Sigurne poslove i lagodan život u Salt Lake Cityju Emin Tatarević i njegova porodica zamijenili su prije pet godina krajiškim brežuljcima, gdje su na kupljenom zemljištu, bez osigurane infrastrukture, počeli uzgajati aroniju. Danas su vlasnici najveće plantaže aronije u BiH i Poljoprivredne zadruge Tatarevich & Sons, gdje na devet hektara imaju 21.000 sadnica u bihaćkom naselju Mala Gata.
Emin Tatarević je 1986. godine napustio rodni Cazin i Jugoslaviju te odselio u Lihtenštajn. U ovoj malenoj, ali naprednoj državi postao je vozač teretnih vozila pa je narednih godina obišao cijelu Evropu. Početkom rata stigao je u BiH, gdje je bio angažovan u patriotskim snagama, da bi se nakon nekoliko mjeseci ponovo vratio u Lihtenštajn. U toku 1993. godine iz Bosne su za njim stigli žena i djeca, a s obzirom na to da Lihtenštajn nije više primao izbjeglice, 1994. godine odlučili su se za odlazak u Ameriku.
U SAD-u počinje nova stranica njihovog života, gdje su, kako kaže Emin, relativno brzo stvorili uvjete za lagodan i lijep život. U početku se Emin bavio logistikom i transportom, iz razloga što u tim oblastima nije bilo potrebe za dobrim znanjem engleskog jezika. Dvije godine je radio u dvije firme, nakon čega je kupio svoje prvo transportno vozilo i odlučio osnovati vlastitu kompaniju.
“U jednom trenutku naša firma je upošljavala blizu 100 ljudi. Živjeli smo dosta fino, ali nažalost moja supruga se razboljela i odlučili smo se vratiti u Bosnu. Vratili smo se polovinom 2012. godine i čim smo stigli, ja sam se htio nečim baviti. Ubrzo su za nama stigli i naši sinovi Mirza i Meša zajedno s porodicama. Nažalost, progres bolesti moje supruge bio je veliki i ona je preminula prije dvije godine”, priča Emin Tatarević.
Pri povratku iz SAD-a odlučio se baviti proizvodnjom aronije
On kaže da je, dvije godine prije nego se vratio u Bosnu, u Bihaću u jednoj ulici zapazio da skoro svaka kuća ima registrovan neki biznis ili firmu.
“Nije mi bilo jasno da li stvarno ima toliko posla i kome se prodaje to. No, kada sam došao sljedeće godine, primijetio sam da je veliki broj tih firmi zatvoren ili se na njihovom mjestu nalaze neke nove. Ja sam se morao nečim baviti kad sam se vratio, a ugostiteljstvo, zanati i općenito neki mali poslovi me nisu privlačili. Za sve što sam u životu radio smatrao sam da treba imati permanentan progres i uvijek mora ići naprijed”, govori.
On kaže da mu se realnim činilo okušati u poljoprivredi ili turizmu, budući da je supruga bila protiv bilo kakve kafane, kafića i restorana. Tako se odlučio za voćarstvo, tačnije za jednu u to doba novu i malo poznatu kulturu – aroniju.
“Ova vrsta poljoprivredne proizvodnje u tom periodu je bila poprilično atraktivna, a zajedno s jednom firmom uradili smo i marketinško istraživanje tržišta kada je riječ o aroniji. Nažalost, to istraživanje se pokazalo nerealnim, ne samo za BiH, već i sve okolne zemlje. Uzgoj aronije danas nije previše rentabilan, otkup praktično ne postoji”, kaže Emin.
Navodi da na području bivše Jugoslavije, kod svih proizvođača, ne postoji nijedna linija za preradu aronije.
“Rade se samo neki sokovi, ali to je sve slabo, jer se to proizvodi da ‘roba’ ne propadne, a ne radi dobrog i kvalitetnog proizvoda, nadasve brendiranog proizvoda. Mi pokušavamo brendirati neke poizvode od aronije, međutim to ide dosta teško. Naše proizvode uglavnom kupuju apotekari, međutim, apoteke u najvećoj mjeri, ipak, uzimaju sokove, primjerice iz Njemačke. Mi smo, s druge strane, testirali te sokove, pa smo u njima našli 27 posto vode. A ljudi gledaju te proizvode jer na njima piše ‘Sok od aronije – bio 100 posto’. Šta znači to 100 posto”, pita se Tatarević.
