Senija Čehajić u naselju Dubrave kod Gradiške posti svoj osamdeseti ramazan. Sada ima 93 godine, a od svoje 12. godine počela je postiti i samo je jedan ramazan preskočila.
– Da je lahko nije, ali bože moj i to se mora, to je naše godišnje, mjesec dana, pa red je – ispričala je Senija Čehajić ekipi Anadolije koja ju je posjetila pred kraj mjeseca ramazana.
Priča da je lakše podnosila post dok je bila mlađa, više je radila i mogla je dobro jesti. Sada joj je apetit slab, a dani dugi. Zahvalna je snahama koje joj spremaju hranu, a najviše voli “kuruzu”.
– Ako nije jedna kod kuće, jest druga, fino mi je ne mogu se požaliti ni najmanje – priča ova starica.
Naučila je kaže i na dobro i na loše, a predstojećem Ramazanskom bajramu veseli se jer će je posjetiti kćerke i sinovi, unuci i praunuci. Nažalost neće moći doći svi obzirom da žive u raznim evropskim zemljama, ali ako ne dođu sada obići će je čim budu mogli, kaže Senija.
– Ne bih mogla opričati koliko je to značajno meni, jel kad vidim svoju djecu i dođu mi za Bajram, donesu mi poklone, zagrle me, poljube me, znaš kako srce buja – kaže ona.
U mladosti je priča radila sve, orala i sijala sa konjima, a otac joj je posjedovao dućan. Kada se udala manje je radila, ali je kaže manje i imala.
– Danas hvala Bogu imam što je najvažnije, svoju djecu. Unučadi, praunučadi ne znam ni koliko imam – kaže ona.
Živi sa namlađim sinom Fadilom čija supruga Subha posluži staricu, a ako ona ne može u kući pored živi Senijin najstariji sin Smail i njegova supruga Saima. Nanu Seniju tokom dana redovno obilazi četverogodišnji Smailov unuk, Eldin koji rado i svoje igračke parkira u njenom dvorištu.
Senija je majka četiri sina i četiri kćerke, te 26 unučadi, 36 praunučadi, a upravo za porodicu je vežu i najljepše životne uspomene. Najsrećnija u životu kaže bila je kada je ženila najstarijeg sina, te nekoliko decenija kasnije kada joj je porodica priredila proslavu devedesetog rođendana.
– Ne mogu to opisati nikome kad sam izašla iz auta meni su oči stale, svi lete, a došli su svi, sva unučad došla – kaže ona.
Na taj dan ostala joj je i posebna uspomena porodično stablo sa svim potomcima, te okvir sa fotografijama njenih unuka.
Pamti i tužne trenutke, a najtužniji bio joj je dan kada je izgubila petog sina kao i dan kada joj je preminuo suprug. Priča i da bol za izgubljenim djetetom onaj ko to nije doživio ne može ni zamisliti, a iako je od toga prošlo više od 30 godina i danas je žalosna.
– Imam još njegove robice pa čuvam za uspomenu, a ima godina dana da ne smijem ni pogledati više, teško mi je – rekla je Senija Čehajić.
Bez obzira na to ova starica se i dalje ne predaje. Tokom posljednjeg rata, na sedam mjeseci je bila protjerana iz kuće, a kada se vratila nije imala ništa. Bez pomoći nadležnih institucija malo po malo uspjela se skućiti.
– Ovo sve što ima ovo je Božije, pa moje i moje djece – rekla je ona.
I u ovim godinama Senija radi sve što može, a najradije se brine o cvijeću u dvorištu. Ipak, obzirom da posti sada može sve manje raditi.
– Nemam snage, dok nisam zapostila mogla sam nešto uraditi, a sad sve što koji dan odmiče sve manje – kaže Senija.
Na pitanje šta bi s obzirom na svoje životno iskustvo savjetovala mladima Senija kroz smijeh odgovara da bi imala mnogo savjeta za njih.
– Ali ne mogu ja vrijeđati nikoga, sada su oni pametnji od mene, ne daju se posavjetovati. Kažu ti to zadrži u sebi i ja šutim – kaže ona.
Uvjerena je da od oca i majke najviše zavisi kakva će djeca biti kada odrastu.
– Znam kad je mene moj otac savjetovao, ali onda su druge ptice pjevale, nije bilo da se kaže ocu ili materi ‘neću’ ili ‘ne mogu’ – kazala je.
