Bihać i cijeli Bihaćki okrug, u čijem su sastavu bili dijelovi bosanskokrupske i velikokladuške općine i teritorije općina Cazin i Bužim, u toku agresije na Bosnu i Hercegovini bili su 1.201 dan opasani rovovima, minskim poljima, tenkovima i tonama ubilačkog gvožđa. Okrug se nalazio u tzv. zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda, ali, uprkos tome, srpske agresorske snage nisu prezale od svakodnevnog granatiranja izbjeglica i civila koji su u njemu pronašli utočište i spas.
Boreći se protiv nekoliko puta jačeg agresora, borci 5. korpusa Armije RBiH lomili su čeljust po čeljust zvijeri koja je prijetila da uništi infrastrukturu i ubije svo stanovništvo koje se sakrilo u bihaćku dolinu.
SPOMENIK PONOSA I POBJEDE
U okviru manifestacije “Slobodarski dani viteškog grada Bužima”, 23. po redu, u nedjelju 5. augusta svečano je otvoreno spomen-obilježje “Spomenik ponosa i pobjede Armije Republike BiH” na lokalitetu Ćorkovača, nadomak mjesta pogibije rahmetli generala Izeta Nanića. U izgradnju spomen-obilježja do sada je uloženo oko 200.000 KM. Pored federalnih, kantonalnih i lokalnih institucija vlasti, izgradnju spomen-obilježja pomogli su i brojni pojedinci i privatne firme.
Svečanosti su prisustvovale brojne ličnosti iz vjerskog, kulturnog i političkog života Unsko-sanskog kantona i Federacije BiH, između ostalih: federalni ministar za boračka pitanja Salko Bukvarević, premijer Unsko-sanskog kantona Husein Rošić, mutija bihaćki Hasan ef. Makić, federalni ministar poljoprivrede Šemsudin Dedić, načelnik Bužima Zikrija Duraković, a bilo je i zvanica iz susjedne Republike Hrvatske. Spomen-obilježje zvanično su otkrili Bukvarević, Rošić i Duraković.
Edhem Eminić, predsjednik Organizacionog odbora za izgradnju spomen-obilježja, govorio je o inicijativi i toku gradnje ovog za Krajinu najznačajnijeg historijskog spomenika: “Inicijativa za izgradnju spomen-obilježja krenula je u januaru 2015. godine. Petog augusta 2015. godine, na 20. godišnjicu pogibije generala Izeta Nanića, postavili smo kamen temeljac. Ideja je bila da uradimo pet trokutova koji asociraju na bitku na Ćorkovači i bitke koje su se desile u njenoj neposrednoj blizini. Sve ovo smo uradili za tri godine, i to zahvaljujući institucijama naše države, počevši od lokalnih, kantonalnih pa do federalnih.”
Ministar Bukvarević poručio je da je obaveza i zadaća države da obilježava značajne datume i mjesta pobjede Armije Republike BiH, jer su pripadnici Armije RBiH najzaslužniji što danas imamo cjelovitu državu Bosnu i Hercegovinu, koja je spašena i sačuvana od agresije.
“Od srca čestitam bužimskim patriotama što su izgradili ovako lijep spomenik u čast pobjeda Armije Republike BiH, u čast našeg generala Izeta Nanića, heroja odbrane Bosne i Hercegovine, jer da nije bilo žrtve naših šehida, ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine. Armija RBiH pobjednik je u protekloj agresiji na Bosnu i Hercegovinu i svako onaj ko kaže da nema pobjednika u Bosni i Hercegovini ne govori istinu, jer ciljevi agresora ovdje bili su da unište Bosnu i Hercegovinu, rasele njen narod i da na karti Evrope i svijeta nema više države BiH. Nisu uspjeli u tome jer su borci Armije RBiH imali vjeru u dragog Boga i zajedno su odbranili državu BiH. Danas je s nama ovdje majka narodnog heroja Izeta Nanića, čije smo mjesto pogibije danas obišli. Mi se našim borcima i šehidima ne možemo odužiti nikako i ja se njima svima iskreno zahvaljujem i zahvaljujem se svima vama ovdje na ovom spomeniku, koji je uz spomenik ‘Ljiljan’ najveći spomenik u Bosni i Hercegovini, i to su spomenici našeg ponosa i pobjede. Nema podjele države Bosne i Hercegovine, to poručuju branioci Bosne i Hercegovine koji neće dati da šehidska krv bude uzalud prolivena”, istakao je Bukvarević.
