Ove nedjelje održan je sastanak u Berlinu, gdje su se poslije gotovo pola godine sastali srpski i kosovski predsjednik Aleksandar Vučić i Hashim Thaçi, sa kancelarkom Njemačke i predsjednikom Francuske Angelom Merkel i Emmanuelom Macronom. Međutim, tumači se da je ovaj susret lidera dvije najveće zemlje EU i onih koji dolaze sa Zapadnog Balkana poslužio da se ideja o prekrajanju granica stavi ad akta.
Naime, nije nepoznat stav Njemačke da joj ideja razgraničenja nije ni najmanje bliska. Iako na skupu u Berlinu to nije eksplicitno rečeno, u sižeu ovog samita, inače objavljenom na zvaničnom sajtu kancelarke Merkel, navodi se da su se učesnici skupa saglasili da će nastaviti sa naporima kada je riječ o normalizaciji odnosa i postizanju sporazuma, kao i da on “treba da bude sveobuhvatan i politički održiv i da doprinese stabilnosti u regionu”.
I pojedini evropski analitičari ovaj skup vide upravo kao odustajanje od ideje razgraničenja. U iščekivanju raspleta u javnosti se i dalje najčešće raspravlja o tri modela – razgraničenju, modelu dvije Njemačke i dvostrukom suverenitetu.
“Dvostruki suverenitet” je neprihvatljiv
Ovaj model se kao opcija pojavio prije petnaestak dana i on bi, prema pisanju kosovske štampe, podrazumijevao da Kosovo očuva teritorijalni integritet, ali da Srbija uživa neki suverenitet nad kosovskim Srbima i srpskim crkvama. Kako su naveli, postoji mogućnost da Kosovo prenese dio svog suvereniteta na Brisel, a Brisel na Srbiju, “kako ideja ne bi zvučala previše agresivno”.
Šta tačno ovaj model znači pokušao je da objasni i srpski šef dipolatije Ivica Dačić. On je kazao da bi to značilo da će na sjeveru Kosova poslije desetak godina moći da se održi referendum.
“To rješenje podrzumijeva da Srbija prizna Kosovo, da taj dio (sjever Kosova) bude pod dejstvom dvostrukog suvereniteta, a da se nekada održi referendum. Po Srbiji, to je jedna ideja koja je neprihvatljiva”, kazao je Dačić i naveo da niko nije zvanično predložio ovo rješenje.
Predsjednik Srbije također je reagovao, istakavši da ne zna šta dvostruki suverenitet znači, da mu to niko nije ponudio i da tako nešto neće biti prihvaćeno u Berlinu.
Razgraničenje, opcija koja je podigla buru
Za razliku od “dvostrukog suvereniteta”, daleko je više tumačena ideja takozvanog razgraničenja. Ni ona nije naišla na bespogovorno odobravanje, ali jeste pokrenula ozbiljnu debatu i na međunarodnom planu, koja se kretala od podrške za ideju do potpunog protivljenja.
Razgraničenje je model koji je još prije 10 godina pomenut u javnosti, kao jedna od opcija daleko starijeg modela – podjele. Po njemu, ideja bi bila da se zna šta je na Kosovu “srpsko”, a šta “albansko”.
Ovaj model su u posljednjih godinu dana intenzivno pominjali i Vučić i Thaçi, koji su sa jedne strane zbog njega kritikovani, a sa druge strane dobijali “impulse” da bi ono moglo da bude i konačno.
Suština razgraničenja je da se, grubo rečeno, zna šta je čije, a korekcija bi mogla da znači i promjene postojećih granica, pa su u igri mogli biti razni modeli po kojima bi dio pokrajine Kosovo u konačnom rješenju ostao Srbiji, a pominjalo se, sa albanske strane i zahtjev za pripajanjem Preševske doline. Također, prema tumačenjima, insistiralo bi se na posebnom statusu za srpske crkve i manastire i Zajednicu srpskih opština.
Glavna zamjerka, prije svega u međunarodnoj areni, je bojazan da bi ovakav model zapravo bio okidač za promjene granica u drugim slučajevima, a najčešće su pominjane Bosna i Hercegovina i Republika Srpska, Makedonija…
Upravo se prekrajanju granica izričito protivi Njemačka, čiji je stav čvrst – toga neće biti. Međutim, zanimljivi su signali koji su stizali iz institucija EU, koje doduše neki krive da je dovela do prekida dijaloga zbog toga što je otvoreno prihvatila ideju promjene granica, i po kojoj je prihvatljivo rješenje ono oko koga se sve strane saglase. Sličan stav je iznijela i američka administracija, što je izazvalo još veću pažnju javnosti, jer se prvi put desilo da SAD nisu toliko isključive. Najveća promjena koja se dogodila kada je riječ o Kosovu u posljednjih godinu upravo je u stavu SAD.
Dvije Njemačke
Ovaj model je možda i najistrajniji od svih postojećih: pominjao se tokom pregovora o Kosovu još 2007. godine, kada ga je iznio predstavnik EU u posredničkoj trojci Wolfgang Ischinger, a često se mogao čuti i od zapadnih političara i stručnjaka za Zapadni Balkan. Posljednji put ga je “na sto stavio” njemački Deutsche Welle, nekoliko sati uoči samita u Berlinu, navodeći izvore prema kojima je ovo takozvano hladnoratovsko rješenje – put ka raspliranju kosovskog čvora.
O ovom prijedlogu, kao prihvatljivom čak i za Njemačku, govorio je sada već bivši šef diplomatije ove zemlje Sigmar Gabrijel, piše Blic.rs.
Međutim, model “dvije Njemačke”, nije baš naišao na topao prijem u Beogradu (prije svega jer je praćen stavom da bi Srbija trebalo da prihvati realnost kosovske nezavisnosti).
Suština modela je da se situacija riješi kao svojevremeno situacija sa Zapadnom i Istočnom Njemačkom, državama nastalim nakon Drugog svjetskog rata u vrijeme blokovske podjele svijeta, koje se nisu međusobno priznavale, ali su bile članice Ujedinjenih nacija i na tom putu se nisu međusobno blokirale.
U praksi, to bi značilo da bi Srbija trebalo da prihvati postojanje “države Kosovo” i stolicu u UN, ali da nije obavezna da je i formalno prizna.
Maksimalistički, prištinski model
Iza ova tri modela nalaze se bahati zahtjevi Prištine. Nema promjene granica, sve što je na Kosovu je kosovsko, odnosno prištinsko. Stolica u UN, članstvo u međunardonim organizacijama, Srbija ne blokira Kosovo nigdje, ne lobira za povlačenje priznanja… To je suština prištinskih maksimalističkih aspiracija, po kojoj bi joj pripalo sve, a Srbija bi trebalo samo da “aminuje”.
To je ujedno i stav aktuelnog premijera Kosova Ramusha Haradinaja koji ga otvoreno zastupa, zbog čega je, između ostalog, i u sukobu sa kosovskim predsjednikom Hashimom Thaçijem.
“Jedino oko čega možemo da razgovaramo je međusobno priznanje”, gotovo svakodnevno se čuje u Haradinajevim izjavama, dok srpska strana pod ovakvim uslovima ne želi da razgovara, niti ovo vidi kao moguću opciju za rješenje. “Da damo sve, a da ne dobijemo ništa, tako neće moći”, dominantan je stav Beograda.
Sve su modeli koji su za sada u opticaju za rješenje kosovskog čvora, ali nijedan nije formalan.
