Raspad Jugoslavije uzrokovan potezima Miloševića i inspiriran velikosrpskom politikom svoje najgore posljedice ostavio je na Bosnu i Hercegovinu.
Deseci hiljada ljudi su poginuli, Sarajevo je držano u najdužoj opsadi u modernoj historiji, a genocid u Srebrenici zauvijek je obilježio karakter rata koji se vodio u BiH. Ali ono što se često gubi iz vida jeste da je uvod u rat u BiH započeo sredinom 80-ih godina sa aferama čiji je cilj prvenstveno bio uklanjanje bosanskih političara koji su na jugoslavenskom nivou afirmirali interese republike iz koje dolaze.
Taj moćni politički blok, predvođen prvo Džemalom Bijedićem, a nakon toga Hamdijom Pozdercem i Brankom Mikulićem, te nizom drugih manje poznatih ali jednako zaslužnih političara, BiH je izdigao na nivo na kojem je već počela predstavljati prijetnju interesima određenih političkih i vojnih aktera u bivšoj Jugoslaviji. Ali nastanak političara ovog kalibra omogućen je promjenama kroz koje je Jugoslavija prošla početkom 1960-ih godina.
Ustavne promjene
Početkom 1960-ih Jugoslavija se počinje mijenjati iz strogo centralizirane države, kakva je definirana Ustavom 1946. godine, u pravu federaciju. Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije od 7. aprila 1963. promijenio je ime države u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija i ona je definirana kao “savezna država dobrovoljno ujedinjenih i ravnopravnih naroda i socijalistička demokratska zajednica zasnovana na vlasti radnog naroda i samoupravljanja“. Teritorija Jugoslavije “jedinstvena je i sačinjavaju je teritorije socijalističkih republika“. Ovim ustavom je Autonomna kosovsko-metohijska oblast proglašena Autonomnom pokrajinom Kosovo i Metohija.
Historija Jugoslavije je, između ostalog, bila tema koju je detaljno istražio profesor doktor Husnija Kamberović, koji predaje na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. U razgovoru za Faktor, on ističe da su “krajem 1960-ih godina usvojeni amandmani na Ustav SFRJ označili bitne promjene u strukturi federacije“.
– Sve je počelo amandmanima 1967. i 1968. i konačno 1971. godine. Amandmani su doveli do suštinskog preobražaja federacije i do snažnog jačanja republičkih identiteta, čije su elite sve više počele voditi računa o interesima svoje republike, a manje o interesima Jugoslavije kao cjeline. Jugoslavenska država sve više je bila federacija koja ‘federira’. Ovlasti federacije su smanjene, a ovlasti republičkih i pokrajinskih elita znatno su ojačane. Republike su tretirane kao nacionalne države, s tim da je položaj Srbije i njenih autonomnih pokrajina u federaciji faktički izjednačen. Ovi amandmani su Jugoslaviju definirali kao ‘državnu zajednicu dobrovoljno ujedinjenih naroda i njihovih socijalističkih republika kao i socijalističkih autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova koje su u sastavu Socijalističke Republike Srbije’. Amandmanima je ustanovljeno Predsjedništvo SFRJ kao kolektivni šef države, a Josip Broz Tito je bio predsjednik Republike i predsjednik Predsjedništva SFRJ. Ključno je, ipak, bilo da su organi federacije obrazovani na osnovu pariteta, te da je i teritorijalna odbrana dobila novu i znatno veću ulogu kao dio oružanih snaga SFR Jugoslavije. Konačno, Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije od 21. februara 1974. definitivno je Jugoslaviju izveo na put konfederalizacije. U takvom kontekstu je i izrasla i politička elita u Bosni i Hercegovini koja je sve snažnije zastupala bosanskohercegovačke interese u jugoslavenskoj državi – pojašnjava Kamberović.
