Osmanska vlast smatrala je urbanizaciju dijelom imperijalne misije islamizacije i civiliziranja osvojenih zemalja. Osmanska vizija urbanog prostora centralno mjesto predviđala je za islamske vjerske, kulturne, obrazovne i upravne institucije, a dosta prostora ostavljala je i za nemuslimane, njihove bogomolje i institucije posredstvom kojih su zarađivali. U takvom pristupu urbanizaciji svoje mjesto pronašli su i spomenici memorijalne arhitekture, kod nas poznatiji kao turbeta, koji, osim historijskog, imaju i religiozno značenje. Nakon osmanskog perioda, na području Bosne i Hercegovine ostala su mnoga turbeta kao simbol nečijeg djelovanja i postojanja.
MAUZOLEJ NEPOZNATIM ŠEHIDIMA U CENTRU GRADA
Bihać je, uz Travnik, grad koji ima nekoliko turbeta. Prvo i najznačajnije jeste ono u samom centru gradske jezgre, smješteno uz crkvu sv. Ante, iznad ostataka nekadašnjih bedema grada. Svi dosadašnji izvori ukazuju na to da je ovo turbe dao sagraditi Mehmed-paša Bišćević (1792–1874), koji je bio bihaćki beg i upravitelj cijele Bihaćke krajine. Glavni podatak koji govori u prilog navedenoj činjenici dostupan je u arhivu Rijaseta Islamske zajednice, u kojem se navodi da je Mehmed-paša Bišćević raspolagao i ovim turbetom. Uz ovaj izvor, drugi podatak u kojem se navodi da je turbe sagradio Mehmed-paša Bišćević dostupan je u časopisu Nada iz 1901. godine. U tom časopisu piše da je, kako se kuća Mehmed-paše nalazila uz kapetanovu kulu, njegova majka, na mjestu gdje se danas nalazi turbe, vidjela dva plamena vatre i svjetlost. Nakon što je to ispričala Mehmed-paši, on je naredio da se na tom mjestu podigne turbe.
“Svjetlost iz zemlje, dva nura, nedvojbeno su po vjerovanju muslimana ukazivala na to da su na tom mjestu poginula dva borca i da su kod Boga počašćeni kao šehidi. Prema nekim mišljenjima, borci su poginuli prilikom odbrane grada od austrijskih trupa. Dugo je ovaj mauzolej čuvao stražar s puškom. Turbe drvene konstrukcije obnovila je ugledna porodica Hustanbegovića, ali i predstavnici osmanskih vlasti nakon odlaska Mehmed-paše Bišćevića iz Bihaća 1851. godine, koga je Omer-paša otpremio u Bursu, gdje se on oženio i gdje je pomilovan 1856. godine. Nakon toga se vratio u Bosnu, ali ne u Bihać, već u Sarajevo. Što se tiče turbeta, ono je izgrađeno novo od drveta 1886. godine, da bi ga austrijske vlasti srušile oko 1890. godine. Iste godine podiže se novo turbe od tesanog kamena bihacita. Objekt turbeta-mauzoleja u Bihaću pripada tipu turbeta s oktogonalnom osnovicom pokrivenih kupolom”, navodi historičar Fikret Midžić.
Dan nakon što je u Sarajevu 29. jula 1878. godine proglašena narodna vlada, austrougarske trupe su pod komandom federalmaršala barona Filipovića na četiri mjesta izvršile vojni udar i invaziju na Bosnu i Hercegovinu. Cilj je bio zauzeti glavne puteve i gradove. Tako je Sarajevo palo 19. augusta iste godine, ali bitka za Bosnu još nije bila gotova jer su snage bosanskih muslimana i pravoslavaca širom zemlje pružale jak otpor. Stanovnici Bihaća poduzimaju mjere za odbranu grada utvrđujući naselja na južnim prijelazima. Napad na Bihać počeo je 7. septembra 1878. godine i trajao do 18. septembra, kada su Austrijanci u večernjim satima opkolili veći dio grada i sutradan ga osvojili.
U tim borbama na svim stranama grada poginulo je mnogo muslimanskih boraca. Dvojica hrabrih mladića dali su svoje živote za odbranu Bihaća, sukobivši se s neprijateljem koji je pokušavao prodrijeti s istočne strane kroz Založje. Hrabro istupivši ispred neprijatelja i sukobivši se s njim prsa u prsa, nisu dozvolili da se u Bihać prodre kroz njihovo rodno naselje. Narodne predaje kažu da su, nakon što su ubijeni, nastavili ići, da bi naposljetku pali i na tom mjestu bili i ukopani.
