Raskol između SAD-a i Evrope u vezi Irana nosi obilježja njihovog trvenja u vezi Iraka prije američke invazije 2003. godine. Njihova trenutna rasprava tiče se sredstava, a ne ciljeva, ali bi mogla imati velike implikacije za transatlantske odnose i Bliski istok. I SAD i Evropska unija bi voljeli vidjeti ajatolahov Iran suzbijen i ograničen, poželjno pod novim vođstvom – baš kao što su željeli vidjeti Irak Saddama Huseina prije 2003. godine – ali, kao i ranije, ne slažu se oko toga kako to postići. Da pojednostavimo, to je rasprava u vezi “mrkvi ili batina” – ili da li da Iran dozovu pameti, ili da ga bace na koljena.
Evropljani žele natjerati Islamsku Republiku da promijeni ponašanje koristeći trgovinu i investicije u skladu sa Zajedničkim sveobuhvatnim planom akcije – JCPOA, dok je SAD želi nagnati u dosta više oslabljujući sporazum kroz oštre sankcije i pod prijetnjom upotrebe sile. Ali ,da parafrazimo Mohameda ElBaradeija, bivšeg direktora Međunarodne agencije za atomsku energiju – IAEA, Iran nije “magarac” da ga se kontrolira mrkvama i batinama. Iran je prkosna regionalna sila, koja zahtijeva američki zaokret u vezi sankcija, izvinjenje i poštovanje.
Dok se kriza produbljuje, neslaganja između SAD-a i Evrope također se pogoršavaju u tonu i sadržaju. Administracija Donalda Trumpa se ne slaže s EU-om u vezi nekoliko pitanja. Prije svega, Trumpova administracija smatra da je JCPOA užasan sporazum, ispregovaran u žurbi, da služi kao vanjskopolitička zaostavština bivšeg predsjednika Baracka Obame, prije nego da osigura Iran bez nuklearnog oružja. Ovaj sporazum je omogućio Islamskoj Republici da proširi svoj regionalni domet i podržao je iransku “podršku za terorizam” i destabilizaciju arapskih saveznika u Washingtonu – tako piše u sporazumu.
Dok Amerika djeluje, Evropa se ograđuje
Zatim, Trumpova administracija vjeruje da iako je ovaj sporazum vrhunac multilateralne diplomatije, multilateralnost nije zamjena za “ispravan način da se stvari urade”. Pokazala je da cijeni međunarodne sporazume i institucije samo kada služe njenim politikama i interesima. Trumpova administracija, stoga, insistira da bilo koja država koja trguje s Iranom mora platiti, jer pomaže i podstiče “zlu državu, koja sponzorira terorizam”. Otišla je tako daleko da je uporedila diplomatski pristup Iranu s umirivanjem nacističke Njemačke.
Potom, Washington smatra Evropljane licemjerima ili nezahvalnim “švercerima”, koji kritiziraju američku moć dok izvlače korist od američke vojne zaštite. Evropski oprez vidi kao slabost: Amerika djeluje zato što može, Evropa se ograđuje zato što ne može. Drugim riječima, Evropa preferira mrkve samo zato što nema velikih batina. Sa tačke gledišta Trumpove administracije, ako su Evropljani ozbiljni u vezi svog prava glasa, trebaju uložiti novac u ono o čemu govore, odnosno povećati svoju vojnu potrošnju da barem zadovolji njihove obaveze prema NATO-u. Ako EU očekuje da SAD nešto poduzme kada se dese krize u Aziji, na Bliskom istoku ili čak u njenom dvorištu (recimo, na Kosovu ili u Libiji), na Washingtonu je da odluči kada i kako, a na Briselu je da to prihvati ili da šuti.
Evropa, očito, ima poprilično drugačiju perspektivu u vezi ovih pitanja. Prvo, Evropljani vjeruju da je iranski nuklearni sporazum, iako ne savršen, ispunio svoju svrhu. Dao je garancije da Iran neće postati “nuklearna država” i podstakao na promjenu u ponašanju. Oni zastupaju stav da se sve ono što Washington vjeruje da nedostaje, kao što su odredbe o iranskom raketnom programu i njegovim kontroverznim regionalnim politikama, može ispregovarati odvojeno. Zašto odbaciti sporazum koji, prema mišljenju IAEA, funkcionira kada bi mogao biti ojačan i dopunjen dodatnim protokolima ili sporazumima? Sada, kada SAD insistira da tim putem nastavi sam, imat će manje utjecaja da izvrši pritisak na Teheran da se vrati za stol bez pomoći svojih evropskih saveznika.
