Informativni web portal unsko sanskog kantona

Dursum, krajiški kovač ‘ramazanskih’ topova

Tradicija oglašavanja topova za vrijeme ramazana u starim gradovima u Bosanskoj krajini, čiji su pucnji od davnina javljali vrijeme iftara (prestanak dnevnog posta), uveliko se vraća. Ti su topovi utihnuli u krajiškim srednjovjekovnim zidinama tridesetih godina prošlog stoljeća.

Tjeran željom da oživi tradiciju, stari krajiški i jedan od posljednjih kovača na ovim prostorima Dursum Halilović u svojoj kovačkoj radnji, što nadvisuje obale Une u Bosanskoj Otoci, koja dijeli Bosansku Krupu i Novi grad, gradove u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, uz granicu s Hrvatskom, izradio je takav.

Replika starih topova

“Polako se bliži vrijeme kraja moga kovanja i htio sam nešto napraviti da stane, da se pamti, jer kovača danas gotovo više i nema i kako onda to vratiti, tu tradiciju?”, govori Dursum dok s posebnim zadovoljstvom pojašnjava kako nastaje top, replika tih davnih, koje pamti iz djetinjih dana.

“Sve radim po sjećanju, jer ni nekakve fotografije nemam niti bilo kakvog primjerka, dijela. Izgled, oblik, jest isti, pa drveni točkovi, cijev, sve je, zapravo, drveno, tradicionalno.”

“Sve se radi od kvalitetnog osušenog jasenovog i hrastovog drveta, s kovanim gvozdenim dodacima. Možda za nekoga izgleda nemoguće, kao i drveni šparet, ali ovdje se radi o suhom jasenu, izuzetno otpornom drvetu, koji, uz metalne obrube, bez problema izdrži detonaciju. Pored toga, u tijelu je cijev izrađena od posebne legure, tako da se drvo ne može zapaliti, a ni voda ne može ući.”

Cijela je konstrukcija Dursumovo autorsko djelo i svaki detalj, dio, radi sam i ručno. I satima, danima, “jer potrebno je strpljivog rada tridesetak dana i noći za izradu jednoga”, kazuje Dursum.

Dursumovi topovi, kako su već dobili ime, već su u zidinama Kapetanove kule u Bihaću, u starim gradovima u Ostrošcu i Cazinu. Ovih je dana završen i za stari grad u Maglaju. Uskoro će raditi za stari grad u Velikoj Kladuši, Travniku…

Duga porodična tradicija

U Dursumovoj kovačkoj radnji sve podsjeća na starinu. Otud ga, kako kaže, nešto čudno, neka naslijeđena upornost, tjera da se ognjište ne ugasi, da tupi udarci odjekuju iznad Une, da vrati stara zaprežna kola – fijakere, jer godinama je pravio upravo zaprežna kola, točkove. Gotovo da se ne zna kada se u ovoj kovačnici počelo kovati. Jedna je od prvih u Krajini, danas najstarija.

Kovački i kolarski zanat naslijedio je. Počeo se njime baviti kad je u kovačku radnju oca Ahmeda ušao kao dječak i u njoj ostao cijeli život. Od oca je, kako kaže, dobro naučio zanat i nije se opirao životu koji mu je bio predodređen.

“Kovački i kolarski posao je”, dodaje, “nešto što se naslijeđem dobija u porodici Halilović. Otac Ahmet, djed Ale, pradjed Okan i dalje unazad bili su kovači i kolari. Od pamtivijeka se ovako u ovoj porodici živjelo. Skromno i uvijek s poljoprivrednicima, radnicima. Često se na riječ plaćalo, pa žitom ili nekim drugim proizvodima.”

A dnevne poslove koje je obavljao najviše je diktiralo vrijeme. U fizički teškom i napornom poslu pravio je sjekire, motike, plugove, mlinove, zaprežna kola…

“Ne tako davno konji su bili jako prisutni u krajiškim domaćinstvima. Teško bih mogao kazati koliko sam konja potkovao, koliko kola napravio, popravio… Danas više da ih skoro i nema. Poneki. I rijetko sam u prilici da ih potkivam. Eto, sada pravim ta stara zaprežna kola, već sam ih nekoliko napravio i poslao u Sarajevo, Travnik. Evo jedna završavam, i ona će u Zadar, u Hrvatsku. Traže se.”

Dursum se teško miri s činjenicom da je sve manje kovača, iako, reći će, “posla ima”.

“Nije ovo vrijeme naklonjeno malim zanatlijama. Sve moramo raditi, platiti, registrirati se, kao veliki proizvođači. Eto, ja vodu kojom perem svoje garavo lice nakon kovanja plaćam po istoj cijeni kao i onaj u velikoj tvornici. Malo je želje da se ovakvi poslovi i zanati zaštite, da se pomogne da opstanu.”

Teško se miri i s činjenicom da niko neće nastaviti porodičnu tradiciju, uz nakovanj, da će tupi udarci prestati odzvanjati obalama Une.

“Ipak, zadovoljan sam što sam iz svoje kovačke radnje uspio podići i pružiti svojoj djeci bolje uslove za život. Onda mi bude lakše kada pomislim da ću kovačnicu morati zauvijek zatvoriti.”

Ramazanski topovi

Privodeći polako kraju svoje kovačke dane, ovaj najstariji kovač i kolar u Bosanskoj krajini kaže da je sretan i zadovoljan.

“Napravio sam ramazanski top i polako oživljavam zaboravljenu tradiciju, koja je starim gradovima u Bosanskoj krajini davala posebnost. I kada prestanu tupi udarci na nakovnju, na obalama Une, nastavit će topovski, ramazanski, pucnji u starim gradovima.”

“Posebno raduje činjenica da su u Bihaću i drugim mjestima Bosanske krajine tokom mubarek-ramazana, Bajrama, mevluda, ali i drugim prigodama pucali topovi. Naime, 1913. godine osigurana su sredstva za pucanje iz topova tokom ramazana i Bajrama u iznosu od 92 krune. Iz tog je novca plaćen tobdžija Redžep-čauš Midžić, a ostatak je utrošen za kupovinu baruta”, zapisano je u knjizi Suada Mahmutovića Bihaćki vakufi od 1878. do 2014, u kojoj se još navodi i to da “podaci o tome kada su tačno ramazanski topovi pucali u Bihaću i Bosanskoj krajini nisu poznati. Međutim, pouzdano se zna da su bili u upotrebi do Drugog svjetskog rata.”

Izvor: Al Jazeera

Tags:

Latest from USK

Go to Top