Šta je to što dronovima u određenim misijama daje prednost u odnosu nad klasičnim letjelicama?
U nedavnim turskim zračnim napadima su uništeni deseci tenkova, oklopnih transportera i protuzračnih sistema sirijske vlade, čime je naglo zaustavljeno napredovanje sirijskih snaga prema Idlibu.
Navodno pokrenuta kao odmazda za napad u kojem je ubijeno 34 turskih vojnika, Turska zračna ofanziva nad Sirijom nije koristila klasične letjelice kojim upravljaju piloti već flotu bespilotnih letjelica, uobičajeno nazvanim UAV ili dronovi.
Vojni dronovi se decenijama koriste kao IPO (izviđanje, prismotra, obavještajne aktivnosti) i oruđe za atentate, ali je ovo prva velika ofanziva koju vodi jedna vojska protiv druge u sukobu operativnog nivoa.
Šta je njihovo porijeklo? Šta daje prednost dronovima nad klasičnim letjelicama u određenim vrstama misija i zašto je Turska iznenada nadmašila očekivanja?
Zašto su korisni?
Dizajni dronova su se ubrzano razvijali i sazrijevali kako je razvoj tehnologije omogućio vojskama i obavještajnim agencijama širom svijeta da zamisle nove načine da ih koriste. Međutim, dizajni dijele neke osnovne sličnosti.
Oni su u osnovi nadzorne kamere na nebu, natrpane optikom visoke rezolucije, podatkovnim vezama, radarima i laserski navođenim sistemima.
Sporo leteće letjelice, njihov nedostatak brzine je prednost jer mogu da bolje lebde, često na velikoj visini iznad mete, odakle besprekidno mogu da posmatraju satima, ako ne i danima.
Ovo je posebno učinkovito u zabačenim područjima gdje bi glasni mlazni avion ili iznenadno pojavljivanje stranaca brzo bilo primijećeno.
Operateri koji upravljaju i pilotiraju dronovima iz udaljenosti mogu se mijenjati kada se umore. Vojno i obavještajno osoblje, višerangirani političari i pravni savjetnici se mogu okupiti u istoj prostoriji u kojoj se nalazi pilot, raspravljati i odlučiti da li da se uništi meta promatranja.
Ovo je mnogo drugačiji proces donošenja odluka u odnosu na brzo donošenje odluka konvencionalnog pilota koji u borbenoj misiji leti brzinom od nekoliko stotina kilometara na sat iznad neprijateljske teritorije.
Primjetan je također logičan napredak u naoružavanju dronova. Često bi nadzorne bespilotne letjelice uočile mete, ali do trenutka kada bi se informacija proslijedila nazad, odluka donijela i aktiviralo se drugo sredstvo, recimo poslan je borbeni mlazni avion ili se ispalila krstareća raketa, prilika bi bila propuštena.
Godine 2000, američka vojska je uočila Osam bin Ladena u Afganistanu, ali nije uspjela da ga ubije jer dron, ranija verzija Predatora, nije bio naoružan. Ubrzo se došlo do zaključka da bi naoružana bespilotna letjelica mogla ne samo vršiti nadzor i izviđati, te pomoći da se pronađe potencijalni neprijatelj – već bi ga mogla i uništiti.
Turski slučaj
Turska dugotrajna kampanja protiv kurdske Radničke partije Kurdistana (PKK) je uglavnom vođena u na neki način zabačenom planinskom terenu kakav pobunjenici preferiraju, sa osrednjim rezultatima.
Gledajući kako SAD vodi svoju zračnu kampanju nad Pakistanom, učinkovito napadajući borce na upravo takvom terenu sa određenim stepenom uspjeha, turska vojska je lako mogla vidjeti kako bi ova tehnologija mogla biti iskorištena za njihove potrebe.
Sjedinjene Američke Države, neodlučne da dijele ili prodaju vrhunsku tehnologiju čak i svojim saveznicima, oklijevale su nudeći samo osnovne nenaoružane dronove i Turska je počela tražiti drugdje.
Izrael, čija industrija dronova je ubrzano sazrijevala, bila je početna opcija i kupljen je mali broj njihovih Heron dronova, ali je Turska shvatila da ako želi da zadrži kontrolu nad tehnologijom i obavještajnim podacima koje ona donosi morati početi sama da ih proizvodi.
Na scenu stupa Selcuk Bayraktar, kojeg u Turskoj mnogi smatraju djedom turske bespilotne tehnologije.
Već uspješan postdiplomac na Univerzitetu Pennsylvania, Bayraktar je 2004. bio jedan od autora stručnog članka kako kontrolirati i grupirati više dronova i kako oni mogu djelovati zajedno.
Odustao je od doktorske teze u SAD-u, te se radije vratio u Tursku kako bi osnovao vlastitu kompaniju, Baykar Technologies, za proizvodnju dronova za tursku vojsku.
