Ono što je uoči obilježavanja 23. godišnjice genocida u Srebrenici ponegdje predstavljeno i kao diplomatski skandal moglo bi se – u dubljem sagledavanju – razumjeti i kao korisna diplomatska lekcija: riječ je o poruci uprave Memorijalnog centra Potočari ruskom ambasadoru u Bosni i Hercegovini kako njegova najavljena posjeta tom počivalištu srebreničkih žrtava nije poželjna, piše Kemal Kurspahić za Radio Slobodnu Evropu.

Srebreničani su objasnili i kako to nije odluka koja se tiče ličnosti ruskog ambasadora nego činjenice da on predstavlja zemlju čija spoljna politika prednjači u negiranju genocidne prirode zločina u Srebrenici.

U odsustvu funkcionirajuće države i bilo čega što bi se moglo zvati državno dostojanstvo, u kojem nema nijedne institucije ni ličnosti koja bi mogla autoritativno zaštiti dostojanstvo srebreničkih žrtava, dobro je da su tu ulogu sprečavanja političke zloupotrebe Potočara preuzeli najpozvaniji: sami Srebreničani.

Njihov načelnik opštine Mladen Grujičić, koji propovijeda zadatu istinu kako se u Srebrenici “jeste dogodio veliki zločin ali ne i genocid”, okarakterisao je odluku o otkazivanju gostoprimstva ruskom ambasadoru kao primjer bošnjačke politike kojoj je nepoželjan svako “ko misli drugačije od njih”.

On – u razgovoru za Politiku – kaže kako vjeruje da će “doći vreme kada će svi oni koji su zastupali jednu istinu shvatiti da su grešili i da su naneli štetu svom narodu”.

Agresivna nastojanja da se kao ravnopravna i relevantna nametnu “drugačija mišljenja” i “druga istina” uprkos svim presudama međunarodnih sudova za genocid jedva da su vrijedna prezira i sažaljenja.

Prvi svjedok o prirodi i razmjerama zlodjela oko Srebrenice jula 1995. u svjetskoj štampi, američki novinar Dejvid Rod (David Rohde) – koji je tragom satelitskih snimaka prikazanih u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija na kojima se na lokalnom stadionu vide gomile ljudi a koji dan kasnije samo prekopana zemlja došao u to područje i vidio gomile ličnih dokumenata i dijelove tijela ubijenih iz plitko prokopanih masovnih grobnica – vraćajući se u Srebrenicu na 20. godišnjicu genocida zabilježio je u razgovorima s lokalnim srpskim stanovništvom neka od tih “drugačijih mišljenja” i “drugačijih istina”.

Novinar Rod nije mogao da se načudi kako – i nakon 93 istražene masovne grobnice i 6.827 naučno-identifikovanih žrtava – do tada još mogu da tvrde kako je priča o masovnom ubijanju nedužnih oko Srebrenice uveliko pretjerana.

Govorili su kako je priča o 8.000 mrtvih “farsa” i “cirkus”.

Tvrdili su i kako su Muslimani krali tijela ubijenih pravoslavnih Srba i sahranjivali ih u Potočarima (“Mnogo je srpskih tijela zakopanu u tom centru” – rekao mu je jedan od njih).

Starija udovica rekla mu je i kako neki od bosanskih Muslimana, čija se imena nalaze na spiskovima žrtava, žive u Njemačkoj.

Gotovo bez izuzetka su dokazivali kako je sve to oko Srebrenica međunarodna zavjera i provokacija i kako razne međunarodne organizacije plaćaju svojim članovima put na obilježavanje godišnjica kako bi ti skupovi bili što masovniji.

Tu kolekciju “drugačijih mišljenja” i “istina” dopunjuje i tvrdnja kako su među pokopanim u Potočarima i tijela Filipinaca stradalih u tajfunu u toj zemlji.

Sklonost da se negira genocid i da se nameću sve te “drugačije istine” može se objasniti i potrebom da se zatru tragovi zločina. Jer, srebrenički genocid je – kako kaže autor više studija o Bosni i Hercegovini američki profesor Džerard Tol (Gerard Toal) – bio “masivan poduhvat”.

“On je zahtijevao ne samo armiju počinilaca nego i armiju čistača koji su vozili autobuse, rovokopače i kamione, koordinatore za raspored autobusa, rovokopača, kamiona i čistačkih timova, koji će reći svim učesnicima gdje zakopati dijelove tijela”, kaše Tol.

Prekopavanje i premještanje ubijenih tijela iz primarnih u sekundarne pa tercijarne masovne grobnice pokazuje grozničavu prirodu nastojanja da se prikriju razmjere zločina.

Zabilježeno je i kako su dijelovi tijela jednog Srebreničanina, tada 23-godišnjeg Kadrije Musića, nađeni u pet grobnica međusobno udaljenih i do 30 kilometara.

Nasuprot zastupnicima “mišljenja” kako je sva priča o genocidu u Srebrenici međunarodna režija i zavjera, sudski je utvrđeno kako je 8. marta 1995. Radovan Karadžić odredio sudbinu dviju “zaštićenih zona” Ujedinjenih nacija, Srebrenice i Žepe, kad je u Direktivi 7 zapovjedio “stvaranje nepodnošljive situacije totalne nesigurnosti bez nade za dalji opstanak ili za život stanovnika Srebrenice”.

A zatim – kao početak genocidne završnice – general Mladić 11. jula ulazi u Srebrenicu i poklanja taj grad “srpskom narodu za osvetu nad Turcima”.

Ruski veto na tu, pred najvišim međunarodnim sudovima utvrđenu istinu, ne znači i da bi neka druga “mišljenja” i “istine” mogle biti jednako relevantne. Nipošto u Potočarima.

Žrtve genocida zaslužuju bespogovorno poštovanje. Ono se ne može očekivati od javnosti čiji predsjednik, pridružujući se histeričnom reagovanju zbog načina kako su dvojica kosovskih Albanaca u dresu Švicarske proslavili golove kojima su eliminisali Srbiju sa Svjetskog prvenstva, kaže kako njihova navodna mržnja “više govori o njima nego o nama” a nema šta da kaže povodom toga što su navijači Srbije to ispadanje na ulicama Beča obilježili skandiranjem “Nož, žica, Srebrenica”.

Ta “alternativna istina” pokopana je zauvijek u haškoj sudnici i možda je vrijeme da i oni koji govore u ime žrtava negatore genocida upute na haške arhive umjesto do im pridaju važnost upuštajući se u dokazivanje sudski dokazanog.