Hram svetih apostola Petra i Pavla u cazinskom selu Osredak, gdje među 650 mještana živi tek jedna baka pravoslavne vjeroispovijesti, u srijedu biće pun vjernika, od kojih su mnogi iz daleke Australije. Stoga je ova svetinja neoboriv dokaz da život piše romane jer se u njoj, tek jednom godišnje, održava liturgija, i to na Petrovdan, kad je slava crkve, a ovogodišnji kum je ni manje ni više nego iz zemlje kengura.
Srpska ognjišta, sva osim jednog, u Osretku su ostala pusta, ali se hram, zapaljen u proteklom ratu, neumorno obnavlja zahvaljujući onima koji zavičaj nisu zaboravili ni nakon što su, igrom sudbine, otišli u bijeli svijet. Srbi iz Osretka danas žive u Australiji, Kanadi, Srbiji te u Vukovaru, ali će se desetine njih 12. jula za zdravlje i sreću pomoliti u otadžbini, ispod crkvenog zvona koje će im probuditi uspomene. Osim što se ispostavilo da nije tačna izreka “daleko od očiju, daleko od srca”, ova crkva je ujedno i simbol suživota, te malo ko u BiH, pa i šire, za nju nije saznao nakon što se pročulo da je izvođač građevinskih radova na obnovi Bošnjak Mesud Keranović. Hram je sagrađen početkom 20. vijeka, ali je stradao u Drugom svjetskom ratu, a potom je obnovljen 1967. godine. Razaranja ga nisu zaobišla ni u protekom ratu, a sanacija je počela 2012. godine.
Posla na obnovi ima još kako u unutrašnjosti, tako i na eksterijeru, ali lokalni sveštenik poručuje: “Završiće se i to, ako Gospod da!” “Obnavlja se, prije svega, sredstvima Srba koji žive u Australiji, Kanadi, Srbiji, te jednim dijelom u Vukovaru. Izvođač građevinskih radova je Mesud Keranović, naš komšija, koji sa svojom porodicom radi na obnovi hrama”, kaže protojerej stavrofor Karađorđe Derajić. Svake godine baš na Petrovdan desetine Osretčana vraćaju se svom kraju i svom hramu, koji polako ali sigurno dobija stari sjaj. “Ove godine će kum slave biti mladić rođen u Australiji, čiji je još djed odselio iz Osretka. Svake godine možda većina ljudi koje imamo na slavi crkve bude upravo iz Australije”, pojašnjava Derajić. Baš 2012. godine, kad je počela obnova hrama, prvi put je nakon dvije decenije pauze služen moleban, presiječen slavski kolač i osveštano slavsko žito.
Tako će biti i ove srijede. “Prvo se ujutru odsluži sveta liturgija, ode se na groblje i obavi parastos za upokojene, a zatim se vjernici okupe pored crkve na slavskom ručku. Već popodne svi se vraćaju svojim kućama”, kaže Derajić. Ocjenjuje da je ovo okupljanje veoma bitno jer čak i mlađe generacije, rođene u tuđini, vezuje za rodni kraj njihovih roditelja, baka i djedova. “Osim ljudi koji su ovdje rođeni, dođu i mlađi naraštaji. Oni vole da posjete svoj hram i vode brigu o njegovoj obnovi. Brigu vode i o groblju u Osretku, koje se redovno održava sredstvima ljudi porijeklom odavde, a nastanjenih u dijaspori”, napominje Derajić. U Osretku je, zajedno sa još nekoliko susjednih naselja, prije nekoliko decenija bilo više stotina pravoslavnih kuća. Međutim, one ostaju bez ukućana, što prije proteklog rata, što tokom ratnih dejstava. “Sad u Osretku od pravoslavnih vjernika ima samo jedna baka. Nema naznaka da bi se ljudi vraćali. Snašli su se tamo gdje imaju novi dom. Osnovna briga Srpske pravoslavne crkve je da ih, kada dođu, dočekamo, te da se zajedno s njima brinemo o crkvama i grobljima koji su iza njih ostali”, naveo je Derajić za “Nezavisne”.
Tokom našeg boravka u Osretku, neimar Keranović je imao obaveza u malinjaku pa s njim nismo uspjeli razgovarati. Derajić pozdravlja odluku svakoga ko ima dobre namjere i želi pomoći obnovu i zaštitu svetinja. “Iako je ovaj hram oštećen u proteklom ratu, imamo dosta dobru saradnju sa većinom ljudi ovdje i nailazimo na njihovu dobru volju”, rekao je Derajić. Jevrosima Đuričić (78), jedina mještanka pravoslavne vjeroispovijesti, život sa komšijama Bošnjacima opisuje idiličnim. Svi je smatraju, ističe ona, poput člana svoje porodice. “Tokom prve slave crkve muslimani su pripremili sve: neko je za trpezu donio pitu, neko pečenje, neko kolač, neko salatu… Našima koji su došli rekla sam da samo kažu onako kako su ovdje vidjeli”, priča nam Đuričićeva.
