Najbolniji problem koji ova zemlja ima trenutno je odlazak stanovništva, a najteža situacija po tom pitanju je u Kantonu 10. U Livnu možete čuti i frapantan podatak, istina neslužbeni, da je ovaj grad od rata napustilo dvadeset hiljada stanovnika, odnosno pola njegove populacije.
Službene statistike to neće potvrditi, ali i one koje nudi Federalni zavod za statistiku Kanton 10 stavljaju obično na vrh negativnih lista kad su u pitanju migracije. Jedan od najozbiljnijih statističkih indikatora odlaska ljudi, broj upisanih u srednje škole, plastično prikazuje težinu problema u ovom kantonu. Broj upisanih u srednje škole u školskoj 2016/2017. godini u odnosu na školsku 2013/2014. godinu manji je za 27,7 posto. Jedini gori kanton po ovom parametru u Federaciji je Tuzlanski.
Drugi parametar, prirodni priraštaj još je lošiji za područje Livna i Kantona 10. Negativan prirodni priraštaj, više umrlih nego rođenih u 2016. godini ima osam od deset kantona u Federaciji BiH, ali Kanton 10 je uvjerljivo najgori sa -486.
“Stanje na terenu u cijelom Kantonu 10 je zabrinjavajuće u svih šest općina. Nema pouzdanih podataka koliko je stanovnika napustilo ove prostore i bilo koju brojku da čujete od bilo koga samo su pretpostavke. Mi koji živimo ovdje jednostavno vidimo taj nedostatak ljudi po praznim ulicama, trgovinama, zatvorenim kućama, stanovima, poslovnim prostorima. Stanovnici ovoga Kantona koji imaju hrvatsko državljanstvo i putovnice lakše i jednostavnije odu i nađu posao u inozemstvu jer su oni praktično građani Evropske unije. Ostali odlaze i rade po tri mjeseca vani, a tri mjeseca provedu kod kuće, pa opet tri mjeseca odu”, kažu nam iz Centra za građansku suradnju iz Livna.
Bez stranke nema posla ni u privatnom sektoru
Kao razlozi odlazaka u Centru za građansku saradnju navode nedostatak ulaganja i otvaranja novih radnih mjesta u realnom sektoru, visoku stopu nezaposlenosti, korupciju i nepotizam koji su proizveli apatiju i pasivno stanovništvo koje samo kritizira i ne nastoji ništa promijeniti.
“Usredotočeni na preživljavanje ne prepoznaju prednosti vlastitog poduzetništva kao pokretača promjena i boljeg standarda življenja. U Kantonu 10, u julu ove godine evidentirano je 8.214 nezaposlenih što predstavlja smanjenje nezaposlenosti u odnosu na prethodne godine. Ovo smanjenje broja nezaposlenosti rezultat je odlaska stanovništva i nikako nije rezultat ekonomskog rasta. Slika postaje gora saznanjem da veliki broj nezaposlenih nije prijavljen na biro i još veći broj radi na crno”, kažu u CGS Livno.
Razlozi odlaska su ekonomski, socijalni, ali i politički što iz ovog kantona svakodnevno odlaze pojedinci i porodice u potrazi za boljim uslovima življenja. Pored navedenoga, politika i političari diktiraju i određuju sve, nitko se ne može zaposliti u javnom sektoru, javnim poduzećima, čak ni u privatnim bez njihovog odobrenja, pa čak niti odraditi pripravnički staž.
Jedna od onih koja često ovaj problem stavlja u prvi plan je Maja Gasal-Vražalica, zastupnica zastupnica DF-a u Parlamentu Bosne i Hercegovine.
“Podaci na terenu su zaista zastrašujući, nažalost nemamo službenih podataka, jer trenutna vlast ne želi ni da ih prikuplja, a još manje da ih objavi. Ako bismo krenuli od pretpostavke da se ljudi iz Bosne i Hercegovine iseljavaju zbog nezaposlenosti, vrlo brzo ćemo doći do podataka da se iseljavaju i oni koji u Bosni i Hercegovini imaju posao, ali ipak napuštaju svoja radna mjesta, ispisuju djecu iz škola i odlaze. Odlaze, jer usprkos radnom mjestu, oni ne žele svoju djecu podizati i odgajati u klimi koja već dugi niz godina vlada u Bosni i Hercegovini. Oni žele da im djeca odrastaju u okruženju u kojem će ih pitati koliko stranih jezika govore, koje sve edukacije su prošli tokom svog formalnog ili neformalnog obrazovanja, a ne koju stranačku knjižicu imaju njihovi roditelji, a na kraju i oni sami kada dođu do trenutka razgovora za neko od radnih mjesta u Bosni i Hercegovini”, kaže nam Maja Gasal-Vražalica.
