Drena Čaku od ostalih Kanađana dijeli tuga koja se nastani u zjenicama ljudskim koje su se smrti nagledale.
„Moja mala sestra je plakala pritisnuta mrtvim majčinim tijelom, ali ja sam bio dječak, ustrijeljen u ruku, i pored svih pokušaja, nisam uspio da je izvučem. Morao sam da je ostavim i izađem iz sobe ispunjene dimom kako bih preživio.“
…
Ulica Miloša Gilića 157 u Đakovici za većinu ljudi ne znači ništa. Malo je, premalo živih koji vam mogu reći šta se desilo u noći sa 1. na 2. april prije tačno dvadeset godina… Ali, ima ih.
Danas je Dren Čaka lijep, obrazovan mladi čovjek iz Kanade. Neki bi rekli, rođeni Kanađanin, ali nije baš tako.
Odaje ga ona tuga u pogledu, tuga koja se trajno nastani u zjenicama ljudskim koje su se smrti nagledale.
A odaje da i nekakav žig, udubljenje na desnom bicepsu, nešto poput dugmeta koje se tu zadesilo od rođenja. I opet, nije baš tako.
Svjetlo u mraku
Kada bi svi zajedno mogli da se preselimo 20 godina u prošlost, u noć mračnu pored autobuske stanice u Đakovici, na broj 157 ulice Miloša Gilića vidjeli bi 20 duša kako se tiskaju u malenoj prostoriji koja se ni podrumom ne može zvati.
Upijaju oči, dvadeset pari očiju, mrak i iščekuju nešto bolje, neko bolje sutra u zlu koje ih je snašlo. Tiskaju se prilike u toj tmini. To su porodice Vejsa, Hadžihavdiju, Hodža i Čaka. Još preciznije, tiskaju se žene i djeca. Nema među ovih dvadeset nevoljnika odraslih muških glava.
Ali ima jedan dječak. To je Dren Čaka. Promatra u mraku tijela ljudi. Desetogodišnjak ne shvata sve, ali zna vrlo dobro da je u nekakvom skloništu sa majkom, sa sestrom od dvije godine. Onako bunovan, probuđen i u mraku doveden u ovo sklonište, gleda oko sebe sve te tetke, bake, majke i prepoznaje djevojčicu Fjaku.
Ona ima 15 godina i u očima Drena je već velika cura. Eto, zadesila se ovdje u ovoj memli sa svima njima. Drenu je drago što je vidi, pa makar i u ovom mrklom mraku i u ovom zlu. Prepoznaje joj kosu, pokrete, one oči što sijaju u tmini.
A onda čuje je zvuk zavijanja. Tako su se između sebe glasali srpski vojnici i policajci u Đakovici. Ovaj put to su bili policajci. Došli su iz mraka, ali su to ljudi koje Dren zna. Mrak ih ne može sakriti. To su njihove komšije.
Pa, policajci su valjda tu da im garantuju bezbjednost, to zna i dijete od deset godina. Ali, zašto su civili nagurani u ovu prostoriju, kad među njima nema niti odraslih muškaraca, niti nekakvog oružja, pita se dijete?
Zašto ih u ovom mraku prepadaju urlicima vučjim, zašto im viču da su pobunjenici OVK, zašto im prijete i da će ih pobiti? Pa, komšije valjda znaju ko su oni, misli desetogodišnjak. A onda ga zasljepljuje udarac kundaka u čelo. Pomisli dijete, kakvo sam zlo skrivio da me policajac udara iz mraka?
Fjakin čaj
Utom se ona lijepa djevojčica Fjaka pomjeri, ustade i dođe nekako veća. Dosjetila se ona, da će zapričati srpske policajce ukoliko ih ponudi čajem.
Eto, banuli su kao zvijeri, nagurali ih u ovu prostoriju, ali će ih svejedno ugostiti. I nema veze što udaraju žene i djecu.
Ispravi se Fjaka, a onda je rafal sasječe. Jedan, pa još jedan. I gleda Dren kako mu pod noge pade mrtva simpatija dok se ona krv slijeva oko cipelica.
A onda nasta haos. Srpski okupatori počeše redom pucati po ženama i djeci. Dren na momenat ugleda majku, koja se svojim tijelom zarotirala i obgrlila bebu, njegovu sestru ne bi li je spasila. Gleda Dren kao da se nekome drugom dešava i kako majka pada preko žive sestre i kako dijete plače pod njom, i kako ljudi u smrtnom ropcu padaju jedni preko drugih, sa onda osjeti neku vatru iznad na ruci.
