeg svoga“: „Oven, koji je nastojao oslabiti Izetbegovića, potičući pobunu protiv njega, pozvao je Abdića na pregovore u Ženevu… Taj Ovenov manevar ostavio je trajne, zloćudne posljedice, jer je bio poticaj za oružanu pobunu protiv Vlade BiH“, zaključuje Maass.
Ovo uključivanje Abdića je Oven opisivao u svojim memoarima: „Bosanski predsjednik je na početku prihvatio Abdića i pokušao ga pridobiti. Jedno vrijeme je to išlo, ali se nakon par upozorenja od Karadžića, Abdić jednostavno prebacio na srpskohrvatsku stranu“, napisao je Oven u svojim memoarima „Balkanska odiseja“, priznajući direktno da postoji srpskohrvatska strana nasuprot Bosne i Hercegovine.
U velikodržavnim projektima podjele BiH i pregovorima Miloševića i Tuđmana, Abdić je bio i ostao obična igračka, sredstvo za jednokratnu upotrebu.
Tako je 21. i 22. oktobra 1993. godine u Zagrebu i Beogradu Fikret Abdić potpisao dokumente „Zajedničku izjavu“ i „Deklaraciju“.
„Izjavu“ je potpisao u Zagrebu sa Bobanom, pod budnim pokroviteljskim okom hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, a „Deklaraciju“ sa Radovanom Karadžićem u Beogradu, pod pokroviteljstvom srbijanskog lidera Slobodana Miloševića.
U zagrebačkoj Izjavi je Bosna i Hercegovina unija tri republike, a Mate Boban je objavio: „Postrojbe HVO Bihaća se pridružuju snagama Autonomne pokrajine Zapadna Bosna“.
U beogradaskoj „Deklaraciji“ se u 12 tačaka očituje sva „upotreba“ Fikreta Abdića. Karadžić i Abdić su se obavezali da „svečano zaključuju mir i objavljuju početak izgradnje dobrosusjedskih odnosa i svestrane saradnje na političkom, ekonomskom, saobraćajnom, kulturnom, sportskom i drugom planu“. Ovako je izgledalo kad dva osuđena ratna zločinca pokazuju visok nivo tolerancije jedan prema drugom na račun trećeg. U memoarima Milorada Ulemeka Legije Fikret Abdić je uzdignut na nivo zaslužnog borca za srpsku stvar. U historijskim dokumentima stoji da je Fikret Abdić sarađivao sa Jovicom Stanišićem i Frenkom Simatovićem, iz DB-a Srbije i da ih je dočekivao sa poklonima i finansijskom „podrškom“.
Fikret Abdić nikada nije shvatio suštinu svoje bijedne uloge protiv Bosne i Hercegovine. U svojim privatnim razgovorima Milošević i Tuđman su pričali viceve o Fikretu Abdiću i služio im je za popravljanje raspoloženja. Takve činjenice iznosi Hrvoje Šarinić u svom djelu „Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem“. Kako dva kasapina Bosne, Tuđman i Milošević, tako i niži slojevi poput Momira Talića, generala Vojske RS, koji kaže: “Kad se sve ovo završi, imat ćemo veliku Srbiju, veliku Hrvatsku i Veliku Kladušu.“
Poslednjii udbaški manevri Fikreta Abdića pokazali su da on nije dalje odmakao od razloga zbog kojih je odležao dugogodišnju robiju.
/nap.ba
