Vi znate da sam ja rođeni Beograđanin, ali nisam velikosrbin. Ja sam kosmopolita. Kad se 1971. nije moglo pisati Jugosloven, ja sam u rubrici nacionalnost napisao: Srbin po rođenju. Ovo što se sada dešava u Srbiji nije mi nimalo simpatično.
Koča Popović, legendarni komandant Prve proleterske, intelektualac i diplomata, britkog uma i jak na riječima, svjedok je jedne epohe naše zemlje. Bio je jedna od najmarkantnijih ličnosti Titovog doba, a kasnije i njegov veliki kritičar. I danas njegove riječi podsjećaju. Gnušao se bujanju srpskog nacionalizma. Prenosimo intervju koji je marta 1989. godine sa njim objavilo Oslobođenje.
“Vi znate da sam ja rođeni Beograđanin, ali nisam velikosrbin. Ja sam kosmopolita. Kad se 1971. nije moglo pisati Jugosloven, ja sam u rubrici nacionalnost napisao: Srbin po rođenju. Ovo što se sada dešava u Srbiji nije mi nimalo simpatično. To je jedan uzak, veoma opasan nacionalistički program. Milošević je običan bankarski pacov, zbog njega će biti krvi do koljena”.
Osamnaestog oktobra 1972. Koča Popović, legendarni komandant Prve proleterske, intelektualac i diplomata sastao se sa Titom u Belom dvoru da bi podnio ostavku na položaj člana Predsjedništva SFRJ. Bio je to njihov posljednji susret “sentimentalno prisan, kao da se ništa posebno ne događa”. A kraj je bio onakav kakav su obojica očekivali.
Tito: “Zar zbilja moraš da odeš?”
Koča: “Odlučio sam.”
Stegli su jedan drugom ruku posle više od tri decenije bliske saradnje.
Osamnaestog oktobra 1972. Koča Popović, legendarni komandant Prve proleterske, intelektualac i diplomata sastao se sa Titom u Belom dvoru da bi podnio ostavku na položaj člana Predsjedništva SFRJ. Bio je to njihov posljednji susret “sentimentalno prisan, kao da se ništa posebno ne događa”. A kraj je bio onakav kakav su obojica očekivali.
Tito: “Zar zbilja moraš da odeš?”
Koča: “Odlučio sam.”
Stegli su jedan drugom ruku posle više od tri decenije bliske saradnje.
Rekli su o njemu…
Vilijam Bil Dikin, zamjenik šefa britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu, koautor Čerčilovih memoara, bio je impresioniran komandantom koji je izveo najveći podvig u toku Narodnooslobodilačkog rata, čak više nego Titom. Dikin je o Koči napisao: “Popović je bio intelektualac, vojnik izvanredne darovitosti, što je možda bilo i tuđe njegovoj unutrašnjoj prirodi. Kao komandant Prve proleterske divizije, svojim sigurnim instinktom i munjevitim shvatanjem situacije, Koča Popović je odjednom osjetio slabu tačku u obruču njemačkog okruženja sjeverno od Sutjeske i neposredno je doprinijeo našem spašavanju… Popović je bio usamljeni vuk, samotan čovek, s retkim trenucima neopreznosti. Imao je primjese vojnog genija i mržnje prema ratu.”
Biografija rođenog Beograđanina
Koča Popović je rođen u Beogradu 1908. kao sin bogatog bankara. Školovao se u dominikanskom internatu u Lozani, a studirao filozofiju u Parizu, na Sorboni, gdje se kretao u nadrealističkim krugovima, u levičarskom svetu pesnika, književnika i umjjetnika. U španskom građanskom ratu stekao je čin artiljerijskog kapetana Republikanske vojske. Bio je najpopularniji partizanski komandant, drukčiji od svih ljudi iz Titovog najužeg okruženja. Stari partizan i pjesnik Vladimir Nazor rekao je za njega: “Koča je čudo među nama”.
