“Imamo i Božić koji je posebno radostan, ali uskrsnuće Kristovo koje slavimo na dan Uskrsa jeste temelj kršćanstva, temelj naše vjere i svega onoga što kršćanstvo, ne samo očituje, manifestira u svojim liturgijskim slavljima i danima tijekom cijele godine nego i sve ono što kršćanstvo ima zadatak ponuditi čovječanstvu. Jer, uskrsnuće Kristovo kako kršćanstvo tumači jeste temelj postojanja Crkve i temelj svega onoga što Crkva radi, što propovijeda, ne samo riječima nego i djelima”, naveo je biskup Komarica.
I u tom kontekstu, ističe, “upravo evo povijesne činjenice da se ubijeni Isus na Veliki petak prema izvještajima evanđelista ponovno pojavio među svojim dobrano zbunjenim, na smrt uplašenim učenicima, apostolima, treći dan, u nedjelju”.
“On sa svojim ožiljcima na rukama i na nogama, poručuje – ne bojte se, i obraća se sa riječima koje govore – mir vama. Mir vama, te su riječi daleko plemenitije nego kada kažemo zdravo. To je mir vama, ljudima, kojim sada govori vama Bog, vaš spasitelj. Ja sam, poručuje, kao što znate, bio ubijen, na silu ubijen ni kriv ni dužan, a sada sam ponovno živ i više ne umirem. Nego, poruka je, evo, Bog me opečatio da budem sudac i živih i mrtvih, svih ljudi do svršetka svijeta i bijelaca i crnaca i intelektualaca i nepismenih ljudi, bolesnih i bogatih, siromašnih, lijepih, manje lijepih… Ja sam sada gospodar ljudske povijesti. Izmirio sam vas sa nebom, vašim i mojim nebeskim ocem i taj mir vama sada dajem i taj mir dajem vam da vi nosite jedni drugima. Idite na sve strane svijeta i govorite ljudima tu radosnu vijest, jedinstvenu radosnu vijest, koja je potrebita svakom ljudskom srcu. To je poruka da je svaki čovjek božije ljubljeno stvorenje, da nikako on nije plod slučaja i da nije osuđen da ne zna sam sa sobom šta će nego da ima jedan određeni, konkretni zadatak, na ovome svijetu, a to je zadatak da bude suradnik Boga koji je stvorio sve što postoji na ovoj maloj zemaljskoj kugli u okviru beskrajnog svemira i da ima odgovornost za sve drugo što je stvoreno na Zemlji i onu mrtvu materiju, zemlju i rude i naftu i vodu, svašta nešto, a dakako i za život. To jest i biljni i životinjski, osobito da ima odgovornost za ljudski rod. Evo, to morate govoriti”, kaže Komarica.
“Poslani ste”, kaže biskup banjalučki, “prenoseći poruke uskrslog Krista, i to vaše poslanje neće nestati dok postojite”. On dalje u uskršnjoj poruci objašnjava šta je uloga svakog kršćanina, ne samo u BiH nego i diljem svijeta:
“U moje ime, ja vas šaljem, ne idete vi sami na svoju ruku. Ja ću vam dati dovoljne unutarnje snage, poslat ću vam branitelja duha utješitelja koji će vas uvoditi još više u punu istinu, uz pamet koju imate, vi ćete stavljati sve na svoje mjesto što sam vam govorio i bit ćete neustrašivi. Ne bojte se, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta. U tom kontekstu evo i mi smo sada ko zna koja, a dvije tisuće godina je prošlo od tada, generacija potomaka prvih Isusovih učenika, sa istim zadatkom. Nismo u Palestini, Izraelu, nismo na Bliskom istoku, gdje se sve to događalo, u svojim počecima, nego smo ovdje na području Bosne, doduše to nije daleko, sat, sat i po vremena leta avionom, ali tu istu zadaću imaju ljudi i ovdje i u Koreji gdje sam nedavno bio i na obalama Pacifika u zapadnoj Americi gdje sam bio prošle godine. Dakle, na svim stranama svijeta gdje god kršćani kažu da su kršćani, oni trebaju biti svjesni i trebaju se truditi u svojoj podsvijesti šta znači biti kršćanin, šta znači pozivati se na ime Krista, sina Božijeg opečaćenoga, opunomoćenoga, govornika i promicatelja objavljene božije istine i o Bogu i o čovjeku.”
