“SLOBODAN Praljak nije ratni zločinac i s prijezirom ne priznajem vašu presudu”, uzviknuo je general Slobodan Praljak danas u haškoj sudnici i – popio otrov. Umirovljeni general pukovnik Hrvatske vojske i HVO-a tako je počinio samobojstvo nakon što je žalbeno vijeće potvrdilo njegovu prvostupanjsku kaznu od 20 godina zatvora.
Tko je Praljak i za što je točno osuđen? Rođen je 2. siječnja 1945. godine u Čapljini (BiH), u Haagu je završio kao predstavnik MORH-a u Herceg Bosni, i kasnije načelnik Glavnog stožera HVO-a. Proglašen je krivim za ratne zločine i udruženi zločinački pothvat. Vijeće je uvažilo dio žalbi obrane, poručivši da su civilni i vojni čelnici bosanskih Hrvata “i dalje krivi za brojne i teške zločine u BiH”.
Praljkov otac radio za Oznu i ganjao ustaše po Hercegovini
Slobodanov otac, Mirko Praljak, bio je pripadnik jugoslavenskih tajnih službi. “Ja sam poznavao čika Mirka i cijelu porodicu Praljak i o njima ne bih mogao baš ništa ružno kazivat – nego je tako kazivano za pokojnog Mirka Praljka u zapadnoj Hercegovini, jer je on bio policijski čovjek, čovjek Ozne, čovjek Udbe. Dakle, oni partizani koji su bili ostali u uniformi – a Ozna znači Odjeljenje za zaštitu naroda – tako su se i osjećali, bili ugledni, časni ljudi… Tako je Mirko Praljak radio svoju patriotsku misiju goneći po škripama po Hercegovini preostale ustaške vojnike. I kao takav, naravno, ponio na leđima ogromnu mržnju mnogih preživjelih koji su imali svoju rodbinu, sinove, braću među Pavelićevim vojnicima”, govorio je o Praljku književnik Abdulah Sidran.
U intervjuu Novom listu 2011. godine Sidran je branio svog prijatelja: “Dijete je ponijelo tatin križ…plavooki Bobiša, njega su zvali Slobodan Bobiša Praljak, a gurkaju se ljudi laktom dok je hodao Mostarom i kazuju »vidi li ga, jebo li ga ćaća, isti Mirko«, jer mrze njegovoga oca. A dijete, kad raste noseći na plećima takav strašan teret, pri svojim životnim opredjeljivanjima traži rješenje.
Kod Praljka se dogodilo da, zbacujući tatin križ s leđa, preuzme i nešto što možda i nije htio preuzeti. Ja ne branim nikojega ratnog zločinca, kako ću braniti, pa meni je učinjeno zlo koje je obesmislilo moj život, uništilo moj narod, uništilo državu koju ja više nemam; narod je malčice preživio, ali još malo pa neće biti ni Bošnjaka, za sto godina postojat će ljudi koji će se zvati »porijeklom Bošnjaci«… Ali, ja vjerujem – a to mi je mnogo zamjereno – i govorim u obranu Slobodana Praljka. Bili smo prijatelji i moje poznavanje njegove ljudske prirode buni se protiv ikakve mogućnosti da je mogao izdavati komandu za zločin”.
Završio tri fakulteta, a nakon rata postao bogataš
U medijima se često isticalo da je Praljak diplomirao na čak tri zagrebačka fakulteta, elektrotehniku je završio 1970., filozofiju i sociologiju 1971., a 1972. i Akademiju dramskih umjetnosti. Vodio je laboratorij za elektroniku u Tehničkoj školi “Nikola Tesla” u Zagrebu, a kasnije je postao “slobodni umjetnik”. Radio je kao kazališni redatelj u Zagrebu, Osijeku i Mostaru. Režirao je televizijsku seriju “Blesan i tulipan”, filmove “Smrt psa” i “Povratak Katarine Kožul”.
Oženio se za bivšu suprugu svog dobrog prijatelja Gorana Babića, pjesnika i urednika časopisa Oko, koji se devedestih preselio u Beograd i postao veliki Miloševićev zagovornik. Kaćuša Babić u brak s Praljkom donijela je dvoje male djece, Nikolu i Natašu. Nikola Babić-Praljak danas je vlasnik tvrtke Oktavijan, koja ima u vlasništvu veliki poslovni kompleks Centar 2000 u Radničkoj. Početkom ove godine, procurila je informacija da Haški sud pokušava locirati imovinu Praljka ne bi li je ovršili za troškove obrane od 3,3 milijuna eura. To pokazuje da i Haški sud smatra da je general bio stvarni vlasnik Radničke.