Djeci se ne nudi ništa osim obaveznog obrazovanja
Gasal-Vražalica nam govori kako se nekoliko puta kao zastupnica obraćala svim ministarstvima obrazovanja u BiH tražeći podatke o broju učenika u svim školama na području entiteta, kantona i Distrikta Brčko i od svih dobila kakav takav odgovor, osim ministarstava na čijem čelu sjede ministri iz HDZ BiH.
“Podatak o broju učenika u prošloj, a pogotovo u ovoj školskoj godini bi sigurno bio i jeste zastrašujući, ali izgleda kako za koga. Ja lično poznajem ogroman broj ljudi sa područja Kantona 10 koji su napustili taj Kanton, pretežno se radi o cijelim porodicama, rijetko o pojedincima”, kaže nam zastupnica Demokratske fronte u Parlamentu Bosne i Hercegovine.
Na terenu se mogu čuti razlozi odlaska od nezaposlenosti, do boljih uslova negdje drugo, većoj plati, sigurnijem i zdravijem okruženju do toga da se njihovoj djeci u Kantonu 10 ne nudi ama baš ništa drugo do onog obaveznog pohađanja nastave.
“Nepostojanje kulturnih sadržaja od kina do pozorišta je nešto što i ja pamtim tokom svog odrastanja u Kantonu 10, a od toga je prošlo već petnastak godina i situacija ne da stoji na mjestu, već nažalost ide unatrag. Mladi ljudi žele živjeti, a ne preživljavati, žele raditi, biti plaćeni za svoj posao, žele da na radnoj pauzi sa svojim kolegama i kolegicama pričaju o godišnjim odmorima, destinacijama, a ne o mogućim novim ratovima, sukobima i o tome na koju se nogu jutros digao neki od lidera u Bosni i Hercegovini. Žele da imaju jednake šanse i mogućnosti od obdaništa do zdravstvene ustanove, a ne da za svaki mogući korak u svom životu prvo moraju nazvati nekoga da interveniše za njih. Žele da ih se cijeni po tome što oni znaju, mogu i hoće, a ne po tome koliko je njihov pršljen atlas uvježban za potvrdno klimanje glavom u političkoj stranci”, kaže nam naša sagovornica.
Život u Kantonu 10 se sveo na vegetiranje
Osim kategorije mladih ljudi, mladih porodica, odlaze i ljudi srednje životne dobi, nastavlja Maja Gasal-Vražalica. To su pretežno ljudi koji se poslije rata nisu “snašli”, pa tako nisu vraćeni na svoja prijeratna radna mjesta, nisu se učlanili u stranke koje se pitaju, pa zbog tog “nesnalaženja” nisu ostvarili ni pravo na penzije, te je svaki pokušaj pronalaženja nekog radnog mjesta odmah u stratu bio osuđen na propast, jer kao oni su stari i neupotrebljivi.
“Tako se život tih ljudi sveo na puko vegetiranje, povlačenje u svoj mikro svijet, te iako su još uvijek u radnoj snazi i sa ogromnim radnim iskustom, oni nisu imali ni šanse, a ni mogućnosti. Te ljude u Njemačkoj skoro pa niko ne pita koliko im je godinama, već šta znaju i mogu. Tamo negdje su dobili šansu i mogućnost, tamo negdje ih netko gleda kao vrijedan resurs, a ne kao teret društvu. Tamo negdje se oni osjećaju mnogo vrijednijima”, kaže nam Gasal-Vražalica porazan utisak života na zapadnim granicama naše države.
Kanton 10 je specifičan i po gastarbeiterima, koji su u šesdesetim godinama prošlog vijeka odlazili na rad u Njemačku, tamo ostavarili određena poznanstva ili čak i sami rukovode firmama, tako da je i današnje iseljavanje mnogo lakše, jer skoro svaka kuća ima nekoga ko je već dugi niz godina u Njemačkoj i može pružiti odskočnu dasku novopristižućim stanovnicima Kantona 10.