Tako je Isus, kaže biskup banjalučki, za sebe tvrdio, “evo, da je tako Bog ljubio svijet da je svoga sina, novorođenoga poslao na svijet da svijet spasi i da svako ko u njega vjeruje, da ima vječni život i da to Isusovo uskrsnuće, jeste garanacija istinitosti njegovih riječi”.
“On je obećao, evo, ko god ide za mnom imat će vječni život. Ko u mene vjeruje i ako umre, evo, živjet će uvijek. To je neuništiva jedna nada koja daje potpuno drugačiju dimenziju života i kvalitet života i treba davati svima onima koji ozbiljno shvaćaju zaista i ubijenog i uskrslog Krista. Za očekivati je, naravno, unatoč našoj ljudskoj slabosti, kako ja kažem, navalama sotone, našeg i božijeg protivnika, da se mi istinski trudimo, da se oslanjamo upravo na te sigurne Isusove riječi, obećanja Isusova. I da u molitvi i razgovoru s njime kažemo: hvala ti, Isuse, što si za mene umro i uskrsnuo, hvala ti što si mi dao da ja za to znam, hvala ti što si me pozvao da ja budem također član onih koji u tebe vjeruju i koji uvažavaju tvoju nauku i pomozi mi da ja ovo što vjerujem, da to također konkterno pretvaram u djela, djela istinskoj zauzetosti za bogolikost svakog čovjeka, jer ti si pokazao da čovjek nije samo mrtva ili živa stvar, odnosno živo stvorenje, nego da je bogoliko stvorenje. Ti si postao, ne kamen, ne vrba, ne zec, ne ptica, ne zvijezda, nego postao si čovjek. I time si pokazao koliko vrednuješ svako ljudsko biće”, rekao je biskup Komarica.
“Ne mora se biti kršćanin da se čine dobra djela, poručuje biskup Komarica, “jer je božiji duh gdje god se čini dobro na djelu”. Gdje god duh Božiji zahvaća čovjeka, naglašava Komarica, on ga potiče na dobro, na solidarnost, na otvorenost prema drugome, da ne šteti drugome, nego da pomaže drugoga. I zato, ističe biskup banjalučki, “imamo na jednoj strani civilizaciju ljubavi, a na drugoj strani imamo anticivilizaciju smrti i mržnje”. I vidimo “i sada ta dva diva da se međusobno bore”.
“Ispada da sada, Bože me oprosti, da đavo nekako brže i spretnije organizira svoje apostole, svoje neke suradnike, nego Isus, odnosno Bog, što organizira svoje”, kaže Komarica.
– Tuga i suze zbog stradanja djece u Siriji –
Žalosti ga, veli, što i ovaj Uskrs ljudi diljem svijeta umjesto s porukom mira, dočekuju ga u ratovima i stradanjima diljem svijeta. Komarica navodi kako su ga posebno potresle nedavne slike djece stradale u bombardovanju hemijskim oružjem u Idlibu, u Siriji.
