Brojne su barijere s kojima se građani Bosne i Hercegovine susreću tokom svog života, čak i 20 godina nakon završetka rata, a neke od najvećih se ogledaju u etničkim podjelama teritorije i životu između dva entiteta.
Nakon što je BiH Dejtonskim sporazumom 1995. godine podijeljena na dva entiteta, od kojih je jedan podijeljen i na deset kantona, život između raznolikih granica unutar granica jedne države postao je veoma težak za mnoge građane.
Ipak, unatoč tome što granice postoje, danas su one samo prepreke u razmišljanjima i shvatanjima pojedinaca, dok mnogi građani odlučuju prevazići te zamišljene barijere.
Na neki način, suživot Sarajeva i Istočnog Sarajeva najbolji su primjer nepostojanja granice, jer danas u svakodnevnom životu nije nepoznanica vidjeti ljude koji žive u jednom gradu, a rade u onom drugom, s druge strane granice. Također, tome su doprinijeli i brojni projekti povezivanja, od kojih je poseban primjer Muzička škola Basics iz Istočnog Sarajeva.
Basics – primjer suživota u školskim klupama
“Basics škola je nastala 2013. godine, ali nikada nismo sanjali da ćemo postati ono što smo danas. Predanim radom, uz veliku ljubav, za dvije godine smo postali muzička škola sa 11 odsjeka, u kojem roditelji i iz Sarajeva i Istočnog Sarajeva ravnopravno obrazuju svoju djecu“, kazao je za Radiosarajevo.ba Đorđe Jovančić, direktor Muzičko-obrazovnog sistema „Basics škola“.
On pojašnjava kako je ovaj projekt postao sjajan primjer da kombinacija predanog rada i ljubavi mogu dovesti do velike socijalne priče koja spaja ljude.
“Basics školu trenutno pohađa stotinjak učenika, a iako se škola nalazi u Istočnom Sarajevu, 90 posto naših učenika su djeca iz Sarajeva. Oni sve barijere pređu već na prvom času, zato što je klima koja ovdje vlada multinacionalna. Pozitivne su i misli sa kojima ih usmjeravamo, a sam kadar je mješovit, a indirektno učeći od nas djeca shvataju da muzika i umjetnost mogu da nas vežu, a tako je i s roditeljima koji nikada nemaju nikakve konotacije na neke eventualne barijere. Djeca se druže besprijekorno i van nastave i to je zaista kruna lijepe i pozitivne priče“, dodaje Jovančić.
Posao i projekti između nametnutih barijera
Njegov kolega Bartolomej Stanković, profesor na Muzičkoj akademiji u Istočnom Sarajevu sličnog je mišljenja i kaže kako umjetnost itekako može povezati ljude, no ističe da je problem to što politika te barijere izmešu ljudi povećava.
“Za vrijeme studija u Zagrebu živio sam život između dvije države, a otkad sam se zaposlio u Istočnom Sarajevu živim između dva entiteta. Ipak, od najranijeg djetinjstva shvatio sam da muzika ne poznaje nikakve granice, pa publika isto razumije bez obzira da li sviram u Beču, Sarajevu ili Istočnom Sarajevu. No, danas smo svjedoci da mnogi političari našim ljudima kradu slobodu duha, a potpuno se zanemaruje poštovanje drugih i drugačijih. Nažalost, kod takvih zavedenih ljudi postoji ogromna razlika između dva entiteta, ali u oba sam upoznao sjajne ljude, s toliko pozitivne energije i divnog osjećaja za druge“, ističe Stanković.
Ovaj mladi profesor i proslavljeni pijanista rođen je u Visokom, a tokom svog dugogodišnjeg obrazovanja veliki dio života je proveo van svog rodnog mjesta, posebno onim koja su izdijeljena granicama. Ponekad je nailazio i na teška iskustva, u tolikoj mjeri da je shvatio da bh. barijere limitiraju i bezgraničnu umjetnost.
