“Bio sam na skeli i kažu mi da sam pao. Kažu mi i da sam bio svjestan, razgovarao s ljudima i bolničarima iz hitne dao svoje podatke, ali se toga ne sjećam. Sjećam se samo da sam se probudio u bolnici i pitao se šta mi je s kombijem i stvarima”, počinje priču s velikim osmjehom na licu Ibrahim Lužić.
Kasnije mu je rečeno da je u padu s visine smrskao gotovo cijelu desnu stranu lobanje, zbog čega je bio u komi šest dana i zbog čega su mu hirurzi morali odstraniti slomljene komade i ostaviti mozak zaštićen samo tankim slojem kože. Ibrahimu je tada bilo 22 godine.
Dvije godine kasnije, zahvaljujući inventivnosti zeničkih neurohirurga i stručnjaka mašinstva, uz pomoć 3D printera i revolucionarne metode, Ibrahim danas izgleda poput svakog drugog 24-godišnjeg mladića. Jedino što podsjeća na tešku nesreću je veliki ožiljak, koji svakim danom sve više nestaje ispod rastuće kose.
‘Hoće li me htjeti djevojke, hoću li se oženiti?’
Gotovo dvije godine je mladić iz Orahovice, pored Zenice, hodao i radio bez pola lobanje. Prošle godine mu je ugrađen tradicionalno rukom izrađen implant, kojim se pokušao nadomjestiti veliki komad lobanje, ali je zbog infekcije morao biti odstranjen.
“Nije mi bilo lako. Koliko god sebi govorio da je sve dobro, da sam dobro prošao, da sam ostao živ i da ima ljudi koji žive bez ruku i nogu, opet sam se pitao šta budućnost nosi. Hoće li me htjeti djevojke, hoću li se oženiti? Nije me to slomilo, ali znalo me nekada pritiskati”, govori Ibrahim dok nervozno trlja ruke, poput svih onih koji su navikli da nešto rade.
S ponosom govori da se nakon povrede opet vratio građevinskim radovima, a na posljednju operaciju je otišao upravo sa skele. Pored povrataka na posao, povreda i operacija ga nisu spriječili ni da cijeli ramazan posti, u skladu s vjerskim pravilima islama.
I dok Ibrahim pokušava umanjiti psihološke posljedice koje je stvarao vidljivi defekt na lobanji, njegova porodica, ali i ljekari govore drukčije. Stariji brat Adil zadovoljno kazuje kako se vidi u Ibrahimovom koraku kako mu je pao teret s leđa, što mu se vratio život kakvog ga je imao prije dvije godine.
“Tek je na početku života, tek treba da živi punim plućima, da se zabavlja, nađe djevojku i da se ženi. A bilo je ljudi kojim bi se noge odsjekle kad bi ga sreli, onako bez pola glave, pitali se kako je uopšte živ. Neki su i buljili. Znate kako je mladima, sa 22 godine kad imate bubuljicu, mislite da je nešto ogromno i da svi vide. A njemu je bila velika rupa u glavi”, prisjeća se Adil. “I u koraku mu se vidi da mu je puno lakše, nekako lepršavo hoda, drugi je insan, iako možda on to neće priznati.”
A Ibrahim veselo grabi, kao da nije prije manje od mjesec dana imao tešku operaciju kojom mu je nadomješteno pola lobanje.
Majka: Moj Ibrahim se ponovo rodio
“Mada, moram priznati da mi ne smeta što mi kažu da sam fenomen, da je kod mene prvi put primijenjena ta metoda”, s osmjehom nekoga ko je prošao puno u kratko vrijeme kaže Ibrahim.
Majka Mina znala je da će jednog dana biti sve u redu, jer su joj vjera i povjerenje u ljekare dali nadu.
“Njegov otac, kad ga je prvi put vidio nakon pada, dva dana nije prestao plakati. Ali je meni dragi Allah dao neku snagu, znala sam da će sve biti uredu. I nakon svih problema i infekcije zbog koje je odstranjen prošli implant, znala sam da će sve biti kako treba. I bilo je. Kažem stalno – ponovo se rodio. I uvijek ću biti zahvalna svim našim doktorima, koji su mu pomogli da se ponovno rodi”, govori ponosno majka Mina dok ne skida pogled sa sina.
Za “ponovno rođenje” Ibrahima glavni krivac je neurohirug Hakija Bečulić, stručnjak Kantonalne bolnice Zenica.
Doktor Bečulić pojašnjava da se uobičajeno koriste dvije metode u slučajevima sličnim Ibrahimovom. Jedan je da se koristi implant od titanija, ali bi bio pretežak, s obzirom na obim povrede i komad kosti koji je trebao biti nadomješten, a i onemogućio bi da se ubuduće rade snimanja glave. Druga metoda je korištenje rukom napravljenog implanta, ali je ponovo obim povrede bio problem.
“Ako se ne napravi kako treba, ako ima malo ispupčenje, ta posebna vrsta plastike pritišće mozak, stvara se pritisak. Ljudima to smeta, imaju određenih problema, na koje se donekle naviknu, jer misle da moraju”, pojašnjava on.