Kao izaslanik reisul-uleme Islamske zajednice BiH svečanosti otvorenja spomen-obilježja na Ćorkovački prisustvovao je bihaćki muftija Hasan ef. Makić. Naglasio je da ovakva spomen-obilježja imaju veliki značaj u čuvanju od zaborava sjećanja na veliku žrtvu i hrabru borbu svih pripadnika Armije RBiH za slobodu Bosne i Hercegovine.
“Ovo obilježje jedan je od svjetionika naše borbe i odbrane koji će kroz decenije i stoljeća svjedočiti o onome što se ovdje na Ćorkovači dešavalo i sve ovo što je napisano ovdje na ovim obilježjima bit će putokaz budućim generacijama kako bi znale šta se dešavalo u prošlosti i čuvali sjećanje na naše najbolje sinove”, poručio je muftija Makić.
OLUJA PETOG KORPUSA
Peti korpus bitke je vodio i protiv secesionističkih snaga Fikreta Abdića, koji je blisko sarađivao sa srpskim vojno-političkim rukovodstvom. A onda je došla 1995. godina i vojno-redarstvena operacija u kojoj su Hrvatska vojska i policija krenule u oslobađanje okupiranih područja Republike Hrvatske. Komanda 5. korpusa ARBiH imala je u vidu značaj akcije “Oluja” za ovaj dio Bosne i Hercegovine, današnji Unsko-sanski kanton. Spajanje jedinica 5. korpusa Armije RBiH s vojskom Hrvatske značilo je deblokadu cijelog Bihaćkog okruga i smanjivanje linije fronta s 260 na nepunih 70 kilometara. Zato je komanda 5. korpusa odlučila svoje jedinice uputiti u susret Hrvatskoj vojsci.
Akcija je počela 4. augusta 1995. godine, a već naredni dan oslobođeno je oko 80 posto teritorija Hrvatske, uključujući i centar tzv. Republike Srpske Krajine (RSK), grad Knin, a 7. augusta ministar odbrane Hrvatske Gojko Šušak izvijestio je da je operacija uspješno okončana. Narednog dana predali su se posljednji ostaci vojske RSK, pripadnici 21. korpusa. Samo dan nakon početka “Oluje” deblokiran je i slobodni prostor Bihaćkog okruga, čime su i jedinice 5. korpusa ARBiH krenule u oslobodilački poduhvat okupiranih prostora Bosne i Hercegovine, ali i Hrvatske. Jedinice 5. korpusa, sadejstvujući s Hrvatskom vojskom, prešle su na teritorij Hrvatske i oslobodile Željavu, Ličko Petrovo Selo, Vaganac, Drežnik, Frkašić, Meljinovac, Preboj, Grabovac, Plitvice i Mulinje. Tog 5. augusta u jutarnjim satima u Grabovcu, na cesti Rakovica – Plitvička jezera, pripadnici 5. korpusa spojili su se s Hrvatskom vojskom. Srpska strana je tokom 1994. godine bila pokrenula aktivnosti radi ovladavanja prostorom Bihaćke krajine, ovećeg, ali izoliranog područja pod kontrolom Armije BiH, koji je u velikoj mjeri sprečavao izravni kontakt između područja pod kontrolom Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
MANIFESTACIJA “PEČAT SLOBODI”
Nakon 1.201 dana u potpunom okruženju, teške borbe za opstanak, brojnih bitaka i različitih iskušenja, 6. augusta 1995. godine ovaj dio Bosne i Hercegovine otvoren je, i to je bio konačni pečat slobodi. Tim povodom, i ove godine održana je manifestacija “Pečat slobodi”, koja je počela učenjem Fatihe i polaganjem cvijeća na šehidskom spomen-obilježju u mjesnoj zajednici Tržačka Raštela.