Posle rata je bio načelnik Generalštaba, ministar inostranih poslova, potpredsjednik Republike i član Predsjedništva SFRJ. Umro je u Beogradu 20. oktobra 1992., na dan oslobođenja glavnog grada nekadašnje države. Po sopstvenoj želji, kremiran je i sahranjen bez ikakvih počasti, govora, vijenaca i okupljanja. Koča je sa gnušanjem gledao na bujanje srpskog nacionalizma.
“Bašibozluk, bagra i brabonjci ustali da obnove Dušanovo carstvo. Srbi su samo protiv onoga ko bi htio da ih makar malo opameti, a oduševljeno kliču svakome ko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi u civilizacijskom i kulturnom pogledu ostali na nivou na kome su bili prije sto godina. Oni nisu u sukobu sa svetom, već sa samima sobom, vraćajući se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli. Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna zadribanda i Srbenda. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj stvarnoj istoriji.”
Velikosrpski nacionalisti nisu mu ostali dužni. Miloševićevi mediji optužili su ga za izdaju nacionalnih interesa. Njihov gnev bio je sublimiran u naslovu jednog novinskog teksta, koji je glasio: Sunovrat legende. Sedmog marta 1989., nešto iza 11 sati, pozvonio sam na vrata Kočinog dubrovačkog stana u Koločepskoj 9, na Pločama. Koča je sjedio u nevelikoj prostoriji, za malim stolom do zida, sa ćebetom prebačenim preko nogu. Potom smo obojica seli za veći stol. “Opet hoćete da me cijedite”, rekao je i ponudio me pićem. Zamolio sam kafu, a on je od domaćice, sredovječne žene iz Slavonije, zatražio čašicu lozovače. “Šta ste htjeli da me pitate?”
Bili ste dvanaest godina na čelu jugoslovenske diplomatije. Kako ste podnosili “kreativnu neposlušnost” nekih ambasadora?
Ne bih to nazvao vidom neposlušnosti, nego plodnom saradnjom. Morao sam da imam razumijevanja za tu stranu diplomatske aktivnosti. Kreativnost je preduslov za svaki uspješan rad. Poštovao sam mišljenje svojih tada potčinjenih i bio sam spreman da im dam za pravo kad su bili u pravu.
Neki Vaši saradnici kažu da im je bilo teško s Vama. Vejvoda mi je jednom rekao: “Koča je umio da bude opasan ako je neko bio glup.”
Ako je njima bilo teško sa mnom, znači da je meni bilo lako s njima. Da im nije bilo lako sa mnom, to mogu razumjeti, jer sam bio oštar i brz. Po prirodi sam i strog i srdačan. To sam pokupio u vojsci. Ali, mislim da je i tada i posle između nas postojalo obostrano poštovanje. Tada se ambasadori nisu birali po ključu. Zato smo u moje vrijeme imali kvalitet. Ja sam u resoru inostranih poslova imao 70 posto Hrvata. Meni nije bilo važno što su oni Hrvati, niti njima što sam ja Srbin. Otišao sam s te funkcije kad je taj posao postao rutinski i kad više nisam mogao podnijeti Rankovićevu potrebu da kontroliše i taj resor. Osim toga, smatrao sam da trebaju doći mlađi ljudi, da ustupim mjesto mlađima. I došli su posle mene pametni ljudi, Marko Nikezić, a kasnije Mirko Tepavac, moj pomoćnik.
Tito ih je kasnije obojicu neopravdano smijenio, kao liberale. I mene je smatrao liberalom i prozapadnim čovjekom, ali mene nije stigao da smjeni, jer sam otišao sam. Vi znate da sam ja rođeni Beograđanin, ali nisam velikosrbin. Ja sam kosmopolita. Kad se 1971. nije moglo pisati Jugoslaven, ja sam u rubrici nacionalnost napisao: Srbin po rođenju. Ovo što se sada dešava u Srbiji nije mi nimalo simpatično. To je jedan uzak, veoma opasan nacionalistički program. Milošević je običan bankarski pacov, zbog njega će biti krvi do koljena.
A kako ste se kao “brz” i “oštar” ophodili sa stranim državnicima?
