Novi zakon o naoružanju u Hercegovačko-neretvanskom kantonu po kojem jedan građanim može posjedovati 12 komada vatrenog oružja podigao je prašinu u javnosti.
Međutim, sagovornici Al Jazeere tvrde da novi zakon dijelom nudi bolja rješenja nego prethodni te objašnjavaju zašto su oni kupili pištolje te kakve procedure su morali proći.
“Sjednem na kafu sa prijeteljem koji je zubar i saznam da on ima pištolj. Sjednem sa prijateljem koji je političar, i on ima oružje. Pitam ih zašto nose pištolje, a oni odgovaraju zbog lične sigurnosti. Onda pomislim ‘pa i ja sam građanin ovog grada i ja želim da budem siguran’ i odlučim da uzmem pištolj radi lične i sigurnosti moje porodice.”
Na ovaj način jedan Sarajlija objašnjava zašto je odlučio da legalnim putem, kupovinom i dobijanjem svih dozvola, nabavi devetmilimetarski pištolj Glock.
“Ranije sam mislio da to uzimaju samo loši momci, ali sam vidio da oružje imaju ozbiljni ljudi sa ozbiljnim poslovima, koji to ne pokazuju, ne razmahuju se, i koji će ga korisiti samo za ‘ne daj Bože’. Tako i ja. Samo ako neko napadne moju kuću, mene, porodicu. Oružje se ni ne može gotovo nikako upotrijebiti osim u slučaju samoodbrane, ako ga druga osoba upotrijebi. ”
Kako dodaje ovaj građanin, procedura koju je morao proći da bi dobio oružje je veoma zahtjevna. Prvo je otišao u policijsku stanicu, skupio potrebne dokumente i predao zahtjev. U policiji su provjerili da li je osuđivan, da li ima neke kazne ili je krivično gonjen.
“Postoji i psihotest, gdje testiraju koje su granice tvog strpljenja, nije to ništa teško iskreno, ali opet se provodi. Dozvola je trajna, ali oni mogu tražiti da ti opet prođeš taj test, da se vidi da li si zdravstveno sposoban da nosiš oružje.”
Morao je proći i ljekarski pregled te obuku u policiji o tome kako koristiti pištolj, kada se on može upotrijebiti, gdje se mora čuvati…
“Također, tokom te procedure policija dođe u tvoju ulicu, zgradu, pita stanare da li imaju problema s tobom, da li dolazite kući pijani i slično. Uglavnom to pitaju kako bi provjerili da li možda to uzimate da se nekome osvetite. Ne možeš ti znati koga će sve oni pitati, mogu pitati tvog komšiju s kojim si u lošim odnosima, i on da kaže ‘ja se neću osjećati sigurno ako on bude imao oružje’ i onda vam oni ne daju dozvolu”, objašnjava, dodajući da je ranije po zakonu u HNK-u građanin mogao posjedovati neograničen broj oružja.
Gotovo 70 posto građana policija odbije kada je u pitanju kupovina oružja, tvrdi Jasmin Kujović, direktor kompanije MK Trade koja je specijalizirana za prodaju naoružanja.
Zbog toga je, dodaje, neshvatljivo zašto se u javnosti digla tolika prašina zbog novog zakona u HNK-u, koji je ranije propisivao neograničen broj komada oružja.
U Bosni i Hercegovini svaki kanton ima svoj zakon o ovoj oblasti, a Kujović tvrdi da se radi o najrigoroznijim zakonima u regiji, pa i u Evropi.
“U Evropskoj uniji nije ograničena količina oružja koje jedno lice može imati, a u HNK su uradili jači zakon nego što je u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji, Švicarskoj, oni su ograničili da jedan čovjek, naprimjer kolekcionar ili onaj koji se bavi lovom, može imati pet pištolja. S druge strane, policija u 70 posto slučajeva odbije građane koji žele oružje, i ne znači nužno da će neko dobiti pet pištolja. To su stroge procedure za dobijanje. Međutim, u medijima se to prezentira kao da će svaka osoba sada odmah dobiti pet pištolja”, objašnjava.