Borba za BiH
Ustavnim promjenama su prethodile debate o položaju republika, i svi su se žalili na neravnopravan status. BiH je međutim prva republika koja prva zvanično u skupštinsku proceduru upućuje zahtjev da se raspravlja o tome zašto je BiH marginalizirana u jugoslavenskoj državi. Prema tvrdnjama Branka Mikulića, ova upozorenja iz BiH su bila “sklonjena u ladicu“ i diskusija o tome mogla se otvoriti tek nakon pada Aleksandra Rankovića, pa je u decembru 1966. poslanička delegacija iz BiH u Vijeću naroda Savezne skupštine otvorila raspravu o neravnopravnom tretmanu BiH u raspodjeli nekih saveznih fondova.
– Rato Dugonjić je na sjednici Vijeća naroda Skupštine Jugoslavije 27. januara 1967. u ime bosanskohercegovačke delegacije iznio stav Bosne i Hercegovine da postoje brojne nedosljednosti u provedbi zakona o kreditiranju nedovoljno razvijenih krajeva, navodeći da se cijene proizvoda bosanskohercegovačke privrede (električna energija, crna metalurgija, drvna industrija, eksploatacija šuma i sl.) drže pod administrativnom kontrolom, dok cijene ostalih proizvoda osjetno rastu, što još više pogoršava i onako težak ekonomski položaj Bosne i Hercegovine – navodi Kamberović.
Ističe da je rezultat diskusije bilo prihvatanje argumenata bosanskohercegovačke delegacije, a Branko Mikulić je kasnije zapisao da se pokazalo da je to bilo korisno, jer je značilo borbu za ravnopravnost Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji.
Nakon što su ovim potezima ostvarili veća prava za BiH, u toj zemlji nastaje i djeluje cijela plejada političara koji su afirmirali vrijednost BiH.
– Uz Bijedića, Pozderca, Mikulića, valjalo bi spomenuti, naprimjer, Ratu Dugonjića, koji je bio prvi predsjednik Predsjedništva SRBiH i također je zauzimao izrazito probosanske političke stavove, zatim Cvijetina Mijatovića, Avdu Humu, a tu je i niz drugih pripadnika mlađe generacije političara u Bosni i Hercegovini, kao što su Nikola Stojanović, Milanko Renovica, Raif Dizdarević, Dragutin Braco Kosovac i drugi – stav je Kamberovića.
Ipak, tri političara se ponajviše izdvajaju kao predstavnici BiH, a to su Džemal Bijedić, Hamdija Pozderac i Branko Mikulić. Bijedić je imao važnu ulogu u skidanju hopoteke ustaštva sa prostora Zapadne Hercegovine i integracije tog kraja u okvire Bosne i Hercegovine, te u afirmaciji Muslimana kao nacije. Pozderac je, posebno početkom 1970-ih godina, slovio kao neka vrsta političkog zaštitnika dijela akademske zajednice koja je afirmirala Muslimane kao naciju, a Mikulić je bio ključna ličnost na političkoj sceni Bosne i Hercegovine od kraja 1960-ih do kraja 1980-ih godina.
– U to vrijeme Bosna i Hercegovina se afirmirala kao politički subjekt, iako je to doba bilo praćeno i veoma izraženim represivnim akcijama, kako u oblasti politike tako i u oblasti kulture. Politički obračuni početkom 1970-ih godina sa Osmanom Karabegovićem, Avdom Humo, Čedom Kaporom, Hajrom Kapetanovićem, zatim Pašagom Mandžićem i drugima, kao i obračuni na kulturnoj sceni u to vrijeme, stavljaju mrlju na ‘Mikulićevo doba’. No, uspjesi na kulturnom planu, kao što su stvaranje i afirmacija brojnih kulturnih institucija u Bosni i Hercegovini, poput Instituta za jezik, naprimjer, ostavili su većeg traga na afirmaciji Bosne i Hercegovine kao cjeline nego što su pojedine represivne akcije usmjerene na pojedince ili skupine intelektualaca ostavile mrlja u toj afirmaciji – ističe Kamberović.
