Mirko Malešević (64) penzioner iz Donjih Podgradaca, sela kod Gradiške, rekorder je po broju dobrovoljnih davanja krvi, a otkako je počeo, 1971. godine, dosad je krv darivao 176 puta. Nada se da će do ispunjavanja starosne granice uspjeti dati krv još četiri puta i ovaj broj zaokružiti na 180.
“Ako Bog da sreće i zdravlja da dotjeram do 180, to mi je neki cilj, kad sam već tu”, rekao je Mirko Malešević ekipi Anadolu Agency (AA).
U prvoj akciji dobrovoljnog darivanja krvi učestovovao je kao srednjoškolac, u trećem razredu, a nakon odsluženja vojnog roka nastavio je s redovnim darivanjem.
“Bio je neki interval, dao sam pet, šest puta u kratkom roku, možda i godinu dana, a doktorica koja je radila u Službi za transfuziju, Marija Mamula, savjetovala mi je da radi moga zdravlja, zdravstvenog stanja, pošto sam mlad momak krenem redovno i ja sam to shvatio kao jedan domaći zadatak i izvršavam ga otad do dandanas”, kazao je on.
Do broja 176 dogurao je, kaže, jer je odlazio redovno svaka tri mjeseca, a nije mu se dešavalo da bude vraćen ni zbog čega. Prilikom predzadnjeg pokušaja nivo željeza u krvi mu je bio prenizak i to je jedini put kada je morao odustati, ali mu je krvna slika sada bolja pa je poslije toga darivao krv.
Na pitanje kako se osjeća prilikom darivanja krvi, objasnio je da ga je to najviše i ponukalo da bude doborovoljni davalac.
“Osjećao sam se lagodno kad dam krv, osjećam se kao da sam se rasteretio od nečega”, kaže on.
Njegova krvna grupa A pozitivog Rh faktora česta je kod građana, ali se upravo zbog toga i najviše traži. Zbog redovnog tromjesečnog darivanja rijetko je u prilici da daruje krv za konkretnu osobu, a od 176 puta to se desilo svega desetak puta.
“Svaki mladi čovjek, koji je zdrav, koji se osjeća zdravo, po meni bi trebalo da daje jer to je ipak jedna humana gesta, drugačije se osjeća čovjek. Kad znaš da nekome pomogneš, iako ne znaš kome i kada, ipak je to nešto, čovjek se drugačije osjeća zbog toga”, kaže Malešević.
Na pitanje da li je zadovoljan pravima koje imaju dobrovoljni davaoci krvi, objasnio je da se to za vrijeme bivše Jugoslavije svodilo na dva slobodna dana, jedan na dan darivanja i drugi uz godišnji odmor.
“Sad, u zadnje vrijeme, bilo je lutanja. Nismo imali nikakva prava i sad smo oslobođeni participacija. Međutim, u dosta slučajeva uglavnom je džaba što si dao”, kazao je Malešević i dodao da mu se dešavalo da za pojedine nalaze treba da plati participaciju bez obzira što je dobrovoljni davalac krvi.
Za svoju humanost u prethodnim decenijama dobio je niz nagrada i priznanja, a između ostalog predsjednik Republike Srpske odlikovao ga je medaljom zasluga za narod. Nagrađen je i nakon 130-tog darivanja obzirom da organizacije Crvenog krsta i dobrovoljnih davalaca imaju nagrade za 130 i više darivanja jer rijetkost da postoje oni koju daruju krv više puta od toga.
Radni vijek proveo je u šumarstvu kao vozač, sada je penzioner, ali uvijek ponešto radi, povremeno sa sinom kako bi ispunio slobodno vrijeme.
“Da li će ko od unuka krenuti djedovim stopama, vidjećemo”, kaže on i objašnjava da ima tri unuka, ali da je najstariji sa dvije godine pokazivao najveću hrabrost prilikom vađenja krvi.
Na pitanje da li je njega ikada bio strah od davanja krvi, odgovorio je da nije, ali da mu najveći problem izvaditi krv iz prsta, za provjeru željeza.
“Takav sam, ružan je osjećaj mada to nije ništa”, rekao je Knežević.
I sada, kada mora da kontroliše krv, pokušava da se “prošverca” i izbjegne vađenje iz prsta.
“Ranije bih volio pet puta dati krv nego jednom da me bocne u prst”, kaže Knežević.