S obzirom na to da je Bihać odnedavno postao migrantski grad, Gradska uprava i turističke organizacije opravdano strahuju da će i turizam pretrpjeti štetu. Međutim, turista je bilo, najviše domaćih.
Posjetili smo stari grad Sokolac poviše istoimenog sela, koji je mjesna zajednica bihaćkog gradonačelnika Šuhreta Fazlića.
Posljednjih godina, razvojem Nacionalnog parka Una i na tvrđavi Sokolac su vršeni istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi. Donedavno je bio i osvijetljen noću, stvarajući predivan prizor jer se vidi sa magistralne ceste M5 prilikom ulaska u Bihać. No, posljednjih nekoliko godina budžet Grada se prilično istrošio, te su uštede morale biti primijenjene, a naročito kod velikih troškova za rasvjetu tamo gdje ona nužno nije potrebna.
Najstarija povelja
Penjući se uskom stazom, a vraćajući se makadamskim putem, naišli smo na desetak turista. Trojica zadihanih Arapa pitala su nas na engleskom koliko još ima do gore. Fino smo ih uputili, no nismo bili nepristojni da ih pitamo da kojim slučajem i oni nisu migranti.
Naime, općepoznato je da u Bihaću ima mnogo i onih migranata koji nisu u kolektivnim centrima, nego iznajmljuju i plaćaju kirije. U početku smo se ponadali da će, dolaskom migranata, stanodavci iz straha da im se ne provaljuje u kuće, stanovnicima naše zemlje dati jeftinije kirije. Međutim, desilo se suprotno, u Bihaću sve poskupljuje, a naročito kirije koje Arapi bez pogovora masno plaćaju.
– Vaše planine su predivne, vazduh isto, priroda i zelenilo. Ali, nekako vam je sve drugo bijedno, kažu nam Arapi.
Da, ima i onih koji odavno kupuju nekretnine i zemlju, vrijednosti koje priznaju, ali je teško povjerovati da će to doprinijeti promjeni “bijedne” slike o kojoj govore.
Popevši se na kulu, rado se prihvatismo zadatka da im na engleski prevedemo osnovne istorijske informacije. Utvrda Sokolac u srednjovjekovnim dokumentima se spominje pod imenom Sokol. Najstarija povelja o Sokocu kao kraljevskom gradu, sa kastelanima Ivanom, zvanim Uza, i Grgurom Etenom datira iz 1395. godine. Kasnije, 1592. zabilježeno je da je pao pod osmansku vlast. Tlocrt utvrđenja je u obliku trougla. Grad ima dvije kule povezane oborom, kapi-kulu i glavnu kulu. Ispred zapadnog bedema se nalazio jarak. Svi bedemi su imali grudobrane i kuće prislonjene uz njih, od kojih su sačuvani samo tragovi u vidu priklesanih stijena. Iz perioda osmanske vlasti nema mnogo podataka o gradu s obzirom na to da je veći strateški značaj imala obližnja tvrđava Ripač, koja nije ovako dobro očuvana. Prema popisu izvršenom 1883. godine, u Sokocu su bila samo dva manja topa, a iz drugog, nedatiranog popisa, vidi se da je u gradu bilo svega 12 vojnika na službi.
Poznato je da je gradom upravljao ćehaja (niži činovnik), te da je bio u sastavu Bihaćke kapetanije. Napušten je poslije 1878. godine.
Arheološki nalazi
Prethistorijska gradina je zauzimala cijeli gornji plato, uključujući i mjesto na kojem je kasnije sagrađen grad Sokolac, a najstariji arheološki nalazi sa ovog lokaliteta potiču iz kasnog bronzanog doba, između IX i X stoljeća prije nove ere. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika donijela je odluku kojom se historijsko područje – prahistorijska gradina, srednjovjekovni i osmanski grad Sokolac u selu Sokocu, općina Bihać, proglašava nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Samim tim, njegovo oštećenje, nedopušteno kopanje i istraživanje, predstavljaju krivično djelo.
Sa vrha kule slikamo selo Sokolac i ispod njega aerodrom Golubić. Već drugu godinu zaredom je u budžetu Federacije, a golim okom se još ne može vidjeti ništa. Hangari i mali toranj bili su tu i ranije, zahvaljujući bihaćkim pilotima i avioklubu.
Ali, kada jednog dana bude i aerodrom u Bihaću završen, prvo što će putnici imati priliku vidjeti kada slete jeste ova kula starog grada Sokoca, toprak bihaćkog gradonačelnika Šuhreta i drugih dobrih mještana.
oslobodjenje.ba
