Na prvi pogled, nije lako ni pretpostaviti da bi u starom kontejneru pored gradskog mezarja Humci u Bihaću neko mogao živjeti. To je, ipak, jedini zaklon u ovozimskim minusima čovjeku koji je na tom mjestu našao utočište.
Emsud Mešić Mrga skoro dvije decenije samuje u ovakvom stanju. Dom mu je najprije bila mala koliba, koju je odnio požar, pa onda kontejner, bez struje, vode i bez ikakvih kućanskih aparata.
Neriješena egzistencija
– Živim ovdje već godinama i niko mi nije pomogao. Ljudi tokom dana dođu ovdje, na mezarje, nekome pomognem u čišćenju i uređivanju oko mezara, dobijem neku paru i tako mjerim dane. Ljeti još ponešto uradim – cijepam drva, prodajem kočeve za paradajz, grah, prikupim nešto drva i tako se prebacujem, živim… – počinje Mešić svoju priču.
Ispunjavajući tišinu dugih dana, pogotovo ovih proteklih, kad je živa u termometru bila stalno oko desetog podioka ispod nule, i još dužih noći, rijetkim posjetiocima prepričava svoju sudbinu. Iz rodnog Orašca, bihaćke najjužnije mjesne zajednice, otišao je u Njemačku… Pa se vratio, radio u preduzeću koje je “odnijela” privatizacija, a onda su uslijedili neriješena egzistencija i naposljetku dolazak na Humke.
/avaz.ba
