Da su svi isti te da su svi imali podjednaku ulogu u ratnim zločinima i etničkom čišćenju, retorika je na kojoj pojedine strukture u našoj zemlji temelje svoju viziju procesa pomirenja. Dvije decenije poslije ratnih dešavanja, metode kojima se pokušava utjecati na demografsku sliku i opstojnost države BiH bitno su drugačije, ali je ideja ostala gotovo pa nepromijenjena. Odgovornost za takvo stanje ponovo se pokušava “ravnomjerno raspodijeliti”.
Ezan sa obnovljenih, a u ratu porušenih džamija na prostoru entiteta RS za Milorada Dodika je “arlaukanje” koje traumira Srbe, uznemirava ih i obara cijenu njihovih nekretnina. Bošnjaci koji su se vratili ili se namjeravaju vratiti u svoje prijeratne domove u istočnoj Bosni, iz kojih su svojevremeno protjerani, za vlast u tom bh. entitetu su “okupatori Drine”, njihova imovina se otima, a jezik se ne zove bosanski već onako kako Dodik smatra da bi se trebao zvati.
Međunarodnim presudama i presudama domaćih sudova utvrđeni zločini nad nesrbima u entitetu RS se ne priznaju, zločini se negiraju, vrata entitetskih institucija za preživjele su zatvorena, a identitet napadača na povratnike po tradiciji ostaje misterija.
Uprkos nastojanju vlasti u entitetu RS da izjednači i poslijeratnu odgovornost za narušene međunacionalne odnose, nedovoljno uspješan proces povratka i opće stanje u zemlji, zvono pravoslavne crkve u FBiH još nikoga nije “uznemirilo”, kakav je to, sudeći prema Dodikovim izjavama, slučaj sa džamijama u entitetu RS.
Pored pravoslavnih crkvi koje su iz rata izašle neokrnjene na područjima koje je kontrolirala Armija RBiH, politika sa kojom Dodik pokušava podijeliti odgovornost za postojeće stanje i odnose radi na izgradnji novih vjerskih objekata. Posljednji takav primjer je parohijski dom Srpske pravoslavne crkve u naselju Krtova, čiju će izgradnju, na osnovu ugovora kojeg je u subotu potpisao resorni ministar Edin Ramić, sufinansirati Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica.
Izjave o srpskim povratnicima kao okupatorima svojih domova ili negiranje postojanja srpskog jezika u režiji probosanski orijentiranih stranaka i njihovih zvaničnika teško je i zamisliti, a ne navesti primjer koji sugerira približno sličan odnos prema narodima i građanima BiH u poređenju sa onim kojeg propagira aktuelna vlast u entitetu RS.
Dok Dodik u javnosti gradi imidž velikog zaštitnika srpskog naroda, uglavnom na vrijeđanju nesrpskog stanovništva, za prava Srba u kantonima kojima vlada stranka njegovog prijatelja Dragana Čovića ne zalaže se on, već stranke koje oni nazivaju “bošnjačkim”. Ustavni sud FBiH je, podsjećanja radi, nakon apelacije federalnog premijera Fadila Novalića donio odlukuprema kojoj bi Srbi u Hercegovačko-neretvanskom, Zapadno-hercegovačkom i Posavskom kantonu trebali konačno da postanu konstitutivni, a srpski jezik i pismo ćirilica ravnopravni sa ostala dva jezika i pismom.
Žrtve ovakve Dodikove politike nisu samo bošnjački i hrvatski povratnici, ili Srbi u dijelovima FBiH koje kontrolira HDZ, već i srpski narod u entitetu kojim on predsjedava. Dizanje tenzija, zatezanje međunacionalnih odnosa i prijetnje otcjepljenjem, kao paravan za katastrofalnu ekonomsku politiku koju vodi, ponajviše štete upravo Srbima u entitetu RS.
Izvor: Faktor