“Ljudi koji legalno kupe oružje izbjegavaju incidente”
Dodaje da danas sve može biti oružje ako čovjek želi nekome da naudi, od automobila do noža u kući, te da se gotovo nikada ne dešava da se krivično djelo počini legalnim oružjem.
“Ljudi tu imaju veliku odgovornost. Recimo, ako imaju pet pištolja u vrijednosti od 5.000 eura, ako se potuku s nekim, nebitno je da li u tom momentu imaju pištolj ili ne, ako ih neko prijavi policiji iz nekog razloga, automatski im se to oružje oduzima. Onda ljudi nosioci oružja izbjegavaju svaki mogući incident, jer će mu oduzeti to što ima i nikada više neće dobiti dozvolu.”
Kako objašnja Kujović, građani u BiH najčešće uzimaju devetmilimetarske pištolje i to zbog lične sigurnosti. Ono koštaju nešto više od 500 eura.
“Ako ćemo istinu, u Švicarskoj kada završite vojsku dobijete automatsku pušu da je nosite kući. U Hrvatskoj nije ograničena količina oružja, kolekcionari imaju i po deset pištolja. U SAD-u kupujete pištolj na ličnu kartu, ali njihovi prodavači vide odmah u sistemu, na osnovu lične karte, da li je neko kažnjavan.”
Dodaje da se u SAD-u oružje može upotrijebiti i ako vam neko uđe u posjed, dok se u BiH ono može koristiti u veoma rijetkim situacijama. Također, bh. građanima dostupno je samo lako naoružanje.
U Kantonu Sarajevo jedan pištolj i jedan revolver
Ministarstva unutrašnjih poslova u kantonima u FBiH od januara do septembra 2016. godine izdali su nešto više od 5.000 odobrenja za nabavljanje oružja, dok je u istom periodu 2015. godine izdato 4.191 odobrenje.
MUP RS-a građanima je u 2016. izdao približno 5.020 oružanih listova, kao i 131 odobrenje za nabavku municije.
Maja Pajević, predsjednica Udruženje za društveni razvoj i prevenciju kriminaliteta iz Mostara napominje da je BiH postkonfliktno društvo te da je sigurnost potreba građana. Između ostalog kupovinom oružja žele da zadovolje tu potrebu.
“Naravno da prekomjerna kupovina naoružanja može da bude kao dvosjekli mač. Činjenica da neko može posjedovati unutar jedne porodice toliki broj naoružanja sama po sebi predstavlja nesigurnost, kako za samo porodicu tako i za okruženje”, dodaje.
Pajević objašnjava da je prema prijašnjem zakonu u HNK-u sama procedura nabavke, obuke, držanja, skladištenja bila uređena jako fleksibilno i nije bila u skladu s dobrim praksama EU, zbog čega policija nije mogla imati kontinuirano kontrolu, odnosno praćenje legalno izdanog naoružanja.
Također, ranije građani nisu morali davati dokaz o obučenosti i rukovanju naoružanjem, nije bilo povremenog ljekarskog pregleda i tehničkog pregleda oružja. Stari zakon također nije limitirao ni kupovinu streljiva na godišnjem nivou, čime policijske službe nisu mogle voditi evidencije o utrošku količine streljiva.
Što se tiče utvrđenog broja komada oružja koje građanin sada može posjedovati, Pajević ističe da se radi o proizvoljnom broju oružja, koji ne korespondira sa zakonskim rješenjima u drugim kantonima. EU direktive na koje se poziva MUP HNK-a niti u jednoj svojoj smjernici ne govore o ograničenju.
“Naprimjer, u postojećem Zakonu o oružju Kantona Sarajevo taj broj ograničen je na jedan pištolj i jedan revolver. U zakonu o oružju Tuzlanskog kantona mogućnost posjedovanja je ograničen na po jedan komad naoružanja za fizička i pravna lica.”
Pajević zaključuje da zakon u većem dijelu odredbi prihvata direktive EU, čime se stvara jednoobraznost unutar jedne oblasti koja je posebno značajna zbog sve veće opasnosti od terorističkih napada.
