Gradnja petnaestometarskog križa u Parku prirode Blidinje preko noći je postala važna društveno-politička tema, iako je javnost o toj ideji bila upoznata od samih njenih početaka. Križ je postavilo Ekološko-turističko udruženje Blidinje uz pomoć nekoliko udruženja i javnih institucija, a sve, kako su naveli, u čast sv. Bernarda, zaštitnika planinara.
“Svjesni koliko planinara posjećuje Park prirode Blidinje na odabranoj lokaciji, odlučili smo u čast sv. Bernarda, zaštitnika svih planinara, postaviti križ, a u narednom periodu planira se izgradnja male kapelice i vidikovca, gdje će se služiti sveta misa, svake godine prve nedjelje poslije Velike Gospe u 12 sati. Projekt je pokrenut na inicijativu Ekološko-turističke udruge Blidinje, a provodi se uz podršku općina Posušje i Tomislavgrad, Hrvatskog planinarskog društva Pločno Posušje, Planinarskog društva Orlova stina Tomislavgrad, Udruge Visit-Blidinje i Franjevačke kuće molitve Masna luka”, kazao je za Klix.ba Zoran Bakula, predsjednik E.T.U. Blidinje.
Sv. Bernard je rođen početkom XI stoljeća u plemićkoj porodici u dolini Aoste, Italija. Posvetio se vjeri te je zbog izuzetne pobožnosti kojom se kao mladi svećenik odlikovao, imenovan arhiđakonom.
“Ta dužnost obavezala ga je na stalne propovijedi, unutar cijele regije, te na brigu za siromašne. Kako se Aosta nalazi u Alpama, sv. Bernard je znao dočekivati izmorene putnike koji bi u grad stizali nakon teškog prelaska obližnjeg Monte Giovea. Na Monte Gioveu je dao sagraditi dva planinarska utočišta – gostionice (za iznemogle putnike, gorštake i sve one koji se iz bilo kakvog razloga nađu u planinama). Ta utočišta danas nose njegovo ime (Grande San Bernardo – bliže Aosti i Piccolo San Bernardo – na talijansko-francusko-švicarskoj granici). Umro je 1086. godine. O popularnosti poštovanja ovog sveca govori nam velik broj planinarskih crkvica koje nose njegovo ime. On nije samo zaštitnik planinara, gorskih spasavalaca, već i zaštitnik svih onih koji dospiju u gorje”, zaključio je Bakula.
Drugi pak ideju ne dovode u vezu s katoličkim svecem koliko je vide kao sredstvo obilježavanja teritorija, navode se i relevantna istraživanja koja govore da su zapadna Hercegovina i Hercegovačko-neretvanski kanton područje s najviše postavljenih križeva na uzvisine, brda i planine u Evropi.
Druga strana medalje
O fenomenu križeva na brdima pričamo s Nerinom Dizdarom, autorom knjige “Politike kulturnog rasizma”, političkim aktivistom iz Stoca koji se već desetljeće i po bavi ovom temom.
“Fenomen gradnje križeva na javnim površinama zapravo predstavlja očit primjer inverzije značenja simbola kojoj svjedočimo od rata protiv Bosne i Hercegovine do danas. Ti simboli zapravo predstavljaju svoju simboličku suprotnost. Gradnja glomaznih materijalnih znakova religije zapravo je pokušaj kompenziranja za potpuno odsustvo duha. Odnarođena vlast svoje potpuno odmetništvo od naroda i njegovih interesa i potreba pokušava prikriti pod navodnu religioznost”, kaže nam u uvodu Nerin Dizdar.
Kada ste od Dragana Čovića i drugih visokih dužnosnika HDZ-a BiH posljednji put čuli da, kao pravi kršćani, spominju siromašne, nezaposlene, mlade, bolesne, nastavlja Dizdar. Nije da razloga nemaju, jer ih njihovi glasači, poput policije i prosvjetara u tom ZHK-u optužuju da ih taj HDZ diskriminira jer im HDZ-ova kantonalna vlast ne uplaćuje doprinose za zdravstveno i penzijsko osiguranje, porodiljne naknade, itd.