Doba afera
Prve pukotine u bosanskom političkom bloku, iako neznatne, pojavljuju se sa pogibijom Džemala Bijedića 1977. godine, koji je u to vrijeme obnašao funkciju predsjednika Saveznog izvršnog vijeća. Nakon toga slijedi niz ključnih događaja u Beogradu. Josip Broz Tito, doživotni predsjednik SFRJ i Saveza komunista Jugoslavije, umire 1980. godine. Slobodan Milošević 1984. godine postaje predsjednik Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda i član Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije. Tokom 1986. godine postaje predsjednik Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije.
Već sljedeće godine počinje potkopavanje političkog jedinstva Bosne i Hercegovine, čije je republičko rukovodstvo 1984. godine, još dok je u Srbiji trajala borba za vlast između Miloševića i Ivana Stambolića, organiziralo Olimpijadu a zemlja ostvarila solidan ekonomski rast. Prvo se tokom 1987. i 1988. godine otvara afera „Agrokomerc“, zbog koje Hamdija Pozderac podnosi ostavku 1987. a već naredne godine i umire. Iz današnje perspektive, taj se slučaj posmatra kao plod zavjere usmjerene na rušenje Pozderca koji je u to vrijeme bio na funkciji predsjednika Ustavne komisije Skupštine SFRJ i protivio se promjeni Ustava iz 1974. godine, koja bi značila ukidanje autonomije za Vojvodinu i Kosovo.
– To je samo djelimično tačno, jer je ‘Agrokomerc’ bio veliki finansijski skandal, tu je doista bilo kriminalnih poslova, izdavanja mjenica bez pokrića, manipulacija novcem ili, najjednostavnije kazano, zavlačenja ruku u tuđi džep. Bilo je megalomanskih prohtjeva u razvoju Agrokomerca, a ti prohtjevi nisu bili u skladu s razvojnim mogućnostima. Problem je bio što je to iskorišteno u obračunu sa Hamdijom Pozdercem i tu je obavještajna služba imala važnoga udjela. Duško Zgonjanin, ministar unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine, bio je veoma uključen u tu aferu, ali je veliku ulogu imala i Savezna služba bezbjednosti, koja je pokrenula veliku operaciju nazvanu ‘Operacija Una’, radi prikupljanja dokaza kojima bi se kompromitirala bosanskohercegovačka politička elita. Pregledao sam taj materijal i mogu reći da je riječ isključivo o konstrukcijama obavještajnih krugova, koje nisu imale nikakvog utemeljenja u stvarnosti – kazao je Kamberović.
Dodaje da Petar Dodik, član Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine, u knjizi o aferi “Agrokomerc“ kaže kako je jednom prilikom, u julu 1988. godine, skupa sa Zgonjaninom putovao u Drvar na proslavu Dana ustanka i tom prilikom mu je Zgonjanin pričao kako je kod njega svojevremeno dolazio Hamdija Pozderac sa namjerom da zaustavi kampanju protiv „Agrokomerca“. Zgonjanin je ipak ostao uporan i odbacio je Hamdijin zahtjev. Na osnovu toga je Dodik pretpostavio da je Zgonjanin morao imati nečiju podršku čim se usudio tako se ponašati sa Hamdijom Pozdercem.
– Još jedan važan svjedok te afere, Milan Uzelac, tadašnji predsjednik Predsjedništva CKSKBiH napisao je knjigu pod nazivom Ono malo istine, ali je ostao dužan ‘malo istine’: ko je tako moćan, moćniji od Hamdije Pozderca, stajao iz obračuna sa do tada jednim od najmoćnijih političkih ličnosti u Bosni i Hercegovini? Ipak, ponavljam, mislim da je ‘Agrokomerc’, u kojem se dešavalo mnogo nezakonitosti, iskorišten da se ne samo sruši Hamdija Pozderac nego i znatno oslabi pozicija Bosne i Hercegovine u Jugoslaviji. Time je oslabljena i pozicija Branka Mikulića, tada predsjednika Saveznog izvršnog vijeća, koji je u kadrovski oslabljenoj Bosni i Hercegovini ostao bez snažnije podrške i faktički bio uklonjen sa premijerskog položaja – zaključuje Kamberović.