‘Sada stalno selfije pravi’
Treća metoda je korištenje 3D bioprintera, koji odmah omogućavaju izradu implanta, na osnovu niza preciznih snimaka. Ta metoda je izuzetno skupa i zbog toga nedostupna bh. ljekarima, a ima i ograničavajući faktor u tome što bi u slučaju nužde za novim implantom, zbog komplikacija uzrokovanih infekcijama i nekrozom kože, bilo potrebno ponovno naručivati skupi implant.
Sve to je je neurohirurga Bečulića natjeralo da pronađe drugi način kako bi mladom pacijentu pomogao.
“Ova povreda je Ibrahimu, osim estetskih problema, donosila i niz funkcionalnih poteškoća. Kako nije bilo dijela kosti lobanje, mozak je bio izložen promjeni pritiska, što je stvaralo ogromne probleme. Nije se mogao saginjati nije bio u mogućnosti ispunjavati vjerske obaveze, okretati glavu… Rekao sam mu: ‘Ibro, hajde da ovo napravimo kako treba, da se ne primijeti da je ikad išta bilo.’ I, uspjeli smo. Bez obzira koliko jak duh on bio, dobro se vidi koliko mu je lakše što se povreda skoro i ne vidi, što izgleda kao prije. Prije je, bilo ljeto ili zima, stalno nosio kape i kačkete. Sada stalno selfije pravi.”
Doktor Bečulić se dao u potragu da nađe nekoga ko bi njegovu ideju o izradi savršenog kalupa za implant mogao realizirati u stvarnost. Partnera je našao u Denisu Spahiću, voditelju iDEAlab centra i profesoru zeničkog Mašinskog fakulteta. Spahić je, uz pomoć kolega i studenata fakulteta, ranije napravio prvi bosanskohercegovački 3D printer.
Spahić govori da ga je ovom projektu privukla želja da pomogne Ibrahimu ali i veliki entuzijazam doktora Bečulića.
“Bio mi je fascinantno da jedan doktor ide na sve strane, da traži neko drukčije rješenje. Znao je šta mu tačno treba i nije se libio tražiti pomoć”, kaže profesor Spahić.
On govori da su on i njegove kolege mogli praviti ljekarima slične kalupe i prije desetak godina, ali da je Bečulić prvi koji je razmišljao izvan uobičajenih okvira.
Kako nisu imali skupocjeni 3D bioprinter na raspolaganju, a bili su nizom tehnički problema ograničeni da direktno prave implant od posebne plastike koja se koristi za implante, još jednom su dokazali da je nužda najbolji motivator. Nakon niza preciznih snimanja MRI i CT uređajima, napravili su trodimenzionalni model Ibrahimove glave, a onda su modelirali identičnu kopiju lijeve, čitave strane lobanje. Taj model su poput odraza u ogledalu obrnuli, kako bi mogao biti korišten na desnoj strani.
Savršen kalup od plastike i zubarski gips
Uz pomoć studentice prve godine Adne Ćosić i apsolventa Haruna Hrustića, modeliranjem su uzeli i u obzir ivice kosti s desne strane i “isprintali” pomoću hobi 3D printera model koji je se potpuno uklapao na mjesto gdje je bio defekt.
Taj “implant” od plastike koju bi organizam odbacio su iskoristili da naprave savršen kalup. Još jednom razmišljajući izvan okvira, ekipa zadužena za pomaganje Ibrahimu je koristila zubarski gips i dobila mogućnost stvaranja odljeva od posebne plastike koju organizam prihvata.
“Moram priznati da me bilo strah, jer niko ovo ovdje, a i šire, u ovom obimu, nije radio”, kaže Spahić. “Ne znam kako bih preživio da sam znao kad je operacija, jer koliko god su proračuni i model bili dobri, ovo je prvi put da se ovako nešto radi, nisam znao kako će proći. Srećom, doktor Bečulić mi se samo poslije operacije javio da mi kaže da je sve prošlo odlično”, kaže profesor Spahić.
Ibrahim Lužić danas ima dvije potpuno simetrične strane glave, a kada kosa naraste, ožiljak će se sakriti i neće se moći primijetiti da je ikada imao tešku povredu. I dok je drugima novac glavna satisfakcija, profesor Spahić ima drugačiji pristup.
“Rekao sam Ibri da će mi se zahvaliti tako što će me zvati jednog dana na svadbu”, kroz smijeh govori stručnjak zeničkog Mašinskog fakulteta.
Osim što su Ibrahimu pomogli da se “ponovno rodi”, stručnjaci iz Zenice su i razvili pouzdanu metodu za slične slučajeve, a kako kažu, već su uspostavili kontakt s ljekarima iz cijele zemlje, kako bi ih upoznali s procesom i kako bi pomogli i drugim pacijentima.
“Sad kad znamo da sve ovo radi, idemo dalje, idemo pomagati i drugima”, govori neurohirurg Bečulić.
Izvor: Al Jazeera