“Mladi iz tih mjesta sele u kolonama. Odgovor HDZ-a je: izgradit ćemo vam betonski križ?! Pa ipak, ni u tome ne znaju pokazati kršćansku skromnost. Profanisanje ideje vjere, vjerskih principa i simbola koji postaju oružje u razračunavanju i s unutrašnjim ‘prijetnjama’, a i s drugim je jedan od ključnih sadržaja dominantne ideologije isključivosti, straha i mržnje. Kao i u svakom drugom ratu, pa i ovom nametnutom psihološkom ratu, čistota i nevinost izvorne naravi ovih sadržaja postaju prva žrtva promotora ideje navodnog nužnog sukobljavanja”, kaže nam dalje Dizdar.
Koja je svrha javnog razapinjanja?
Svi ti “monumentalni” križevi, umjesto kršćanski simboli pokornosti, žrtvovanja i pružanja ruke drugom, zapravo su “rimski” križevi, nastavlja Dizdar i podsjeća na historijsko značenja križa.
“Svrha javnog razapinjanja, odnosno postavljanja križeva na koje su razapinjani oni koji su smatrani prijetnjom tadašnjem sistemu Rimskog carstva uz javne puteve, bila je upravo zastrašivanje i slanje jasne prijeteće poruke svima drugima koji su smatrani nepodobnim ili mogućom prijetnjom uspostavljenom sistemu vrijednosti, tj. ideologiji. Sadašnja gradnja križeva koju također podržava vlast, u ovom trenutku se može uporediti s rimskom praksom i simbolikom i ne može biti percipirana kao izražavanje vjerskih osjećanja. Ovu gradnju možemo posmatrati i u kontekstu uklapanja u osvajački mentalitet”, zaključuje naš sagovornik.
Dizdar kaže da se radi o već ustaljenom obrascu. U stolačkoj tvrđavi, nacionalnom spomeniku BiH, 2001. godine je izgrađen ogromni kameni križ od autentične građe spomenika te su nedugo nakon toga izgrađena betonska postolja za tzv. postaje križnog puta.
“Zapravo se u svim slučajevima, od Stoca, Huma u Mostaru, pa do Blidinja, radi o nelegalno izgrađenim objektima koji nemaju vjersku simboličku vrijednost. Na to ukazuje činjenica da je godina gradnje konkretno križeva u Stocu (2001.) ujedno godina najmasovnijeg povratka nehrvatskog stanovništva, uglavnom Bošnjaka, u Stolac. Prema tome, dok je grad od 1993. do 2001. bio de facto etnički jednoličan, isključivo katolički grad, uz tek sporadičan manjinski povratak, nije bilo potrebe za gradnjom križeva. Postavljanjem križeva upravo u periodu masovnog povratka Bošnjaka u Stolac – dakle, ideološke ‘prijetnje’ – šalje se jasna poruka da se povratnici n smatraju dobrodošlim ‘protivnicima’ sistema”, kaže naš sagovornik.
Obilježavanje teritorije
Veoma važnim Dizdar smatra i ističe da je uklanjanje križeva u Stocu svojevremeno zatražilo i Vijeće za implementaciju mira.
“Iznimno je bitno da to tijelo sačinjavaju dominantno ambasadori tzv. zapadnih zemalja, dakle zemalja kršćanskog tradicijskog kruga, uz manji broj izuzetaka. Vijeće za implementaciju mira je očito u obzir uzelo moralno-etički aspekt slučaja, razumijevajući istinsko antireligijsko, ideološko značenje ovih obilježja. Vjerujem da bi i taj narod bio mnogo sretniji, jer bi za njih bilo korisnije, kada bi ta vlast pokazala sklonost ka gradnji nekih ‘horizontalnijih’ konstrukcija poput puteva, mostova pa i raskrsnica koje su također prigodnog križnog oblika. Pritom su mnogo masivnije i veće od običnih križeva, a vide se i iz zraka”, zaključuje na kraju Dizdar.
Slično razmišlja i politolog Husein Oručević koji baš kod ovakvih obilježavanja teritorija vidi jasnu poruku.
“Religijski simboli koje ubadaju na raznim mjestima BiH, upozoravaju one koji im nisu poklonici, da se klone tih terena, da su zauzeti. Do prije dvadeset godina, tako su zauzimane kuće, posjedi komšija, stanovi… Danas se utvrđuje teritorija. Uvijek se sjetim plemena koja su lobanjama, totemima i drugim rekvizitima straha upozoravali došljake na opasnost od ulaska u tuđi teren. Religijski simboli u našem vilajetu imaju istu plemensko-odbrambenu funkciju”, jasan je Oručević.
klix.ba