Afera “Neum”
Udar na BiH se tu nije zaustavio, i sljedeća na redu je bila takozvana afera Neum. Tada je uklonjen još jedan dio političara koji su tokom 1970-ih i 1980-ih snažno radili na afirmaciji Bosne i Hercegovine.
– Afera “Neum“ je pokrenuta sredinom 1988. godine, a na meti su bili oni koji su optuženi za zloupotrebe u izgradnji privatnih vila u Neumu. Iz današnje perspektive, sve te vile (površine između 50 i 150 metara kvadratnih) izgledaju kao bijedne kućice u odnosu na vile koje gradi aktuelna politička elita. Možda je ovdje potrebno spomenuti činjenicu da su te vile građene krajem 1970-ih i početkom 1980-ih. Bilo je to vrijeme kada je Neum dobio status općine, a republička elita, posebice tadašnji predsjednik republičke Vlade Milanko Renovica, isticali su da je cilj stvaranja općine Neum bio intenziviranje razvoja turizma kroz projekat ‘Razvoja jadranskog obalskog područja SRBiH sa centrom u Neumu’. Pokazalo se, ipak, da je pomoću tog projekta dio republičke elite zaposjeo pojedine zemljišne parcele u Neumu i gradio vlastite vile. Te vile postale su aktuelne sredinom 1988, kada je pokrenut novi talas obračuna sa bosanskohercegovačkom elitom, koja je tako bila prisiljena da se bavi sama sobom i gubi snagu i jedinstvo koje je ranije imala u nastupima prema Beogradu – pojašnjava Kamberović.
Jedan od političara koji je uklonjen sa scene usljed afere Neum je i Nikola Stojanović. Sredinom 1980-ih godina, kao predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista BiH, vodio je oštre razgovore sa rukovodstvom CKSK Srbije. Na jednom razgovoru sa komisijom koja je ispitivala njegovu političku odgovornost izrekao je interesantne zaključke, navodi Kamberović.
– U političkoj situaciji u Jugoslaviji, koja prijeti građanskim ratom, i to na nacionalnoj osnovi, to je moje duboko uvjerenje koje sam iznosio na forumima još prije dvije i po godine, kod mene se rađa još jedan interes, koji je daleko veći od moje sudbine. To je sudbina moje porodice, to je sudbina naroda. Bio sam 12 godina na najvišim funkcijama u Partiji, radi toga meni nije svejedno u kakvu će poziciju biti doveden novi Centralni komitet. Odgovorno tvrdim da je dosadašnji Centralni komitet doveden u nepovoljnu poziciju u javnosti, neprincipijelnim odnosom prema pojavi i različitim kriterijima koje je primjenjivao prema ljudima u odnosu na istu pojavu – kazao je Stojanović tada.
Rrezultat čistki koje su uslijedile nakon pojavljivanja afera „Agrokomerc“ i „Neum“ bilo je uklanjanje sposobne, doduše i djelimično već kompromitirane i korumpirane, političke elite koja je vodila Bosnu i Hercegovinu tokom 1980-ih godina, što je otvorilo vrata i za lakše razbijanje Bosne i Hercegovine.
– Do tada jedinstvena politička elita u BiH, počela se unutar sebe cijepati, nepovjerenje i pukotine su bile sve veće, i došli smo u situaciju da se u predvečerje rata u Bosni i Hercegovini posljednja socijalistička vladajuća elita raspala, a podmlađena i narcisoidna bosanskohercegovačka komunistička elita, sa Nijazom Durakovićem na čelu, nije imala dovoljno snage niti autoriteta da se uspješno nosi sa političkim ‘lavovima’ kakvi su bili u Srbiji i Hrvatskoj. Uz to, i ta mlađahna elita je izgubila izbor, što se i moglo očekivati, a nova elita, utemeljena na etničkim ili nacionalnim interesima, nije mogla zauzeti jedinstven stav o statusu Bosne i Hercegovine. U takvoj situaciji Bosna i Hercegovina nije imala nikakve šanse da izbjegne rat – zaključuje profesor Kamberović.
faktor.ba