Iako u početku neuspješan, nekoliko faktora mu je pomoglo.
Turska je željela da razvije vlastiti program bespilotnih letjelica, SAD je bio nesklon da proda svoju tehnologiju Turskoj, a turska kampanja protiv Kurda je bila u zastoju.
Ovo je Bayraktaru dalo priliku da predloži razvoj naoružanih dronova domaće proizvodnje koji bi mogli biti presudni u sukobu sa kurdskim oružanim grupama.
Bespilotna letjelica Bayraktar TB2, sa dometom od 150 kilometara, bila je idealno prilagođena potrebama turske vojske i ubrzano je došla na dobar glas u uspješni protuterorističkim operacijama protiv PKK-a.
Još značajnije, turska vojska je mogla kasnije da testira kombinirane dronsko-artiljerijske taktike u Siriji protiv kurdskih Jedinica narodne zaštite (YPG) u Afrinu u blizini turske granice. Ove taktike će kasnije biti iskorištene na nebu iznad Idliba.
Bitka za Idlib
Oštro reagirajući na zračni udar na tursku mehaniziranu jedinicu u blizini grada Idliba, u kojem je ubijeno 34 turskih vojnika, turska vojska je rasporedila desetke dronova u koordiniranim serijama napada na sirijska vozila i položaje.
Ne samo da su dronovi Barayktar TB-2 korišteni, već također i novije borbene bespilotne letjelice, poznate kao UCAV. Teža, naoružana letjelica ANKA-S povezana sa satelitom je imala operativni debi u bici za Idlib. Obje vrste dronova su korištene na više načina:
- Kao osmatrači za dalekometnu artiljeriju sposobnu da ispali veliki broj projektila u kratkom vremenu, kako bi uočili kolone oklopnih vozila sirijske vlade a zatim prenijeli podatke o njihovim položajima turskim samohodnim haubicama i višecjevnim bacačima raketa, koji ih unište prije nego što mogu potražiti zaklon.
- Sami dronovi su napadali neprijateljske položaje i vozila različitom municijom, sva domaće proizvodnje, te stoga lakšom za integraciju s dronovima.
- Mogli su napadati neprijateljske letjelice kada su opremljene odgovarajućim oružjem i prvi put su iznad konvencionalnog borbenog polja letjeli u eskadrilama, s mogućnošću “rojenja” ili da nadvladaju sirijske protuzračne sisteme, brzo ih uništavajući.
Ove taktike su devastirale snage sirijske vlade koje su uzaludno pokušavale da koncentriraju svoju vatru i napreduju, dajući značajnu prednost relativno lako naoružanim pobunjenicima na terenu, koje Turska podržava.
Rat dronovima u Libiji
I dok su ova oružja korištena na inovativne načine u bici za Idlib, ona nisu neranjiva. Relativno sporo se kreću i mogu ih oboriti dobro naoružani protivnici, kao što se to desilo u Siriji, gdje su tri ANKA-S drona oborili sirijska protuzračna odbrana i projektili koji se ispaljuju sa ramena.
Turska također nije jedina zemlja koja koristi naoružane dronove. Kina proizvodi svoje relativno jeftine naoružane bespilotne letjelice, Wing Loong 2, koje koštaju milion dolara i koje su učestvovale u akcijama u Libiji. Njima su upravljali saveznici Libijske nacionalne armije, kojom zapovijeda odmetnuti general Khalifa Hafta.
Do sada su kineski dronovi bili učinkovitiji od turskog rivala TB-2, gdje je potonji uništen na tlu dok su kineski dronovi, kojim su upravljali Ujedinjeni Arapski Emirate i Saudijska Arabija, napali aerodrome koje kontroliraju Vlada nacionalnog jedinstva (GNA) sa sjedištem u Tripoliju.
Unatoč nekim neizbježnim koracima unatrag, turska industrija bespilotnih letjelica se ubrzano razvija sa novim narudžbama za ANKA-S letjelice, koje se pripremaju kako bi Turska avijacija mogla nadoknaditi gubitke.
Uspjeh u ratu je uglavnom dobar za posao i dokazani sistemi su uvijek popularni. Dvanaest letjelica TB-2 je prodano Ukrajini, a dodatnih šest je kupio Katar.
I Bayraktar i ANKA-S su se dokazali u borbama, u rasponu od akcija vođenih protiv pobunjenika do industrijskog ratovanja na konvencionalnom borbenom polju, dok se razvijaju drugi modeli, od supersoničnih borbenih bespilotnih letjelica do manjih “kamikaza” dronova.
Ono što je poboljšalo ove jeftine, učinkovite borbene bespilotne letjelice jesu inovativne taktike koje koriste i koje su usavršile turske oružane snage – u vjekovnoj utrci da se nova oružja koriste na nove načine – maksimizirajući njihov potencijal da primjene odlučujuću sili na modernom bojištu.
Izvor: balkans.aljazeera