“Plakao sam iskreno, u sebi. Jer sam opet doživljavao na djelu ono što sam doživljavao u svom gradu, u Banjaluci, u svojoj zemlji, BiH. Podsjetilo me to na mnoge razgovore sa vrlo utjecajnim ljudima politike, da ne kažem, stratezima svjetske politike i događanja koji se igraju uloge bogova, odnosno gospodara ljudskih života i života cijelih naroda. Njima je glavni ćeif jedna bjesomučna, egoistična zarada u proizvodnji, prodavanju i isprobavanju ubojitih sredstava ove ili one vrste. To je takmičenje među takozvanim velikim gospodarima naroda i ljudskih sudbina. To nije božije sjeme, to nije božiji trag. To je prkos Bogu. To je strašno. Nije to prvi puta da nam se dešava, tako nas povijest uči da je bilo stradanja i prije. Ali mi je žao da moja generacija, koja se diči, a, hvala Bogu, uspjela je u mnogo čemu afirmirati čovjeka kao člana zajednice, da smo mi danas ipak osjetljivi jedni za drugim. Mi prije 50 ili 100 godina nismo imali te slike. I tada je bilo puno, na Bliskom istoku, na drugim mjestima, ubijanja ljudi i djece, staraca, bogalja, ali mi nismo imali mogućnosti da to saznajemo. Sada postajemo sve više globalno selo i zato smo prozvani i mi da pokažemo svoje pravo lice. Da li mi suosjećamo sa tim ljudima? Kako ćemo im pomoći? Možemo u molitvi obuhvatiti cijeli svijet, svako dijete, majku i oca koji su stradali, one kada smo gledali kako ih nose. Odmah se čovjek uživi, šta da je to moje dijete, da je to vaše dijete? Kako bi to vama bilo, na koncu?”, navodi biskup Komarica.
Podsjeća da su oni koji su mogli i imali mogućnost, prije nešto više od dvije decenije gledali strašne scene iz Sarajeva kada su na taj grad padale bombe i dijelovi ljudskih tijela letjeli na sve strane.
“Isti rukopis se ponavlja. To su mi isto rekli nedavno na skupu političara u Berlinu sa kojima sam razgovarao. Kažu, biskupe, isti rukopis se piše i kod vas, i na Bliskom istoku, Ukrajini, drugim sredinama gdje se vode takmičenja velikih koji odlučuju o malim”, ističe Komarica.
No, jednako je, cijeni, bolan i nepravedan mir, o kojem treba govoriti, kakav je onaj u BiH.
“Ima mira i u groblju, ali mi nismo još u grobovima. To je isto tako mir. Tamo nema nikakve svađe, nema nikakvih ratova. Ima mira i među robovima. To je ropski mir. A, mi nismo robovi i mi kao kršćani se osjećamo slobodno. Nas je Bog oslobodio po žrtvi, odnosno po smrti i uskrsnuću svoga sina i tako nas je on poučio. Ako vas je sin božiji oslobodio onda nemate pravo biti ničiji robovi. Morate nastupati slobodni, u ime božije, morate i druge ljude poučavati da i oni se ne smiju praviti ničijim robovima, da ne smiju nikoga porobljavati. Prema tome, ja sam smatrao svojom dužnošću od Washingtona do New Yorka, od Bruxellsa preko Strasbourga, Berlina, Pariza do Londona, na svim mjestima gdje me božija providnost poslala da svjedočim istinu. Istinu da smo i mi ovdje, ljudi u BiH, stradali, svaki čovjek ne samo katolik, jer neću nikada samo govoriti u ime katolika, iako jesam katolik, u ime Hrvata iako jesam Hrvat, iako su ovdje Hrvati-katolici ovdje dobrano satrveni, iskorijenjeni, de facto iz pola ove zemlje koja je njihova domovina. Uvijek ću to govoriti u ime obespravljenog svakog čovjeka, jer je svaki čovjek moj brat i za mene zaduženje. To mene uči moja vjera”, ističe biskup Komarica.
On kaže kako bh. političari, napominjući da ne želi nikoga uvrijediti, trajno pokazuju svoje lice. Vjeruje da i oni čuju također i prigovore i jauke i vapaje ljudi.
