Uskom cestom i prašnjavim makadamom od Fojnice prema očaravajućem, ali nedovoljno poznatom prirodnom dragulju – slapovima Kozice, prolazi se kroz nekoliko gotovo napuštenih sela zajedničkog imena Pridola. Nekada je tu bilo stotine stanovnika, a danas gotovo da se mogu najbrojati na prste obje ruke.
Vladići, Dragačići, Vukeljići, Živčići, Majdan, Botun, Rizvići, Kozica, Podstijena… U svakom od ovih sela tek pokoji stanovnik, a uglavnom svi oni pored poljoprivrede žive i od proizvodnje drvenog uglja. Na svakih nekoliko metara pored puta vire iz zemlje male ćumurane ili žege, kako su se nekada zvale, a mještani u njima na isti način kao i prije nekoliko stotina godina proizvode ćumur.
U Dragačićima srećemo Irfana Drinića koji slaže drva i priprema se da u svojoj žegi zapali drvo iz kojeg će ubrzo nastati najkvalitetniji ugalj.
Ćumur najbolji od bukovog drveta
– Mojoj žegi ima 15-ak godina, a pravi se od cigle. Poredaš drva, napuniš je, zapališ, zatvoriš, ima željezni poklopac, stavi se i malo pijeska ili zemlje odozgo i onda samo da dim ide i svakih šest sati se loži… Sirovo drvo gori duže, a kada je suhlje onda treba nekih sedam dana da nastane ugalj. Ovo je sve bukovo drvo, mada se mogu koristiti i ostala drva, ali najbolje i najkvalitnije je bukovo i grab – priča nam Drinić dok slaže drva.
Pojašnjava da je ovakav ugalj, koji se pravi na tradicionalni način u starim ćumuranama najkvalitetniji i najzdraviji.
– To je sigurno prve lige ćumur. U ovom nema nikakvih primjesa, a one kocke što naši ljudi kupuju za roštilj prave se od prpe i prašine koja ostaje i u kocku stavljaju i ljepilo, to nikako nije zdravo – ističe Drinić, dodajući da se još kvalitetniji ćumur dobijao u najstarijim ćumuranama koje su pravljene pod zemljom.
– Prije se radilo pod zemljom, i tu je uvijek čovjek morao biti prisutan, jer se pazilo hoće li biti kiše, hoće li sletiti zemlja i slično, ali kažu da je taj ćumur ispod zemlje puno kvalitetniji, ali to slabo danas ko više radi – dodaje.
Pokazujući na gotovi ćumur koji se dobije nakon nekoliko dana objašnjava da on može dobro doći i onima koji imaju problema sa vlagom u stanovima i kućama.
– Ko ima vlage u stanu ovo se stavi u pamučnu krpu ili ceker i staviš u ćošak, ormar i pod ležaj, nema šanse da će biti vlage i u to sam se stvarno uvjerio – govori Drinić.
Pojašnjava nam i kako zna kada je ćumur gotov.
– Kada se zapali žega ide bijeli dim iz nje, kad pođe plav dim da ide ima šipka koja se gurne kroz lulu i vidiš ćumur kad izađe, kakav je i onda znaš – priča stanovnik Dragačića.
Dok nam pokazuje vreće koje puni gotovim ugljem, govori kako u ćumuranu stane 10 metara drva, a da od toga dobije od 190 do 215 vreća koje sadrže od 12 do 15 kila ćumura, u zavisnosti od vremena.
– Kad sve odbijem troškove, gorivo i ostalo, ostane mi 500, 600 KM od ovoga. Skupo je drvo, od ostataka iza industrijske sječe košta od 33 do 47 KM po kubiku, a kod privatnika je još skuplje. Sve što napravim to i prodam. Imaju firme koje rade izvoz i one mi dolaze… Ma ide ko halva, sve što je vezano za hranu. Od ovoga mogu fino dodatno zaraditi – govori Irfan koji inače radi i u obližnjoj hidroelektrani.
– Živim sa ženom i tri sina. Treba to prehraniti. Rad u ćumurani je težak, ali od ovoga se može fino zaraditi. Najteže je kada se ćumur kupi, tada si isto kao rudar na 300 metara ispod zemlje – priča.
U poslu mu pomažu i sinovi. Najmlađi sin Hamza tek treba da krene u školu, dok su dvojica starijih Haris i Adem nezaposleni iako su završili školu za farmaceutskog tehničara.
Od poljoprivrede i ćumura se može živjeti
– Znate kako je, oni ne mogu nigdje naći posao u svojoj struci. Haris je položio i državni ispit, ali nema posla. Obojica onda meni ovdje pomažu, a Haris konobariše i u Fojnici. Mi pored ovoga i sijemo, ovdje sve uspijeva. Ima borovnica, ašlama i trešanja, moglo se nedavno nabrati za jedan kvart Sarajeva, toliko je toga rodilo, ali je od kiše brzo propalo. Jedino sa malinama imamo problem. Jedan dan kad nam je Bog dao sunce umjesto tad da beremo, oni nemaju ambalaže i gajbe, onda počne kiša i propadnu. 500 kila malina nam je istruhlo. Ne zna se još ni koja je otkupna cijena. Jedne godine bila je 3,5 – 4 KM, ostale godine su nas cijenom zabili u zemlju i treba nam sad 10 godina da izađemo iz toga. Ima jako puno posla oko malina, mi smo se zgulili radeći, ali nažalost sada ćemo sasjeći i pokositi sve i umjesto malina sijaćemo krompir – priča stanovnik Dragačića.
Govori da su sela u ovom kraju ostala pusta iako se u njima može fino živjeti od poljoprivrede i proizvodnje uglja.
– Ko hoće da radi može. U ovom predjelu Srednje Bosne je džennet. Ovdje i kad rode gljive, zna se desiti da ljudi za tri-četri mjeseca po 7,8 hiljada KM u vrgnju zarade. Nažalost malo nas je ostalo. U Majdanu je bila škola, prodavnice, ambulante, danas samo zidovi stoje, ljudi su otišli trbuhom za kruhom. Da se općina potrudi da se uredi put, koliko bi turista išlo na jezero i na slapove, žena i ja bismo napravili objekat, pekli bismo pitu i druga jela, da ljudi imaju gdje sjesti, odmoriti, onda bi bilo za svakooga još više posla – smatra Drinić.
Izvor: Faktor