Početkom pedesetih godina išao sam u Washington radi nabavke američkog oružja. Dobili smo ga u ogromnim količinama. Na povratku sam svratio u London da Čerčilu predam jednu Titovu poruku. Iznenadio sam se kad me je primio u pidžami. Ležao je s čašom viskija u ruci. U jednom trenutku me upitao na lošem francuskom: “Gospodine Popoviću, Vi sve znate o Rusima. Koliko Rusi imaju atomskih bombi?” Odgovorio sam mu: Ne znam tačan broj, ali znam da imaju jednu više od Zapada. Nakon normalizacije odnosa sa Sovjetskim Savezom, predvodio sam jednu našu delegaciju koja je išla u zvaničnu posjetu Moskvi. Rukovao sam se sa Hruščovom i predstavio se: Znate, ja sam onaj zapadni čovjek. Lukavi Hruščov se nije dao zbuniti: “Znamo mi dobro ko si ti”, uzvratio je uz osmijeh. Kad sam razgovarao sa Kenedijem, on me je, čim smo seli, upitao: “Gospodine ministre, imate li vi komunisti odgovore na sva pitanja?” Odgovorio sam mu: A imate li vi katolici odgovore na sva pitanja? Kenedi se na to dugo smijao. I razgovor je onda potekao normalno. Uvijek sam se ponašao onako kako su se drugi ponašali prema meni.
Rat u Španiji i partizanima doživjeli ste kao najdublje ljudsko iskustvo.
Ja to nikada nisam tvrdio.
Takav se utisak stiče iz Vaše nedavno objavljene knjige “Bilješke uz ratovanje”. Napisali ste: “Glavno mi je u životu Prva proleterska…” Kao da je period komandovanja tom brigadom bio najvažniji i najčistiji u Vašem životu.
Šta mogu, tako je bilo. Ja sam gurnut u rat. Mrzeo sam rat. Bill Deakin me je prilično tačno opisao. Ima to u mojim Beleškama uz ratovanje. Mi smo svi bili malo udareni. Bili smo avanturisti. Da nismo, zar bi udarili na Nemce? Među partizanima sam važio za nepobedivog komandanta. Ali, nisam samo pobeđivao. Trpio sam i poraze, i to teške, kao 1942. Na Gatu u Hercegovini. Bilješke sam pisao da bih se oslobodio od neprekidnog zamora i napora ratovanja. Pisao sam ih više na francuskom nego na srpskom, ali i na njemačkom i španskom. Tada sam još bio mlad, zatucani komunista. Ima u njima grešaka, preterivanja, ocjena koje vrijeme nije potvrdilo. Ali ja sam zahtjevao da se tako sve objavi.
Vi ste stekli auru nepobedivog partizanskog komandanta. Kakvo mišljenje imate o Titu kao vojskovođi?
Ne volim da se tako teška rijč kao što je “legenda” veže uz moje ime. Prvoj proleterskoj sam zabranio da pjeva pjesme o meni. Vjerujem da sam bio dobar komandant, ali Tito je bio bolji. On je bio izuzetno obdaren vojskovođa. Kao vrhovni komandant, jedinu ozbiljniju krizu imao je na Sutjesci, u Petoj ofanzivi, kada je postojala opasnost da Vrhovni štab bude uništen. Nema sumnje, Tito je u ratu i posle rata bio nezamenjiv. Setite se njegovog uspješnog razgovora sa Čerčilom. Ali, Tito je kasnije postao nešto drugo.
Da li je u partizanima ljubav smatrana nepoželjnom?
U partizanima smo morali prihvatiti asketsku disciplinu. Tito je imao veliku ljubav Davorjanku Paunović. I neki moji komandanti i komesari imali su ljubavnice. Pravio sam se da to ne znam. Svi su mislili da i ja imam ljubavnicu. Nisam imao nikakvu ljubav u partizanima.
Da li revolucija u Jugoslaviji bila neizbježna?
Poštovao sam mišljenje svojih tada potčinjenih i bio sam spreman da im dam za pravo kad su bili u pravu.
Kako ste doživjeli Titov razlaz sa Staljinom?