“Ja imam svoje mišljenje i o političarima domaćim, ali ovdje glavnu riječ imaju stranci. Oni trebaju ovakve političare. Meni stranci, mislim na ozbiljne ljude koji su utjecajni, kada ih ja pitam i kada im prigovaram zašto to radite sa našim političarima, zašto su oni samo marionete više ili manje spretne u vašim rukama, meni kažu – mi se čudimo vašem ludom narodu, zašto oni šute. Jer je to valjda takav način upravljanja narodima. Evo ti narode sloboda, izaberi sebi, kakve si izabrao takve imaš. Oni dobro znaju da su ti političari takvi kakvi jesu i da im takvi trebaju. To nije humana abeceda kako trebamo mi naučiti ovdje da se primjenjuje i u ovom dijelu evropskog kontinenta nego trebamo drugačije. Šta ćete vi reći čovjeku koji je predsjednik Evropskog parlamenta, koji vam kaže: biskupe, ja nemam pojima šta ćemo sa Bosnom. Ja ne znam. Evo, napišite mi vi pismo neko šta da radim. Tugo moja. Pa ko sam ja, nisam političar, pogotovo ne nekakav utjecajni politolog ili strateg nego sam ja mali građanin jedne male zemlju koju vi gazite li gazite. I da vi ovdje sjedite na vrhu, na Olimpu, od 28 zemalja, to je bilo prije nego što je Britanija odlučila da izađe, i da vi uz pomoć svih tih najpametnijih ljudi iz toliko zemalja ne znate sa tom šakom jada na jugoistoku Evrope, odnosno Bosnom šta ćete. To ste posljednji puta rekli, naveo sam. To vi dobro znate da nije i ne smije biti istina”, kaže Komarica.
BiH je, smatra on, kao država veoma bogata za sve svoje stanovnike i da u njoj mogu svi stanovnici živjeti zadovoljni ako se to na pravilan način iskoristi.
“Stranci su zadivljeni prijemom u BiH. I to se odnosi i na Bošnjake, Srbe i Hrvate. Stranci kažu: mi moramo doći vama da se naučimo ljudskosti, da se naučimo humanosti, gostoljubivosti. Svakom našem čovjeku. To je naš kvalitet tako dragocjen potreban Evropi koja je sve egoističnija, sve zbunjenija, sve nekako škrtija”, poručuje Komarica.
– Kome koriste prazni prostori –
Banjalučki biskup je ljut i razočaran ponašanjem građana BiH koji se ne bore za svoju zemlju, već iz nje odlaze:
“Bit će ovdje ljudi, Kineza ili Afrikanaca, ne moraju biti domaći, ako se njima ne sviđa domovina što je nenormalno. Meni se rugaju stranci kada im to kažem. Oni kažu, mi smo bili u Afganistanu, za kakve gudure, za kakve stijene, nema travke, nema drveta, a tamo se ljudi bore i ne daju svoje. Ginu, jedna generacija, drugi. Ne daju. I onda meni kažu: Bog vam je dao toliko toga, a vi ništa. Bježite iz svoje zemlje. Šta se to dogodilo sa vama? Kakav je to crv ušao u vaš identitet? Da normalan čovjek prezire svoju kolijevku, svoje rodno mjesto.”
On smatra kako odlaskom iz BiH građani zapravo bježe od odgovornosti.