Prigodnim obraćanjima na platou u neposrednoj blizini mosta na rijeci Korani, gdje su se 6. augusta 1995. godine susreli komandant 5. korpusa ARBiH general Atif Dudaković i hrvatski general Ivan Mareković i simbolično ozvaničili spajanje dvije oslobodilačke vojske, visoke zvanice podsjetile su na značaj borbe za slobodu Bihaćkog okruga.
“Čast i zadovoljstvo mi je bilo što sam imao mogućnost i priliku da se borim s borcima Cazinske krajine i da zajedno damo doprinos u odbrani ovih krajeva u periodu od 1992. do 1995. godine, a onda u najljepšoj i najvećoj ofanzivi 5. korpusa i Armije RBiH oslobodili smo Bosansku Krupu, Bosanski Petrovac, Ključ i Sanski Most. Na čelu svih tih jedinica bili su naši komandanti i ratni komandant 5. korpusa general Atif Dudaković. Moramo da znamo i svojoj djeci i naraštajima koji dolaze uvijek moramo govoriti da su 5. i 7. korpus Armije RBiH zaustavljeni od strane međunarodne zajednice kada se trebalo osloboditi i ostatak okupirane teritorije Bosanske krajine i države Bosne i Hercegovine. Zato me nekada boli kada pojedinci prozivaju Sarajevo da je daleko od nas i postavljaju pitanja šta je to Sarajevu uradilo za nas. Takva priča je bila u periodu od 1992. do 1995. godine i takvu priču danas priča Milorad Dodik. Mi smo se borili za državu BiH, imamo svoj glavni grad Sarajevo, imamo svoje Oružane snage, policiju, imamo svoje Predsjedništvo i vanjsku politiku. Sve ono što jednoj državi treba, to danas ima Bosna i Hercegovina, i upravo smo se mi, pripadnici Armije RBiH, za to borili. Zbog toga sam sretan i ponosan što sam bio u redovima onih koji su branili državu Bosnu i Hercegovinu”, poručio je Amir Avdić, ratni komandant 510. brigade
U pet ujutro 4. augusta 1995. godine počela je operacija Armije RBiH i Hrvatske vojske, koja je imala za cilj slamanje srpske paradržave na teritoriju međunarodno priznate Republike Hrvatske i deblokadu Bihaća. Na cijeloj dužini fronta počela je raketna topovska paljba i sve akcije okončale su se u naredna dva dana uspjehom na teritoriji obje države. Nakon pada paradržavnih tvorevina RSK i Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, u Bihaćki okrug su stigle namirnice i lijekovi, putevi su postali prohodni nakon gotovo četiri godine i život se počeo normalizirati.
Jedan od sudionika oslobodilačke operacije bio je i Hamdija Abdić Tigar, legendarni komandant 502. viteške brdske brigade 5. korpusa.
“Često možemo čuti priču: ‘Da nije bilo Hrvatske, Bihać ne bi bio oslobođen.’ Uvijek kažem: ‘Hvala Hrvatskoj na svemu što je učinila za nas u toku rata. Međutim, samo zahvaljujući našem vojniku i našem narodu, mi smo opstali na ovom prostoru.’ Smatram da smo mi pomogli Republici Hrvatskoj u očuvanju njene teritorije i njene državnosti jer smo ovdje u okruženju 1.201 dan čuvali ovaj džep i nismo dali da se spoje srpske vojske, jer, da su nas uništili ovdje, ne bi bilo ni ‘Oluje’ ni prilike da se Hrvatska oslobodi. Zato se ovom prilikom zahvaljujem svim borcima 5. korpusa koji su nam omogućili i donijeli ovu slobodu”, kazao je Tigar.
Senad Šarganović Šargan ratni je komandant Odreda za specijalna dejstva 5. korpusa Armije RBiH. Iza njegovog odreda stoje brojne historijske pobjede koje su odigrale vrlo značajnu ulogu u odbrani i oslobađanju Bihaća i tadašnjeg Bihaćkog okruga. Nekoliko je puta ranjavan, ali se svaki put vrlo brzo vraćao da pomogne svojim suborcima.
