Obilježena je danas 25. godišnjica zločina u ključkom naselju Prhovo i sjećanje na strijeljanje 53 mještanina, 1. juna 1992 godine. Suzama i bolom obilježen je dan kada je selo nestalo u jednom danu, danu kada su ubijena 53 Bošnjaka, među njima i 11 djece.
Ubijane su cijele porodice. Svjedoče tome su dvije grobnice u Prhovu i preživjeli mještani, majke i očevi ubijene djece, djeca ubijenih roditelja.
Latif Jusić, mještanin, otac je ubijene četvero djece, sina 21-godišnjaka i kćerki od 19, 14 i 12 godina, ubijenih u jednom danu. Sa majkom, 1. juna 1992 godine, srpska vojska stavila ih je u red za odstrel, a potom i granatirala, priča Latif.
Tog ponedjeljka, 1. juna, u poslijepodnevnim satima, prvo su iz reda izveli šest mladića. Dok su Ismeta vodili u smrt, Kana, njegova majka, bila je primorana to gledati. Kako je preživjela taj prizor, ni danas ne zna.
Kanina djeca, Isak i Ismet , Latifova Enisa, Zemina, Emira i Dževad, Kadirina Enisa , kao i preostali mještani, njih 53, majki, očeva, braće i sestara, završilo je u dvije masovne grobnice, u ključkim naseljima Prhovo i Peć.
Emsud je vlastitim rukama , tražio i vadio tijela i prepoznavao – majku, oca i dvojicu sinova.
Preživjela je strijeljanje, ali bol za djetetom Kadira nikada neće. 21-godišnja kćerka Enisa, tog prvog juna, bila joj je iza leđa…
Tada 15-godišnjem Sanelu Hadžiću tog dana pobili su svu porodicu, brata od 13 godina, sestru od devet, oca i majku. Prvo je ranjena, a potom spaljena zajedno sa još tri mještanke Prhova. Dvije su žive spaljene, priča Sanel.
Ubili su im najmilije i njihove živote, zauvijek ukovali u bijele nišane. Jedini su trag na dječije živote i svirepo prekinutu mladost.
Preživjeli u Božiju pravdu ne sumnjaju. Ona im je jedina nada da će zločinci biti kažnjeni. Ovozemaljska pravda, za one koji su ubijali, ako i postoji, nedovoljna je. Marko Adamović, čelnik srpske vojske, jedini je osuđeni ratni zločinci za Prhovo, selo nestalo u jednom danu…
