Jedan od najtrofejnijih sportista u Unsko-sanskom kantonu i bh. reprezentativac u karateu Edin Musić, zauvijek napušta Bosnu i Hercegovinu i dolazi u Katar jer ovdje ne može naći posao. Njegov otac Nijaz uputio je javni apel i upozorenje da mladi napuštaju Bosnu i Hercegovinu i odlaze da rade bilo šta, iako svojoj zemlji mogu dati mnogo.
Za Edina je kasno, jer je odluka pala, ali vjeruje njegov otac za generacije koje se danas školuju isključivo za poslove koji se traže u inostranstvu, možda ima nade, piše Radio Slobodna Evropa.
“Sljedeće sedmice supruga i ja ćemo ispratiti sina, na put. Ne na Svjetsko prvenstvo, ne na Evropsko, ne na Mediteranske igre. Ispratit ćemo ga u Katar, u Dohu, gdje će raditi i zarađivati pošteno za komad kruha. Nisu mu pružili priliku da ostane i radi, da odgaja generacije mladih sportista, da zasnuje porodicu, da bude ponosan građanin ovog grada. Ja sada, kao i stotine roditelja ovog kantona, pitam političare i vladajuće političke partije: Jel’ vas sram?”.
Ovim je riječima na svom Facebook profilu Bišćanin Nijaz Muslić, dugogodišnji trener karatea, pokušao ukazati na problem sa kojim se cijela Bosna i Hercegovina susreće: odlazak onih koji su u svim uređenim državama najbitniji – odlazak mladih.
“Moj cilj nije bio, što kažu, vapaj oca. Ne. Kod mog sina je odlučeno. On ide. Ali sam htio da skrenem pažnju drugima na ovaj problem koji se vodi kao statistika. Ne kao problem. Bavimo se politikom, komentarišemo razne političare, njihove izjave analiziramo, a ni u jednom momentu nismo analizirali zašto ljudi idu, kako idu, šta je uzrok. I to je cilj moga pisma”, kaže Edinov otac.
A Edo, kako ga zovu svi u gradu na Uni, ljubav prema karateu naslijedio je od svog oca i od svoje desete godine niže uspjehe i donosi zlato. Ne samo sa bosanskohercegovačkih takmičenja, već i onih puno većih, svjetskih.
Svjedoči tome njegova momačka soba, čiji su zidovi prepuni pehara, medalja, plaketa i priznanja.
“Bavim se karateom od sedme godine. U reprezentaciji sam od početka, od dječije reprezentacije pa do kraja, kad sam upao u seniorsku reprezentaciju sa 18 godina. Bio sam prvak države i sve do kraja, pretprošle godine, uvijek sam bio prvak države, dvanaest godina zaredom. Najbolje priznanje mi je Japodski konjanik – kad ostvarite sportske rezultate. Bio sam četiri godine sportaš Unsko-sanskog kantona, pet godina bio sportaš Grada Bihaća”, kaže mladi karatista.
Riječi koje je Nijaz Musić napisao iz duše, zapravo su riječi većine roditelja cijele Bosne i Hercegovine. Edo putuje za Katar. Sa sobom nosi svoju sportsku opremu, no, pitanje je hoće li imati vremena za treniranje.
“Idem raditi, zarađivati. Već nekoliko godina čekam posao. Bilo je tu raznih obećanja, ali ništa od toga nije bilo. Radio sam u marketniškoj agenciji, svašta nešto, dok mi se nije otvorila prilika da idem u Katar, u Dohu, raditi. Bauštela. Ponijet ću opremu i pokušat ću potražiti neki klub, ako budem imao vremena od posla”, iskreno će Edin.
Ono što je sigurno jeste da će u Edinovom odsustvu ponosna majka Aiša brisati prašinu sa pehara i medalja kako bi imale onaj isti sjaj kada sin nekada vrati svojoj kući.
No, šta je sa stotinama drugih Eda, Hana, Saša, Ivana, Lejli?
“Nije Edo jedini. Imate u Tuzli mnogo takvih. Kontaktiram s tim ljudima. Istom problematikom se treneri bave, odlaze nam mladi sportaši. Odlaze po raznim osnovama, najčešće kao radnici. Ne idu kao sportaši. Ja imam problem sa svojim takmičarima. Toliko je žalosno kad ja svoje učenike upitam koju su srednju školu upisali. Znate kakav je odgovor – medicinsku. Pitam: ‘Zašto medicinska’. Kažu: ‘Tako nam je najlakše da idemo u Njemačku’. Znači, oni se već od petnaeste, šesnaeste godine spremaju da kad završe srednju školu idu u Njemačku. To je poražavajuće”, ocjenjuje Nijaz Musić.
Hoće li apel roditelja jednog od najboljih sportaša Unsko-sanskog kantona doprijeti do onih do kojih bi trebalo?
“Edo vam je jedan specifičan takmičar koji je oborio sve rekorde u Bosni i Hercegovini. Dvanaest puta zaredom u istoj kategoriji seniorski prvak, dvije evropske medalje, mediteransku medalju jedini sa našeg kantona, univerzitetski prvak Evrope. Trinaest je fraktura na sebi imao, raznih lomova. Nijednom ni od koga nikakvu odštetu. Sve sam to radio, sanirao. Ja sam mislio da će društvo ocijeniti, reći: ‘To je ta zasluga, hajmo tom djetetu dati da se pokaže, da stvori i on neke nove takmičare’. Jer ja se 40 godina bavim s takvom djecom”, zaključuje Edinov otac.