“To je moje pitanje kršćanima, ali i svima drugima koji vjerujete u Boga, u božiju providnost. Pa pobogu gdje vam je svijest o odgovornosti za svoj rodni kraj, ne samo za grobove svoji, pokoj im duši. Ali kakav imate odnos prema svome rodu i porodu, prema svojim precima, prema roditeljima? Ako sam ja spreman otići pa izgrađivati svojim snagama srca tuđinu gdje ne znam ni jezika, ni mentaliteta, niti prošlosti, niti znam kakva će biti budućnost onda ja zapravo pokazujem da samo želim biti radna snaga, razumna, ali ipak samo mazga ili traktor. To je strašno. Ja se degradiram samo na jednodimenzionalnost. Kakva je to vjera? Kršćanstvo to nije. Nije ni islam to. Dakle, i kršćanstvo kao monoteistička vjera i islam govore o duhovnoj dimenziji čovjeka koja je daleko važnija od materijalne dimenzije čovjeka”, navodi biskup Komarica i dodaje:
“Ako ja samo želim da meni materijalno bude dobro, a ja se ne pitam gdje je moja odgovornost da ja ovdje donesem više poznavanju i afirmaciji istine, uvažavanju i promoviranju pravde, prakticiranje milosrđa i praštanja, ljubavi, solidarnosti, svako kome ja dođem tamo će reći: ako ti nisi volio svoj rodni kraj, dobro mi došao, ja ću tebe izmanipulirati, a ja sam dovoljno egoista da tebe izmanipuliram. O tome naši ljudi premalo razmišljaju.”
Kaže biskup kako mi, kao ljudi, samo više guramo odgovornosti svjesno, namjerno ili nenamjerno političarima i činimo od njih male bogove i zaključuje kako je to “težak grijeh koji mi činimo za sebe, jer mi njih ne upozoravamo – ljudi ne valja što radite. Nije dobro. Moramo malo naučiti abecedu politike. Politika po mjeri čovjeka, a ne politika po mjeri nečije ekskluzivnosti”.
“To radi đavo. Jeste li vi u sluzi zloduha, protivnika čovjeka, protivnika jedne konkretne zajednice, ljudi u jednoj sredini. Kome to koristi, kojoj to državi? Kojem to entitetu koristi prazna Posavina, okoliš oko Banjaluke, prazan okoliš u zapadnoj Krajini, prazan okoliš na svim stranama”, pita biskup Komarica.
Kaže kako je političarima u BiH poručivao: “dajte naselite Kineze, naselite Afrikance, Arape kada ne volite svoj narod”.
– Stidim se hrvatstva u kojem se priznaju samo članovi moje partije –
Biskup Komarica je u intervjuu za Anadolu Agency govorio i o tome da li je hrvatski entitet u BiH, koji se zagovara, rješenje za Hrvate u BiH.
“Nije mi dovoljno poznato šta to znači entitet. Ako je entitet i hrvatski sličan entitetu RS ili sada Federaciji BiH, onda šta će nam to. Entitet RS znači da nema, ne postoje drugi narodi, članovi druge partije nego samo moje, jer sam ja gospodin Bog ovdje u ovom entitetu. Kakva je to onda država? Kakva je to lakrdija od države? To će biti samo strašna sramota za Hrvate i tobože taj hrvatski entitet, ako je to isto. Ovdje bez uvažavanja temeljnih ljudskih prava, odnosno ljudskog dostojanstva i prava svakog čovjeka na vlastiti identitet i na sva osnovna ljudska prava i slobode među kojima je također pravo na rodno mjesto, nema države. To je apsurdna država. Takve države, koliko ja znam, nema nigdje u Evropi. To i jeste bolno. Pustimo entitete i neentitete. Trebaju se političari pobrinuti i to je njihova zadaća, inače, ne bi smjeli biti na tom mjestu. Neka kažu, ja to ne znam, sići ću pa ću kopati kukuruze pa ću ili brati šljive, čuvati ovce, ali neću se baviti tako odgovornim poslom. Ako tvrdim da znam, onda ću kao političar i na razini pojedinca zaštititi njegovo dostojanstvo i njegovo pravo da može raditi i odgojati svoje dijete i obitelj, imati dobrosujedske odnose i zajednički se onda brinuti i mobilizirati ljude da oni budu voljni izgrađivati svoje selo, svoj kuću, svoju domovinu”, smatra Komarica.