“Turbe je isprva bilo nešto manjeg, a danas je većeg, šestorokutnog oblika. Datira iz kasnog osmanskog i ranog austrougarskog perioda. Istražujući taj historijski period ovog kraja i naselja Čekrlije, Žaložje i Spahići, te doprinos lokalnog stanovništva u ovoj posljednjoj odbrani Bihaća, došao sam do vrlo interesantnog zaključka. Na ovom potezu postojalo je nekoliko mezara dobrih ljudi, između ostalog i jednog starog dede čiji su mezar nazivali Adžin mezar i koji je bio smješten nadomak sela Spahići. Kada sam vertikalama povezao te kote, shvatio sam da srpski agresor ni u ovom ratu nije uspio probiti tu liniju koja se nalazila između tih mezara. Allah kome dadne svjetlo svoje on stvari vidi duhovnim očima. Tako je i kada je riječ o ovoj dvojici mladića. Neko je vidio mezar njih dvojice i primijetio da je riječ o posebnim ljudima, tako je rođena ideja o izgradnji turbeta. Stari hadžija koji je hizmetio turbe i održavao ga imao je želju, kad preseli, da bude ukopan tu pored ovih mladića. Prenosi se da je hadžija čistio turbe, donosio vodu i ostavljao je navečer, te bi sutradan, kada bi došao, zatekao praznu posudu. Poslije smrti mu je ispunjena želja i ukopan je upravo ovdje između ovih dvaju mladića. Sudbina je htjela spojiti ove dobre ljude, a onda je došao rat i turbe je, uslijed starosti i zuba vremena, malo dotrajalo, što je zahtijevalo obnovu koja je završena poslije rata”, priča hadžija Asim Hodžić, teolog i profesionalni vojnik.
TURBE NEPOZNATOJ ŽENI U ZALOŽJU
Bihać je kroz historiju dao mnoge šehide koji su poginuli za odbranu grada i dina od nasrtaja dušmana. Turčin po porijeklu, a Bošnjak po stečenoj nacionalnosti i borbi za svoj toprak, Hasan‑paša Tiro bio je nadasve odvažan junak, koji je bio namjesnik u bihaćkom naselju Čekrlije. Hikaja i narodne predaje kažu da ga je sabah-namaz zadesio pored izvora vode, na kojem se abdestio i stao da klanja, a onda mu je prišao Vlah sleđa i odsjekao mu glavu.
“Kažu da, kad Turčin stane na namaz, možeš mu raditi što god hoćeš, ali on se ne pometa. Tako je i Hasan-paša Tiro ubijen mučki dok je klanjao namaz. Pao je ispred ploče koja je bila u vodi, uzeo je svoju glavu i tu ploču, te se zaputio ovamo ka selu i došao je na ovo mjesto i tu je pao, zabivši ploču u zemlju. Ovdje je ukopan i tu mu je podignut nišan. Neki ljudi iz istočne Bosne dolazili su prije rata da vide njegov mezar. Neki su pokušavali izvaditi ovu ploču, ali nisu mogli. Sjećam se, kad sam se udala i došla u ovo selo, bila je živa jedna stara nena koja bi uvijek za vrijeme dugih suša došla ovdje i pored ovog mezara učila dove, a onda bi kiša pala”, priča mještanka Rasima Huseinović, u čijem se dvorištu nalazi mezar.
U naselju Žaložje bilo je nekada i žensko turbe koje danas, nažalost, ne postoji, a ne zna se ni za mezar nepoznate žene kojoj je podignuto. Prema narodnoj legendi i hikajama, turbe je izgrađeno nakon što se nepoznati ženski lik ukazivao mještanima pored puta uz staro mezarje iz osmanskog perioda. Hikaja kaže da je kiša padala stalno, a djevojka se ukazivala i govorila mještanima da će kiša prestati ako na tom mjestu podignu turbe. Narod je to i učinio, a kiša je prestala.
Priča o bihaćkim turbetima značajna je i kompleksna te bi se njome trebali pozabaviti stručnjaci, historičari, poznavaoci kulture i arhitekture iz osmanskog perioda. Sve prethodno navedeno otkriva samo dašak burne i bogate kulture i historije Bihaća i hrabrosti Bišćana, te spremnosti da se, ako treba, i život dadne za odbranu vjere i domovine.
/stav.ba