Evropski užasi dva stoljeća rata
Zatim, EU vidi JCPOA kao uspješno multilateralno nastojanje koje bi moglo postaviti presedan za postizanje sporazuma o neširenju i drugih sporazuma u budućnosti. Povlačeći se od sporazuma i kažnjavajući one koji ga poštuju, Trumpova administracija otuđuje svoje saveznike i postavlja drugačiji presedan: onaj koji ohrabruje druge sile da djeluju unilateralno i da se povlače iz važnih međunarodnih sporazuma, što bi moglo imati škodljive implikacije za svjetski mir i sigurnost. Evropljani žele vidjeti da SAD predvodi snagom svog primjera, ne primjerom svoje snage. Željeli bi ga vidjeti kako poštuje svoje obaveze, ne zbog Irana, već zbog održavanja i jačanja sistema zasnovanog na međunarodnim pravilima, zapadnjačkom zamjenom za neutralniji “međunarodni zakon”.
Osim toga, Evropljani, koji priznaju i čak se hvale da su naučili iz užasa najmanje dva stoljeća rata, mučeni su američkim odbijanjem da uči iz svojih gorkih iskustava. Od Drugog svjetskog rata SAD je ušao u velike ratove u Koreji, Vijetnamu, Afganistanu i Iraku, koji nijedan nije završio dobro, a kamoli pobjedom. A ipak SAD i dalje djeluje kao “hipersila”, insistirajući na tome da je svjetski samoproglašeni šerif.
Brisel se nada da Trump radi na novom sporazumu, a ne na novom ratu, ali viši zvaničnici u njegovoj administraciji možda su gorljivi da nauče Iran lekciju tako što će ga primorati da pravi nemoguć izbor između potpune predaje i potpunog poraza. Oslanjanje Trumpove administracije na moć prisile svoje vojske i ekonomsku dominaciju i njena upotreba istih prizama i izgovora koje je koristila administracija George W. Busha 2003. godine moglo bi gurnuti ovu krizu niz klizavu padinu prema konfrontaciji – onoj koja obećava da će biti daleko skuplja od iračkog rata. A moguće je da je već počeo.
Upozorenje američkog sekretara Mikea Pompea Iranu nakon nedavnih navodnih napada na dva saudijska tankera dodatno je naljutilo Evropu i ostavilo transatlantske odnose ozbiljno narušenima. Već postoje izvještaji da Washington krivi Iran za napade i razmatra mogućnost da rasporedi 120.000 vojnika u Zaljev. Već se povlače paralele s krizom u Tonkinskom zaljevu, kada je 1964. godine američka vlada proizvela vojni incident da obmane Kongres i javnost i opravda svoju direktnu uključenost u Vijetnamski rat.
Ko kuha večeru, a ko pere suđe
Prepirka oko Irana samo je najnovija u nizu kriza i tenzija koje su nastajale između dvije strane Atlantika od kraja Hladnog rata. EU i SAD još imaju dosta toga zajedničkog, sigurno više nego što imaju s Rusijom ili Kinom, ali ne slažu se u sve većem broju pitanja, uključujući Bliski istok, ruski preporod, širenje oružja i klimatske promjene. Dok Evropa potvrđuje svoju globalnu ulogu uglavnom kroz diplomatiju, a SAD se povlači od svojih globalnih odgovornosti dok udvostručuje vojne kapacitete, razdor u transatlantskim odnosima će samo rasti. Dok bi pogoršana iranska kriza oštetila, ali ne i uništila odnose između SAD-a i EU-a, mogla bi zapaliti Bliski istok ako niko ne intervenira da zaustavi eskalaciju. Nažalost, i Kina, i Rusija, druge dvije potpisnice nuklearnog sporazuma, do sada su pokušavale “prebaciti odgovornost”, nadajući se da će se ona druga suprotstaviti SAD-u u vezi ekonomskih sankcija i raspoređivanju vojske u Zaljevu.
Na taj način je EU ostala sama u pokušaju da spasi svoju veliku investiciju u sporazumu s Iranom. Ali, pod pretpostavkom da bi Brisel mogao pronaći volju da djeluje, i dalje mu nedostaju načini. On pati od isuviše unutrašnjih podjela, rasprava i kriza da bi bio u stanju suprotstaviti se SAD-u. Čak i francusko-njemačka osovina, koja je držala i unaprjeđivala pitanje ujedinjene Evrope desetljećima izgleda nestabilnija no ikad.
Do sada EU nije uspjela spriječiti SAD da pokrene diplomatsku ofanzivu, kampanju prevare, napad na odnose s javnošću, ekonomski i psihološki rat protiv Irana. I, avaj, nema indicija da može spriječiti Trumpovu administraciju da kampanju protiv Irana povede na naredni nivo. Ovo bi mogao biti još jedan slučaj u kojem SAD kuha večeru, a Evropi ostavlja suđe da ga opere.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