Rakija, sokovi, džemovi, čajevi, sirće i likeri od aronije
Ističe da do sada nisu uspjeli pronaći nijednog klijenta s kojim bi potpisali ugovor o otkupu veće količine aronije. Uglavnom se radilo o manjim količinama.
“Mi smo od aronije uradili neke stvari koje još niko drugi nije: kreirali smo primjerice ‘odležano sirće – balzamik’ koje još niko nema. Radili smo i rakiju od aronije koja je izuzetno kvalitetna i ko god ju je probao nije se požalio. Sok od aronije nije poput drugih sokova koji se piju zbog žeđi ili degustacije. On se prodaje kao dijetetski dodatak prehrani, ali je izuzetno zdrav. Maksimalna upotreba je jedan decilitar dnevno. Vi možete popiti litar ili jedan decilitar, imat ćete isti efekt. Dakle, nema potrebe da se piju velike količine”, objašnjava.
Porodica Tatarević od aronije pravi džemove i to one od čiste aronije, kao i u kombinaciji s crnom ribizlom i borovnicom. Njihovi proizvodi su i matični sok od aronije, čaj, sirće, rakija i likeri.
“Trenutno imamo devet hektara zasijane aronije i 21.000 sadnica ili žbunova aronije. Prošle godine smo proizveli blizu 50 tona aronije, ove godine smo zamislili da idemo preko 70 tona, ali ne vjerujem da ćemo imati toliko zbog ekstremne suše. Neki dan smo na plantaži izmjerili 42,7 stepena celzija. S druge strane, u maju su nam problem pravili kasni mrazovi pa smo čak palili i vatre pored zasada. Sve je to uzelo svoj danak”, kaže Emin Tatarević.
“Loša poljoprivredna politika, političari ne rade ništa”
Pored problema s otkupom i prodajom aronije, kao i ekstremnih vrućina, on ističe i izrazito lošu poljoprivrednu infrastrukturu, budući da na svom zemljištu nema vode ni struje, a pristupni put je katastrofalan.
“Generalno, poljoprivredna politika je loša, a uz to i političari ne rade ništa. Svih ovih godina, ja još nisam čuo da je, na federalnom ili kantonalnom nivou, organizovan bilo kakav okrugli sto o problemima u voćarstvu ili razvoju voćarstva. Samo je neke stvari radio Biotehnički fakultet u Bihaću, svi ostali veoma slabo ili nikako. Pa čak ni ovih dana kada imamo velike suše, nije se niko pojavio da objasni poljoprivrednicima kako da se ponašaju, šta da rade, kako da tretiraju biljke, kada da puštaju vodu, i milion nekih stvari. Za svaki problem postoji rješenje. Da li je to rješenje bolje ili manje dobro, nije bitno, uglavnom je kvalitetnije nego ono što mi u neznanju radimo”, dodaje.
Umjesto da se poljoprivrednom proizvođaču pomogne da izađe iz svega, kako dalje govori, on je prepušten samom sebi.
“U Unsko-sanskom kantonu poljoprivreda je čak izabrana za stratešku granu privređivanja, a nemamo ni najosnovniju infrastrukturu, tipa sistema za navodnjavanje ili protivgradne zaštite, dok općine ne mogu da riješe divlje deponije koje se nalaze na svakom ćošku i predstavljaju probleme proizvođačima. No, riba smrdi od glave, pa odatle stvari i treba početi rješavati”, dodaje.
Ipak, uprkos svim vjetrenjačama, Emin ističe da će se njegova porodica nastaviti boriti i pokušati pronaći svoje mjesto na tržištu. Nada se da će država početi raditi svoj posao kako treba, ali i da će aronija i njeni proizvodi biti prepoznati i cijenjeni na tržištu.
klix.ba