Biskup banjalučki poručuje političarima: hajdemo izgrađivati, hajdemo praviti put, akcijama, jednu kuću, drugu, ovu zemlju. A, kako će se urediti onda institucionalno jedna mjesna zajednica, jedna općina, grad, jedinica ili država, to je sada pitanje razborite mogućnosti.
“Ali, ako ja kao Hrvat hoću da samo hrvatujem i onda ne znam ni za koga ko nije Hrvat i to moje stranke, onda ne trebam ja takvog Hrvata. Ja se moram stiditi takvog hrvatstva. Jednako tako, ako ja Srbin ne mogu kraj sebe izdržati nesrbina, odnosno i člana neke druge partije, onda kakav sam ja to čovjek? Ako ja kao Bošnjak ili ne znam ko, jednako tako ne postupam sa drugima, to je urušavanje onoga najvrednijega što mi imamo u čovjeku, a to je njegovo ljudsko dostojanstvo, njegova obaveza da afirmira ono najvrednije u sebi. Pogotovo ja to očekujem od vjernika, jer vjernici pozivaju da nisu plod slučaja nego da ih je stvorio jedan duh, kojega mi zovemo Bog, jedan svemogući duh koji upravlja ne samo malom zemaljskom kuglicom nego beskrajnim svemirom i uređuje i makro i mikrokosmos. Ne moram to vjerovati, ja ne moram biti vjernik, to je moja sloboda, ali ako sam vjernik onda moram znati šta to znači”, ističe biskup Komarica.
Kaže kako je prvo pitanje koje upućuje vjernicima, katolicima, pravoslavcima, muslimanima – šta mi doprinosimo ovoj zemlji, koji je to naš konstruktivni doprinos?
“Kakvo je to slavljenje Uskrsa, Božića, Bajrama? U čemu se sastoji: da se malo najedemo, napijemo. To i krava radi, ovca, pas, mačka. I oni trebaju malo hrane. Ne smijemo na to pledirati. Ako nešto slavim, onda se ja opredjeljujem za to nešto što je vrlo važno u mom životu, u mom svjetonazoru, a to je ta dimenzija da ja moram da čovjeka kao duhovno i materijalno stvorenje, bogoliko stvorenje, kako kažemo mi kršćani, podržavati, pogotovo kada je on ugrožen u svome dostojanstvu, u svome pravu da živi životom dostojnim čovjeka tamo gdje ga je Bog stvorio. Jer, ako ja osporavam pravo da on živi životom dostojnim čovjeka u njegovom rodnom mjestu, onda se ja pravim Bogom nad njim. Čovjeka možete likvidirati kada ga ubijete, fizički, i kada mu onemogućite da on bude tamo gdje postoji u ličnoj karti gdje je uvedeno njegovo rodno mjesto, bilo iz ekonomskih ili prisilnih razloga, kao što je etničko čišćenje što je bilo u BiH ili na neki drugi način da mu osporavate ono na što on i po međunarodnim ugovorima ima pravo”, rekao je biskup Komarica.
– Bez pravde i istine neće uspjeti praštanje i pomirenje –
Biskup banjalučki govorio je i o tome kakve se poruke šalju u RS Hrvatima i Bošnjacima kojima se ne dozvoljava govoriti i svoj jezik nazivati kako žele.
“To je stav: ja sam gospodin Bog tvoj i imat ćeš onoliko života i onoliko slobode, onoliko prava na svoj identitet koliko ti ja dopustim. Kakva je to sada lakrdija. Imate primjer da je stajalo prije u matičnom uredu ime i prezime i nacionalnost ta i ta, kako se čovjek izjasnio. Sada je odjednom došao zakon da više nema nacionalnosti. Kako sada to? Je li onaj matičar ima dužnost da prepiše šta napiše u matičnoj knjizi, a ne partija naredila – prekriži, pa ću ja tebe upisati ili te neću upisati, pa ću te onda prebrojavati i reći koliko ima koga i ko ovdje ima pravo biti, a ko nema. Evo, isto tako jezik. Otkud pravo nekome da propisuje taj jezik smije, a taj ne smije postojati. Ali to je samo jedan mali dio. Ako ja nemam pravo biti ovdje, što će meni jezik, ja nemam potrebe da govorim nikoji jezik. A, to se ovdje osporava”, ističe biskup Komarica.