Ja sam 1948. bezrezervno stao na stranu jugoslovenskog rukovodstva. Bio sam za dosljednu nesvrstanost. Jugoslavija je bila nesvrstana samo te 1948., a prije i posle toga smo jednim okom uvijek gledali na Velikog brata. Naša istorijska greška je bila što se nakon razlaza sa Staljinom nismo izdvojili i po društvenom uređenju, što nismo potpuno napustili sovjetski model.
Kavo ste mišljenje imali o Đilasu i Rankoviću?
KOČA POPOVIĆ
Čitao sam Đilasove članke koje je objavio u Borbi, krajem 1953. godine. Njegove ocijene su bile tačne. Ali, Đilas je bio fantasta, bio je literata i nije umio da procjeni da nije vrijme da kaže takve stvari. Rankovića nisam cijenio, zato što je bio policajac. Pokazao se kao sposoban kad je pohvatao one ustaše i Dražu Mihailovića, ali se posle i sam pretvorio u policajca. Nije bio kulturan. Sve je kontrolisao. Ministarstvo inostranih poslova je bilo pod njegovom kontrolom, imao je tu svoje ljude. Ranković je bio Titu desna ruka. Sjećam se mnogih sastanaka, kad bi došla na red neka važna pitanja, koja je trebalo raspraviti, Tito bi presekao raspravu i rekao: “To će Marko da vidi.” Ne štitim Rankovića, ali uvjeren sam da on Tita nikada nije prisluškivao, niti je pomišljao da ga zamijeni. Ako je neko pomišljao da zamjeni Tita posle njegove smrti, onda je to bio Kardelj. Međutim, Kardelj tu priliku nije dočekao.
Vaš odnos sa Titom prošao je put od bliskosti i međusobnog uvažavanja, do razlaza.
Sa Titom sam bio blizak u ratu i posle rata. U ratu smo bili vrlo bliski. Ali već 1944. Tito više nije bio isti. S njim sam dugo bio na “ti”, a posle sam procijenio da je bolje da se u ophođenju s njim vratim na “vi”. To sam učinio kad sam osjetio da se međusobno udaljavamo. Sa Titom sam se razišao kad sam zaključio da je on beznadežan zarobljenik marksističko-lenjinističke škole. Laknulo mu je kad se pomirio s Rusima. Video sam da Tito nije više isti, onaj iz prvih godina rata, i da je postao žrtva vlastitog kulta i oreola. Godine i ideologija učinile su svoje. Video sam da Titu, kad je počeo da stari, više nisu bili potrebni ljudi poput mene. Bili su mu potrebni poslušni. Kad je ostario, okružio se poltronima. Naravno da je ostao sam. Ja mu se nisam udvarao, nisam mu kadio. Zato me je i uvažavao, jer sam bio vrijedan po sebi, a ne po izlivima poltronstva. Pošto sam video kuda stvari idu, dao sam ostavku na sve funkcije, a posle nekoliko godina prestao sam biti član Partije. Moja generacija je predugo bila na vlasti, sa masom grešaka i promašaja, koji su uglavnom bili uslovljeni ideološkim opredjelenjem. Bilo bi bolje da je i Tito ranije otišao sa političke scene. To bi bilo bolje i za njega i za Jugoslaviju.
Kako objašnjavate Titovu ravnodušnost prema političkoj eliminaciji niza značajnih ljudi?
Vlast uništava svaku osjećajnost. A Tito je imao preveliku vlast. Starost i nezajažljiva želja za vlašću učinili su ga surovim i bezdušnim.
Mnogi su me pitali zašto sam bio komunista. Bio sam ono što sam htio da budem. Ne bih radio kad ne bih vjerovao u svrsishodnost onog što radim, ali nisam bio pretplaćen na ispravnost svega što sam činio. Griješio sam u ratu. Uskoro će izaći iz štampe knjiga Aleksandra Nenadovića “Razgovori sa Kočom”. Ona je moj politički testament, moj oproštaj sa svetom. Smatram da sam častan i pošten čovjek i zato sam mogao da kažem to što sam rekao.
