Amir Sijamhodžić (37) je autor knjige “Krajiške izreke i poslovice“ koju je predstavio javnosti krajem prošle godine. Njegova knjiga predstavlja jedno malo sakupljačko djelo etnografskog karaktera koje donosi preko hiljadu narodnih umotvorina. Sve one svjedoče pamet, mudrost, umnost i domišljatost Krajišnika-Serhatlija, koji stoljećima živena ovom krajičku bosanske zemlje.
-Ikavski govorni specifikum-
U najširem smislu sve mudrosti se mogu podijeliti na fraze, izreke i poslovice. Najveći broj mudrosti predstavlja originalne dosjetke krajiškog čovjeka. Kao plod pojedinačnih ili općih iskustava, postanak ovih jezičkih tvorevina ima svoje izvorište u bogatoj i zanimljivoj životnoj realnosti.
“Uglavnom su nastale na području Bosanske krajine u nekoliko posljednjih decenija i stoljeća krajiške historije, mada ima i onih koje se u različitim formama mogu čuti i u nekim drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Protkane različitim temama i motivima, one nose snažne i dalekosežne poruke o ljudima i njihovim sudbinama, o njihovoj psihologiji i kulturi, o specifičnom mentalitetu, tradiciji i identitetu te predstavljaju istinski izraz ćudorednih pravila generacija i generacija krajiškog stanovništva”, kaže u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Amir Sijamhodžić.
Mnoge od njih, navodi, odražavaju ikavski govorni specifikum čime na najuvjerljiviji način svjedoče pripadnost krajiškom podneblju.
“Vjerujem da će ova knjiga svojom sadržinom uveliko doprinijeti širenju spoznaje kod običnog čovjeka o bogatstvu krajiške usmene tradicije, koja je, nažalost, još uvijek slabo zabilježena. Ona doprinosi očuvanju jezičkog blaga, ali i općenito očuvanju nematerijalne kulturne baštine Bosanske krajine“.
-Izreke čuo od oca-
Sijamhodžićeva knjiga na simboličan način predstavlja krajiški proizvod, jer su u njenoj izradi od autora, preko dizajnera, ilustratora do recenzenata, svako na svoj način, sudjelovale osobe iz Bužima, Bosanske Krupe, Bihaća i Cazina. Motive za pisanje ovog djela Sijamhodžić je, kaže, pronašao u mnogobrojnim mudrostima, izrekama, šalama, popijevkama, doskočicama, koje je njegov otac zapamtio i prenio od njegovoga djeda Bajre.
“Djed Bajro je bio oličenje jednog prosječnog Krajišnika, težaka, šaljivdžije, mudrog starca. U porodičnim krugovima je često bilo govora o njemu i njegovom životnom putu, tegobama, iskušenjima, usudima. Zbog tako složenog života kojeg mu je sudbina namijenila njegov svakodnevni govor je bio ispunjen brojnim mudrostima. Otac je često navodio neke od njih. U mladosti mi je to sve izgledalo nebitno, na momente i zamorno. Ali, jedne prilike mi je za uho zapala pjesmica koju je djed pjevao i koju su ukućani zapamtili, a govori o njegovoj službi u Kraljevoj gardi u Beogradu sredinom tridesetih godina 20. stoljeća. Vjerovatno je to bilo vrijeme neposredno nakon pogibije kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseju 1934. godine, nakon čega je nekoliko godina na prijestolju boravio knez Pavle koji je vladao u ime maloljetnog Petra II, među vojnicima poznatijeg kao Petrić”, pojašnjava Sijamhodžić.
Iz tih vremena, kaže, ostala je pjesma koju je njegov djed često citirao, a koja svjedoči direktnu komunikaciju prijestolonasljednika Petra II Karađorđevića i vojnika koji su služili na dvoru, među kojima je bio i njegov rahmetli djed.
“Nakon što sam primjetio vrijednost te pjesmice u narednom periodu sam počeo obraćati pažnju na slična kazivanja, i za kratko vrijeme primjetio desetak vrlo mudrih izreka, poslovica, fraza, i drugih jezičkih tvorevina, a koje ranije nisam nigdje čuo. I tako je krenulo bilježenje tih prvih izreka koje sam slušavao od oca, a on ih čuo od svog oca, majke, rođaka. Na te prve izreke dodavao sam i neke nove koje sam primjećivao razgovarajući, obično sa starijim ljudima, potom radnim kolegama i prijateljima“, pojašnjava Sijamhodžić.
– Zanimljive situacije –
Proces prikupljanja, kaže Sijamhodžić, nosio je dosta zanimljivih situacija i detalja, otvorivši mu mnoga nova poznanstva. Međutim, kao važan ishod sakupljačkog rada on ističe samospoznaju o vlastitoj, ali i kolektivnoj krajiškoj nesaznanosti.
“Činjenicu o slaboj istraženosti prostora Cazinske krajine po raznim osnovama. O mnoštvu neispričanih priča, predaja i legendi, koje čekaju zainteresiranog istraživača, naučnika, sakupljača, entuzijastu. Prilikom zapisivanja, prednost sam davao novim, sasvim originalnim dosjetkama, izrekama i poslovicama koje su nastale i mogu se čuti uglavnom na prostoru Cazinske krajine, a do sada nisu zabilježene kod ostalih folklorista. Pored većine takvih, postoji i poneka izreka ili poslovica koju sam čuo i zapamtio putujući i boraveći i u nekim drugim krajevima Bosne i Hercegovine. Kako ih nisam mogao pronaći kod drugih autora, cijenio sam da je korisno pribilježiti ih i sačuvati od zaborava”, ističe Sijamhodžić.
One fraze, izreke ili poslovice koje se svakodnevno, u narodnom govoru, mogu čuti u Cazinskoj krajini, ali su zastupljene i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine i susjednih zemalja, nastojao je kaže, sam izbjeći.
Kao mjerilo zapisanih takvih usmenih tvorevina u ranijim sakupljačkim projektima uzimao, je navodi, djela nekih od poznatijih autora, kao što su Narodno blago, autora Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, potom Bosanske izreke autora Vehida Gunića, te nešto kraću verziju elektronskog izdanja knjige Bosanska sehara autora Zlatka Lukića, kao i Narodni humor i mudrost muslimana autora Naske Frdića.
“Nadam da će u postojećoj krajiškoj književnoj tradiciji, koja se baš i ne može pohvaliti sličnim naslovima, Krajiške izreke i poslovice biti od velike koristi za utiranje književno-istraživačkih puteva novim istraživačima i zapisivačima, te povod za slične sakupljačke projekte. A svaki novi književno-istraživački i sakupljački poduhvat bit će opravdanje potrebe objavljivanja ove knjige, čija bi se svrha mogla, između ostalog, razumjeti i kao jačanje svijesti o sebi i svojemu. U tom smislu ona i jeste više poticaj nego ostvarenje“, ističe Sijamhodžić.
