Nakon punih 37 godina profesionalnog i savjesnog rada, poznata sanska babica, Gospe Hasanbegović, otišla je prošle godine u zasluženu mirovinu.
S pravom se kaže kako je najsretniji trenutak u životu jedne žene onaj kada postane majka, a Hasanbegovićeva ga je mnogo puta podijelila sa sretnim majkama.
Kaže kako joj je najveća životna i profesionalna satisfakcija što je decenijama svoj posao obavljala odgovorno i savjesno i što nikada nije bilo pritužbi na njen rad. Iako nije vodila evidenciju koliko je žena porodila, taj broj bi mogao iznositi i oko pedeset hiljada. Za posao babice se, kako kaže, opredjelila sticajem okolnosti, jer je kao dijete bila veoma bolešljiva te je vrlo često boravila u zdravstvenim ustanovama. “Nekako mi se sviđalo to što rade medicinske sestre, tako da sam po okončanju osnovne škole upisala srednju medicinsku u Banjaluci.
Obzirom na ostvareni uspjeh u obrazovanju odabrali su jedan razred za poziv akušerki i ja sam se našla među njima.”, kaže ova sanska babica. Kaže kako se nekada u zdravstvenim ustanovama deševao veliki broj poroda, što u poslijeratnim godinama nije slučaj. Prisjeća se kako se samo u Sanskom Mostu godišnje rađalo oko osam stotina novorođenčadi. “Ne može svako biti babica, tim se pozivom mogu baviti samo osobe koje krasi humanost i čovjekoljublje. Sem toga, treba imati čelične živce i strpljivost, ali biti i dobar psiholog.”, objašnjava Hasanbegovićeva. U svome poslu, kako ističe, imala je dosta lijepih, ali i teških trenutaka.
Prisjeća se kako joj je najteži period bio neposredno po okončanju rata kada je bila jedina babica koja je obavljala porode u Sanskom Mostu. Tada je u svega nekoliko mjeseci obavila je oko četiri stotine poroda. Kaže kako su se tada svi komplikovaniji slučajevi slali u Kantonalnu bolnicu u Bihać, koja je udaljena oko 120 kilometara u jednom pravcu. Prema njenim riječima, više od stotinu novorođenčati rođeno je na tom dugom putu za Bihać, a porodi su nerijetko bili stresni i traumatični.
“Bilo je zanimljivih događaja, jer su se porodi obavljali u improvizovanim uslovima u vozilu, koje bi zastalo negdje u šumi ili planinskom prevoju. Jednom prilikom uspješno smo porodili ženu i pozvali smo njenog supruga, koji je bio u pratnji, da pridrži dijete. Međutim, to je za njega toliko bilo stresno da je on pozvao policajca da to učini umjesto njega.”, dodaje sa smijehom. Kaže kako su drugom prilikom bili prisiljeni da otvore vrata ambulantnog vozila kojim su prevozili trudnicu, kako bi im njen suprug, koji je putovao svojim automobilom, farovima osvjetlio postupak porođaja.
“Posebno mi se urezao u sjećanje jedan težak porod koji se, također, desio tokom puta. Tada nam je suprug porodilje pištoljem prijetio da nećemo preživjeti ukoliko se njoj ili djetetu nešto dogodi. To je za mene bio najteži porod.”, kaže Hasanbegovićeva.
Sa smjehom dodaje kako sve stresne i teške situacije liječi prvi plač novorođenčeta, kada svima padne veliki kamen sa srca. U svojoj dugoj karijeri kaže kako je porađala trojke i blizance, a dešavalo se da u nekoliko slučajeva porađa žene kojima je prije dvije ili tri decenije pomogla da dođu na svijet. Danas uživa penzionerske dane, uz porodicu i unuke.
Radne kolege je pamte kao vrhunskog stručnjaka u svom poslu i izuzetnu ženu, koja je i u najtežim trenucima zračila optimizmom i vedrim duhom, a njeni sugrađani su puni poštovanja za njeno životno djelo.