Odlazilo se i ranije, ali pod drugim okolnostima
“Razlika je naravno u tome što su gastarbeiteri nekad u šesdesetim godinama prošlog vijeka odlazili kao hranitelji porodica, pa slali novac onima koji su ostali. Danas se iseljavaju cijele porodice i djeca koja će se rađati, odgajati tamo negdje van Bosne i Hercegovine, a ovamo će samo povremeno dolaziti, a vjerojatno se više nikad neće vratiti. To je ogroman gubitak potencijala i osnovnog resursa svake države, pa tako i Bosne i Hercegovine. Gube se obrazovani i educirani kadar, mladež i budući naraštaji”, rezimira tužnu i tešku problematiku Maja Gasal-Vražalica.
Ova trenutna vlast neće učiniti ama baš ništa, osim što će s vremena na vrijeme iskazati svoju kvazi zabrinutost kroz medijske istupe i na tome će ostati, dojma je naša sagovornica.
“Moje je mišljenje da iseljavanje ide njima u korist i da oni u tome ne vide ništa zabrinjavajuće. Iseljavanjem se smanjuje stepen mogućnosti socijalnog bunta. Odlaze pretežno oni koji nisu aktivni članovi vladajućih stranaka, jer aktivni klimoglavci su zaposleni i pored posla uživaju i druge privilegije koje klimoglavljenje sa sobom nosi. Osim što se smanjuje broj onih koji bi možda bili učesnici u nekom socijalnom buntu, njihovim odlaskom se smanjuje mogućnost da će se pobuniti i oni koji su ostali, jer oni koji su otišli će svakako svojima koji su ostali slati novac i koliko-toliko omogućiti da prežive. Ti koji su ostali, uz tu pomoć iz inostranstva će nastaviti da žive povučeni u svoj mikro svijet, puni bola i tuge viđati svoje najmilije preko skypea ili jednom godišnje kada im dođu ili oni njima odu u posjetu”, zaključuje naša sagovornica.
Neophodna je promjena paradigme
Gasal Vražalica smatra da bi se situacija mogla promijeniti jedino promjenom paradigme u društvu općenito, a pogotovo u svim stankama. Svako treba krenuti od sebe i promijeniti ili barem preispitati način razmišljanja o osobama, stvarima i pojavama u društvu, pa i na taj način preuzeti odgovornost.
“Što se tiče političkih stranaka u Bosni i Hercegovini, sve političke stranke su potpisale Reformsku agendu u kojoj piše da se od trenutka potpisivanja svi mi obavezujemo da ćemo zapošljavati po stručnosti, a ne podobnosti. Naravno, to je ostalo mrtvo slovo na papiru i sada od čitave Reformske agende sve se svelo na akcize, a o stručnosti i podobnosti vladajući ne pričaju, već vape za novim nametima kako bi uposlili preostale podobne. Promjenom paradigme da nismo svi isti i da ima onih koji žive od politike, ali i onih koji žive za politiku, imaju osjećaj odgovornosti, te da i jedan glas može nešto promijeniti bi moglo dovesti i do toga da ljudi umjesto iseljavanje pokušaju promijeniti stanje u svojoj domovini. Naravno to nije jedina stvar, ali po meni je jedna od bitnijih, jer ova zemlja samo sa stručnim ljudima na mjestima odlučivanja i upravljanja, kao i predstavljanja može napredovati”, kaže Gasal-Vražalica.
Za ovo što danas imamo pretežno su krivi oni koji su sve vrijeme u svim strukturama vlasti, kaže naša sagovornica i dodaje kako su krivi i svi oni koji su samo nijemo promatrali tješeći se da jedan glas ne može ništa promijeniti, pa su na dan izbora radije ostajali kući smatrajući da su mnogo urbaniji i prosvjetljeniji negoli oni u redovima pred biračkim mjestima.
“Još uvijek se bavljenje politikom smatra prljavim i nečasnim zanimanjem i generaliziranjem svega i svih došlo se do toga da su svi isti i da se ovdje ne može ništa promijeniti. Ovakvo razmišljanje naravno pogoduje stanju u kojem se nalazimo i onima koje su nas zarobili u ovakvo stanje, tako da jedan dio građana diže sidro i odlazi, drugi se učlanjuje u političke stranke jedni da ju učine časnom, drugi da je održe nečasnom, treći dio ogorčen i ovima i onima čeka da se desi čudo. Tačno je da jedna lasta ne čini proljeće, ali jedna po jedna”, kaže nam na kraju Maja Gasal-Vražalica, rezimirajći tužno stanje sredine iz koje dolazi.
/klix.ba