Čovjekovo pravo na identitet uključuje i pravo da ima svoj jezik, poručuje Komarica.
“Zašto niko ne postavlja pitanje gdje su vam ljudi? Gdje su Banjalučani? Ko je to pitao gradonačelnika Banjaluke nakon rata koji je poručivao: dok sam ja ovdje neće biti diskusije o povratku Banjalučana. Jednako tako vrijedi za Sarajevo, Drvar, Gradišku, Prnjavor, Posavinu, Hercegovinu. O tome se treba pričati. Ako govorimo o ljudskim pravima, pravo na jezik je jedno od temeljnih ljudskih prava, ali u prvom redu pravo na život, na život dostojan čovjeka u vlastitoj kući. Kako čovjek može biti stranac u vlastitoj kući? U svojoj domovini. Mi smo ovdje učinili stotine tisuća naših sugrađana strancima. Oni su za mene živi mrtvaci. Oni nemaju pravo na svoju ličnu kartu. Oni nemaju pravo na svoj identitet. Oni nemaju pravo na svoj jezik. Neko se nad njima napravio Bogom i rekao – ne možete biti u svom rodnom mjestu. Drugo je kada si ti htio otići. Ako si prisiljen fizički ili ubijan, to je tako”, kaže biskup Komarica.
Stotinu i više ljudi u svojoj kući, u Banjaluci, je ubijeno, kaže Komarica, samo zato što ih nisu htjeli napustiti. Niko još, ističe on, nije osuđen za to.
“Svi govore o daleko više osoba koje su ubijene. Ja znam za katolike. Kako to pitanje ne postavlja ni Čović, ni Izetbegović ni Radončić, Dodik, niko od stranaca, Inzko. Šta je sa Banjalučanima ubijenim, Mostarcima, Sarajlijama… Ovdje bez maksimalno ustanovljene istine, a to znači da znamo ko je ko, nema dalje. Imaju pravo ljudi biti svoji na svome, posebno koji su rođeni tu. Ako vrijedi međunarodno pravo, a vrijedi svugdje, pa što ne bi i kod nas da se primijeni odlučno, a ne malo hoću, daleko više neću. Ovdje su ljudi bili plaćeni poslije rata i ni izdaleka taj posao nisu uradili od pronalaženja ubijenih i nestalih ljudi. Ja tragam za svećenikom Ratkom Grgićem iz Nove Topole, koji je ubijen prije 25 godina. Nije ubijen u prašumi, nego pored Banjaluke. Znaju to oni koji su ga ubijali i oni koji štite ubojice koji slobodno hodaju Banjalukom i Gradiškom. Bez maksimane istine i pravde neće uspjeti ono što smo radili i za vrijeme i nakon rata, a to je trajno pozivanje na praštanje i pomirenja. Nema praštanja i pomirenja, jer ljudi koji u sebi imaju rat, koji su zahvaćeni sotonskim zloduhom, oni ne žele mir ni uskrsni ni Isusov, ni mirotvoraca ni miroljubaca. Ali, ne treba se umoriti i reći, svakako se ne isplati ništa. Vjerodostojnost vjernika se pokazuje tako da oni uporno imaju nove snage da uporno istrajavaju. Vjerodostojan čovjek, vjernik, kršćanin je najveća sreća i najveća obaveza i prijatelj čovječnosti i sadašnjosti i budućnosti”, ističe biskup Komarica.
