Uz međunarodni Dan humanosti (19. avgust), Šuhret Fazlić, gradonačelnik Bihaća – grada u kojem se nalazi nekoliko hiljada migranata i izbjeglica, govori o aktulnoj situaciji te o ogromnom angažmanu brojnih aktivista, volontera i humanih ljudi.
RSE: Gospodine Fazliću, kako Vi vidite odnos između humanosti naspram migranata i, uslovno rečeno, njenog institucionalnog provođenja?
Fazlić: Mi smo se suočili sa živim konkretnim ljudima koji traže da se reaguje odmah i suočeni smo s jednim problemom gdje mi nemamo nikakve ovlasti, a ni resurse, da pomognemo. Ali, najvažnije je da je pokazana ogromna humanost na terenu od običnih ljudi, jer kad bi čekali da se uključimo mi iz vlasti, iz državnih institucija, a tu podrazumijevam i gradsku administraciju, oni bi sigurno poumirali od gladi. Da nije bilo ljudi koji su organizovani, da nema aktivista iz nevladinih organizacija, iz Crvenog križa, ili onih koji rade kao pojedinci, da im oni ne pomognu, zaista bi bilo teško.
Mi ovdje imamo slučajeva gdje volonteri rade danima i mjesecima, provode dane i noći sa tim ljudima, znaju u glavu sve jedno dijete, sve jednog čovjeka, djeca im se obraćaju sa ‘babo’, znači, da nije tih ljudi zaista bi bilo teško da ta, nekakva institucionalna humanost riješi problem, rekao je Fazlić za Radio Slobodna Evropa.
RSE: Kažete da glavni teret nose aktivisti nevladinih organizacija i volonteri. Možete li izdvojiti neke?
Fazlić: Ima ih mnogo zaista i ja svima odajem poštovanje i zahvalnost. Ali, evo, ja sam naprimjer upoznao Semiza Gradinovića, koji je član planinarskog društva Horizont i koji dane i dane provodi sa tim ljudima, od prvog dana. I ako hoćete sada podatak ko je tu, kako živi, ko je uspio da pređe granicu, ko ima zdravstvenih problema, najpouzdanije podatke dat će vam Semiz. To je nevjerovatno. Ili Zemira Gorinjac, iz nevladine organizacije Solidarnost, isto tako. Ta i druge žene, za njih niko ne zna jer nažalost, uvijek u prvi plan dođemo mi, političari, institucije, a ustvari najveći dio posla urade upravo građani.
Mene je posebno razočaralo – naišao sam više puta u medijima na držanje pridika o humanosti, na govore o nekoj apstraktnoj humanosti, a da se uopšte ne zna kako to na terenu izgleda i kako to izgleda pomoći konkretnoj porodici naprimjer iz Afganistana… kako to izgleda organizovati zdravstvenu zaštitu, ishranu, kako to izgleda pomoći ljudima da se operu, da mogu otići u WC-u, da to ne rade iza drveća, po gradu itd. To je prvo. Nije samo to, ali je to prvo.
SE: Đački dom kao mjesto za privremeni prihvat migranata u Borićima, vrlo brzo je postao pretijesan za njihov sve veći broj. Koliko je sada uopšte uslovan za smještaj?
Fazlić: Formalno-pravno to je prostor u Bihaću gdje smo im dali da to mogu koristiti. Dok ih je bilo 70 ili stotinu, to je moglo funkcionisati. Sad, kad ima hiljadu, to je zaista teško da funkcioniše. Ja sam tražio ili da neko osigura uslove za te ljude ovdje ili da idu. Ona prvobitna naša namjera, ovdje u Bihaću, da pomognemo tim ljudima i da budemo humani, pretvorila se u svoju suprotnost.
Sada, ako hoćete da pokažete loš tretman spram migranata, novinari i ostali dolaze u taj đački dom u Borićima i kažu: ‘Evo, pogledajte kakvi su uslovi, ovo nije ni za životinje’. A mi smo ustvari dali jedino to što smo imali i to je ličilo na nešto prije četiri, pet mjeseci, kad je bilo stotinu migranata. A sada ih je hiljadu. Slažem se da je to tako, ali nije do nas. Neko drugi mora sada tu da malo više pomogne.
RSE: Nije lako rješavati problem ako za to ne postoje uslovi.
Fazlić: Upravo je u tome problem. Strašno je kad vi živite ovdje, kad vidite da vam se nešto dešava, ali da nemate nikakve ovlasti, da nemate nikakve resurse da se nosite s tim, a da one institucije koje treba to da rade, ne poduzimaju apsolutno ništa. Kad bi nama kazali: vi treba da dvije, tri hiljade ljudi hranite, da stvarate uslove za smještaj, mi bi to ispunili pa kad bi ih po svojim kućama hranili ako treba.
Ali taj stalni pritisak i to stalno povećanje broja samo nama – teško se nositi s tim. I kad uzmete u obzir i ovu predizbornu kampanju, političke stranke, kad uzmete u obzir da kod nas ima političara koji bi iskoristili bilo šta za vlastiti politički probitak, da ocrne političkog konkurenta, onda je zaista to složena situacija i teško se nositi s tim.
RSE: Kakva je trenutna situacija sa prilivom migranata?
Fazlić: Situacija je kao što je bila prije dva ili tri mjeseca, što se tiče broja migranata,oni i dalje pristižu. Međutim, malo je bolje sada – uspjeli smo da državne institucije, prije svega Ministarstvo sigurnosti, služba za rad sa strancima, pa i Ministarstvo unutrašnjih poslova, da malo energičnije poduzimaju mjere, da to rade organizovanije, uključile su se međunarodne organizacije, postoje određena sredstva, ali je i dalje, kada je grad Bihać u pitanju, strašan pritisak kojeg mi trpimo u smislu broja ljudi.
Ovdje, na 50.000 stanovnika kada dođe 5.000 migranata, zaista je to teško. Ali je znatno bolje nego što je bilo ranije, kada smo imali stalni pritisak ljudi, a bili smo sami, niko se nije uključivao.
RSE: Šta mislite da je pravo ili najbolje rješenje, i za te ljude i za Vašu lokalnu zajednicu?
Fazlić: Prije svega, ja nisam bio svjestan šta znači taj migrantski talas, ta migrantska kriza, pa onda nisam znao ni kako treba da se ponašaju državne institucije. Gubili smo dosta energije oko toga, dolazili smo u Sarajevo, protestovali.
Sada sam postao svjestan da je to jednostavno talas koji zapljuskuje ne samo Bosnu i Hercegovinu, nego zapljuskuje i Evropu, da hiljade i hiljade ljudi dolazi, da naše državne institucije nisu reagovale na vrijeme, kako je trebalo to da urade. Nama se, sa pozicije lokalne zajednice, teško nositi s tim.
Ono što mi možemo da uradimo je to da se o tim ljudima, dok su ovdje, vodi računa, da se osiguraju kakvi-takvi uslovi, jer, ako su oni u očaju, ako su u agoniji, u stalnim pokušajima da pređu granicu prema EU, onda može biti problema i sa lokalnom zajednicom.
Ako na neki način žive u normalnim uslovima, makar dok su ovdje, onda postoji mogućnost da taj suživot, habitacija, ide tako da to sve funkcioniše. Mislim da treba više pažnje posvetiti tim ljudima i da to treba tretirati kao pojavu gdje mora i država uložiti, i međunarodne organizacije, Evropska unija, i svi bi trebali tome više pažnje pridavati.
Ovako, želim da ponovim, mi u Bihaću nismo protiv migranata nego protiv nehumanih uslova u kojima žive.