Tvrtku Oktavijan je osnovao Slobodan Praljak, a državna revizija svojevremeno je spominjala u dilu kojim je oštećen Chromos za oko dva milijuna tadašnjih maraka. Naime, u Chromosu je Praljak bio predsjednik uprave 1995. i 1996., pa šef Nadzornog odbora do 1999. koji je odobrio prodaju najveće vrijednosti tvrtke – 27.000 metara četvornih tvrtki Oktavijan. Tvrtka Praljkova sina koja danas upravlja nekretninama u Radničkoj, ima oko dvadeset milijuna kuna prihoda godišnje. Na sina je prebacio i tvrtku Liberan, koja ima vlasnički udio u ljubuiškoj tvornici duhana, u kojoj je general bio suvlasnik.
Kao dobrovoljac je 1991. otišao u Sunju i u tom gradu blizu Siska postao je zapovjednik obrane. Kasnije je u istom gradu postao vlasnik tvrtke za prekrcaj tereta u riječnim lukama – Pristanište i sladište Sisak, koje je 2003. prebacio na sina. U 1992. postao pomoćnik ministra obrane Gojka Šuška, njegovog školskog kolege, a 1993. predstavnik Hrvatske u Herceg-Bosni, tvorevini Tuđmana i Šuška i kasnije načelnik glavnog stožera u HVO-u.
Osuđen zajedno sa šestorkom hercegovačkih generala
U hrvatskoj javnosti Praljak je bio najpoznatiji kao rušitelj Starog mosta u Mostaru. No za što je točno osuđen?
Bio je optužen zajedno s šestoricom generala u slučaju Prlić i drugi, najopsežnijem u predmetu suda. Šestoricu su teretili za zločine protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija. Za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubojstva, silovanja, deportacije i zatvaranja, nehumana djela, nečovječno postupanje (seksualno zlostavljanje), protupravnu deportaciju, premještanje i zatočenje civila, uništavanje i oduzimanje imovine širokih razmjera, okrutno postupanje, protupravni fizički rad, bezobzirno uništavanje gradova, naselja i sela, pljačkanje javne i privatne imovine, protupravni napad i teroriziranje civila.
Suđenje je počelo 26. travnja 2006, a sedam godina kasnije potvrđena je odgovornost optuženih za zločine u općinama Prozoru, Gornjem Vakufu i Jablanici te gradu Mostaru. Nepravomoćna presuda danas je potvrđena.
U svom pregledu presude, agencija Hina ističe da se po težini krimena isticalo selo Stupni Do koje su 23. listopada 1993. napale oružane snage HVO-a. Pripadnici specijalnih jedinica “Maturice” i “Apostoli” silovali su i seksualno zlostavljali tri žene i ubili 36 osoba, uključujući troje djece od 13, 8 i 3 godine. Selo je u potpunosti razoreno, a mještanima je oduzeta imovina.
Suci su također utvrdili da je 8. studenoga 1993. tenk HVO-a cijeli dan otvarao vatru po mostarskom Starom mostu koji se dan poslije srušio. Iako ga je koristila Armija BiH, pa je za HVO predstavljao legitimni vojni cilj, rušenje mosta prouzrokovalo je neproporcionalnu štetu civilnom muslimanskom stanovništvu istočnog Mostara.
Praljku se na teret stavljaju vojne akcije u kojimja su počinjeni zločini nad muslimanskim stanovništvom – u Gornjem Vakufu, Prozoru, Istočnom Mostaru i Stupnom Dolu. Slobodan Praljak, značajno je doprinio udruženom zločinačkom poduhvatu, smatra Haški sud.
Brojni zločini koje su snage HVO-a počinile nad muslimanima od siječnja 1993. do travnja 1994. bili su, zaključak je Haškog suda, ishod plana koji su pripremili sudionici udruženog zločinačkog poduhvata kako bi otjerali muslimansko stanovništvo iz Herceg-Bosne. A ne zločin šačice nediscipliniranih vojnika.
(index.hr)