– Međugorje je fenomen –
Kaže kako ne može govoriti ni u ime izaslanika papinog, niti u ime pape šta će biti sa Međugorjem. Ali, veli, poznato je ne samo BiH, Evropi nego cijelom svijetu da de facto postoji Međugorje kao fenomen u kršćanskom svijetu i da u Međugorje dolaze ljudi iz različitih pobuda. Dolaze, dodaje, kršćani i mnogi nekršćani, koliko imaju podatke, koji tragaju za duševnim mirom, u prvom redu tragaju za osmišljenošću vlastitoga sebe.
“Mnogo puta su me pitali u svijetu čuvši da dolazim iz BiH za Međugorje. Ljudi znaju za Međugorje i govorili su mi mnogi da kada su bili u Međugorju da su doživjeli nešto specifično za svoj daljnji duhovni život i svoj angažirani socijalni život u svojoj životnoj sredini. To je činjenica. Nisam nikakav prorok, ali nisam nikada sumnjao, a tu sam najstariji od biskupa u BiH i imao sam mogućnosti pratiti Međugorje neposredno po službenoj dužnosti, da bez obzira na istinitost – neistinitost ukazanja, odnosno izjava vidioca i vidjelica da je tamo progovorila nadnaravna stvarnost mnogim srcima, mnogim dušama, nego desetinama miliona ljudi svih izborazbi i profesija, od sportaša do pjevača, inženjera, državnika, seljaka, građana, prosvjetnih radnika, liječnika. Sociološki gledano već to je jedan fenomen za temeljitije proučavanje i ja bi rekao da povućemo određene zaključke – što to treba današnjem čovjeku koji se sve više otuđuje od sebe i od svoga mjesta na ovom svijetu koji glavinja, koje ne zna šta će sa sobom. Mi imamo jednu rečenicu u Svetom pismu, vrlo znakovitu: Po plodovima ćete ih prepoznati. Mi se prepoznajemo koliko smo vjerodostojni po svojim plodovima, koliko s riječi prelazimo na djela. Vjera bez djela je mrtva kaže jedan od apostola Isusovih”, kaže biskup Komarica.
Ako ljudi koji dođu u Međugorje po nekoliko puta, njima to koristi, kaže Komarica, ne samo za duhovni nego život općenito, u angažmanu za boljitak životnog ambijenta.
“To ne može biti bez božijeg zahvata, nazovimo to kako god hoćemo. Zato je moje uvijek bilo uvjerenje, kako sam ulazio u problematiku fenomena Međugorja, da će fenomen ostati i da će to biti jedno hodočasničko mjesto za sve one koji znaće šta znači hodočašće, nešto ga iznutra pokreće da on ide tamo. To potvrđuje koliko dolazi iz bjelog svijeta, skrbe za novac da tamo dođu i provedu nekoliko dana u tišini, osobna ispovijed, da čovjek u tom sakramentu stane ispred Boga iscjelitelja duše i da onda i čuje glas svoje savjesti i utjehe, odnosno i službenika božijega uz poruke čovječe voli te Bog, voli te nebo. Ti si stvoren ne za životarenje, golo egzistiranje za ovdje i sada nego si stvoren za budućnost koju ti je ostvario uskrsli Krist. I zato trebamo takvih oaza, svugdje”, navodi biskup Komarica.
Mislim, kaže, da mi znamo nedovoljno cijeniti da se to baš dogodilo u našoj sredini, u BiH. Očekuje, kaže, da će i nakon ovog poteza Svete Stolice, osobno je očekivao da će se to davno uraditi, i moralo se to uraditi, trebalo se uraditi, da će sigurno i papa, odnosno Svta Stolica adekvatno reagirati.
“Ovdje se radi o najprije dijagnosticiranju pastoralne prakse tamo, kako se tamo slavi vjera u liturgijskim činima, u koje su u crkvenom zakonu propisane, kakav je eho koji se čuje. Sigurno će i papa na osnovu izjava očevica dati adekvatne naputke za budućnost Međugorja”, rekao je Franjo Komarica, biskup banjalučki.