Ranjen sam, ali ću se napraviti mrtav. Tako ću preživjeti, pomisli desetogodišnje dijete dok ga je bol sjekla i kroz ruku udarala u mozak.
„Moja mala sestra je plakala pritisnuta mrtvim majčinim tijelom, ali ja sam bio dječak, ustrijeljen u ruku, i pored svih pokušaja, nisam uspio da je izvučem. Morao sam da je ostavim i izađem iz sobe ispunjene dimom kako bih preživio“, prisjetio se ovog životnog horora deset godina kasnije Dren Čaka na suđenju policijskom generalu Vlastimiru Đorđeviću pod čijom su palicom i egzekutivnim Miloševićevim naređenjima psi rata ubijali ljude po Kosovu i Metohiji.
I tako je te noći ranjeni dječak promatrao tijela svojih najmilijih, svoje simpatije, svoje majke, i svoje žive sestrice dok mu je staklasti pogled krajičkom oka tražio asasine. A oni su zapalili cigarete, i smijali se.
Onda su potpalili ormar sa dječjim stvarima i kuća je planula. Dječak je čekao bespomoćno. Beskonačno, činilo mu se. Prvo je pokušavao izvući sestru, dok ga je dim bacao u nesvijesti. Nije uspio. Zadnjim atomima snage, podvukao je ispod sebe smrskanu ruku, odgurno se o leševe ljudske i pobjegao na zadnji izlaz u mrak.
U spas. Iza sebe je u plamenoj buktinji ostavio sve, doslovno sve.
Komadići ljudskog mesa i žuti Yugo
Nakon nekoliko sati doteturao se do tetkine kuće. Ispričao je tetki i teči užas noći. Oni su mislili da dijete bunca, sve do momenta kada je krvava dječja ruka izvirila ispod jakne i dok je miris paleži i ljudskog mesa žigosao zrak.
Kasnije će u svom svjedočenju Ismet Hadžihavdiju reći za masakr:
„Ubijena je moja žena Valbona, moja osmogodišnja kćerka Doruntina, moj petogodišnji sin Egzon, moja četverogodišnja kćerka Rina“.
Reći će još i ovo, a ostalo je zapisano u sarajevskim Danima:
„Kad sam pronašao komadić ljudskog mesa, počeo sam plakati. Sjedio sam i plakao oko dva sata i psovao Boga. Mislio sam da i on mora da je na Miloševićevoj strani.“
I dok su ljudi polako prilazili kući spaljenici, koju su srpski monstrumi u uniformama države Srbije trajno obilježili ubijajući tada svoje državljane, dječak Dren Čaka je bio daleko. Preko albanskih planina u raspadnutom žutom „Jugiću“ vozio se u koloni izbjeglica prema Tirani, prema slobodi.
I tamo sa druge strane granice u improvizovanoj šatorskoj bolnici Dren se raspao od suza, bola i šoka. Dječak je plakao dok su ljekari pokušavali obrezati okrvavljenu bijelu košulju. Potom je od anestetika i bola pao u nesvijest.
Ljekari su polako otkopčali zavoj koji mu je pokrivao cijelu ruku. Na desnom bicepsu, rupa od metka, veličine kovanice, pulsirala je od vrele krvi. Liječnik je sipao jod na ranu…Drenova tetka, Nimeta Babalija, milovala je dječaka po kosi.
Njegovo tijelo, iako pod anestezijom, pulsiralo je u nekom svom ritmu između života i smrti.
„Preživjeće“, rekao je doktor.
Ubice nikada nisu odgovarale
Danas možete vidjeti tog mladića. Možete osjetiti život i životnost jednog 30-ogodišnjaka čiji su planovi toliko slični sa životnim planovima svakog Kanađanina njegove dobi. Ovo je priča o njemu.
Ali možete vidjeti u dubini očiju ulicu Miloša Gilića 157 u Đakovici, možete čuti korake Fjakine, prvi rafal i ukraden život dječji.
Možete, svi zajedno, makar na par sekundi provesti svoje misli kroz podrume životne i one duhovne u kojima je vječno nastanjeno 20 ubijenih žena i djece.
I možete znati na koncu da ubice nikada nisu odgovarale za svoje zlodjelo.
1. april 1999, Đakovica.
Da se ne zaboravi!
Izvor: Al Jazeera