“Neke moje kolege su doživjele da sviraju u Mostaru, kojeg još nazivaju Zapadnim, pa kada su prešli čuveni Stari most i htjeli da sviraju, ovog puta u tzv. Istočnom Mostaru, nije im bilo dopušteno. A kada bi vam oni zasvirali vi ne biste mogli reći da li neku Bachovu kompoziciju svira Bošnjak, Srbin ili Hrvat, jer oni sviraju bezvremenska djela, dok publika uživa u melodijama koje nakon toliko godina, decenija, pa i stoljeća oplemenjuju duše ljudi i ruše barijere“, priča Stanković.
Ipak, pored svih tih barijera ljudi uspijevaju pronaći zajedničke riječi i projekte, kako bi se družili i upoznavali jedni druge, a sjajan primjer takvog projekta je i GuitarUnited festival iz Istočnog Sarajeva, koji na jednom mjestu okuplja ljubitelje muzike iz cijele regije.
“Slogan našeg prvog festivala je bio Gitara spaja i mi se svi klonimo politike. Trudimo se propagirati gitaru i činjenicu da muzika može povezati ljude. Naša iskustva, i prije i poslije rata, bila su takva da smo mi muzičari uvijek bili bliski i to je nešto što, osim muzike, pokušavamo provući kroz naš festival“, kaže direktor GuitarUnited festa Vojislav Ivanović.
On ističe kako je kroz lično iskustvo shvatio da granica i dalje postoji u glavama ljudi, iako je de facto u praksi nema, pa zbog toga svoj projekt smatra velikim napretkom.
“Ako posjetite naš festival vidjet ćete i sami koliko ljudi tu dođe da se vole, druže i da uopće ne razmišljaju o granicama. Naravno, mi ne možemo mnogo toga promijeniti, ali opet račinam da kad bi svi uradili barem pola toga, mislim da bi nam svima bilo bolje. A sve to govorim kao rođeni Sarajlija koji sada radi u Lukavici, iako prije rata nisam znao ni gdje se ta Lukavica nalazi“, zaključuje Ivanović.
Popov Momčinović: Granice su samo u glavi, a prelazak individualan
Gledajući s psihološkog stanovišta, postoje brojni faktori koji utječu na to da među ljudima i 20 godina nakon rata u BiH postoje razne barijere, a koje su najizraženiji na entitetskim granicama.
“Neka pasivnost i povlačenje iz tih nametnutih barijera, jer se dosta ljudi u svojoj svakodnevici ne žele baviti tim podjelama, nameće da se ljudi povlače u svoje lokalne zajednice, koje su u veliko mjeri monoetničke. To čini većina ljudi, a s druge strane nalazi se mali broj ljudi koji su proaktivni i žele te barijere srušiti. Oni, opet, nailaze na brojne probleme, bilo kod uređenje države, bilo zbog nametnutih medijskih priča i činjenica koje govore da nije došlo do istinskog pomirenja“, smatra psihologinja Zlatiborka Popov Momčinović.
I njen životni primjer pokazuje da je granice itekako moguće prevladati, jer i ona živi u Sarajevu, a zaposlena je u Istočnom Sarajevu. Dodaje kako je prevazilaženje granica stvar individualnog izbora, a u svemu tome ne postoji neka aktivna politička opcija koja će raditi na popravljanju problema.
“Moj stav je da nemamo neki organizirani otpor, otklon nametnutim barijerama, nego je to na nivou nekog individualnog čina i otpora svemu nakaradnom što nam je nametnuto. Moja prednost je to što živim u Sarajevu, a radim u Istočnom Sarajevu. Prije 15 godina mi je neko mogao postaviti pitanje kako ti je tamo, aludirajući na moj život u Sarajevu, dok mi danas ta pitanja niko ne postavlja i mislim da su te predrasude, te barijere tog tipa nekako srušene i ljudi se, ako ništa, ekonomski povezuju. Mada i dalje mislim da ljudi koji, naprimjer, žive u određenoj sredini u kojoj živi samo jedan narod imaju uvijek pritajenu neugodnost, možda i predrasudu da posjete neku drugu sredinu, drugačiju“, zaključuje Popov Momčinović.
/radiosarajevo.ba