“Iza mojih leđa nalazi se teritorij Evropske unije i ovo je najkvalitetniji dio buduće Evropske unije. A zašto to kažem? U onakvom ratu, onakvom okruženju i zločinima koje smo preživljavali, da mi sad nakon rata budemo ovako merhametli, normalni, evropski orijentirani i slobodoumni, to ne može niko nego mi. Mi se toga moramo i dalje držati i trebamo dići glave visoko i slaviti ovaj datum. Bez obzira na to što smo prolili mnogo krvi i dali mnogo žrtava, danas imamo slobodu. Tih dana kad smo se borili za deblokadu ovog kraja poginuo je naš prijatelj i komandant 505. viteške bužimske brigade Izet Nanić. Ta smrt nas je teško pogodila i usporila u svim našim narednim akcijama prema Ključu i Sanskom Mostu. Kada pričamo o žrtvama i doprinosu, treba istaći da mi bez jedinstva ništa ne bismo napravili. Iza je bio 5. korpus, a u njemu su svi bili u službi: i HVO, i policija i namjenska proizvodnja”, rekao je Šargan.
U operacijama za oslobađanje Bosne i Hercegovine 5. korpus je od 14. septembra, kada je počela operacija “Sana ‘95”, oslobodio gradove: Bosanski Petrovac, Ključ, Bosansku Krupu, a s dijelovima drugih jedinica Armije RBiH i Sanski Most. Ovi uspjesi preokrenuli su tok događaja na bosanskohercegovačkom tlu i pokazali cijelom svijetu da je 5. korpus s pravom ponio epitet “sile nebeske”.
“Deblokadom Bihaćkog okruga određena je i sudbina Bosne i Hercegovine, ali i sudbina naših života, jer malo prije akcije ‘Oluja’ trebala je biti akcija ‘Vagan’, koja je trebala da krene s više različitih pravaca sa strane BiH i dijelova drugih država da udari na Bihaćki okrug, koji je u tome trebao da doživi sudbinu Srebrenice. Stoga je čast biti danas ovdje i obratiti se na manifestaciji ‘Pečat slobodi’ i govoriti o ovom vrlo značajnom historijskom događaju. Neki smatraju da je previše ovih manifestacija i da se previše govori o tome, te da treba govoriti o budućnosti. Da, treba govoriti o budućnosti, ali vi znate šta se desilo 27. aprila ove godine zato što nismo dovoljno govorili kada su bespotrebnom akcijom i predstavom priveli našeg komandanta Atifa Dudakovića, Ibrahima Nadarevića i naše saborce. I zato danas ovdje nema generala Dudakovića, a nikada prije nije izostao. Mi sada trebamo da se borimo da sačuvamo obraz, a znamo da on nije ukaljan. A znate li zašto je to tako? Zato što nismo jedinstveni i zato što ne govorimo dovoljno o tome, zato što dovoljno ne stanemo jedan uz drugog i uz naše komandante. Neka ne misle neprijatelji Bosne da će negiranjem genocida, glorifikacijom zločina, revitalizacijom ili izjednačavanjem strana u ratu nešto postići. Ako se sjećate, general Dudaković je nakon oslobađanja Bihaćkog okruga rekao: ‘Mi danas pišemo historiju.’ Poruka s današnjeg skupa jeste: ‘Historija je ispisana’ i Bosna i Hercegovina je trajna kategorija i više nikada neće biti u situaciji u kakvoj je bila od 1992. do 1995. godine. A na nama je da zajednički gradimo zajedničke vrijednosti i projekte koji su u interesu našeg naroda”, poručio je premijer USK Husein Rošić.
Krajina je bila 1.201 dan u okruženju. Godinama živjeti bez struje, lijekova, bez mogućnosti kretanja i čekati humanitarnu pomoć i uz još nebrojenu količinu teških trenutaka i situacija bilo je teško traženje žrtve. “Ovaj datum koristimo kao priliku da se prisjetimo svih naših pobjeda i naše borbe na cijelom prostoru zone odgovornosti 5. korpusa i šire, što znači da smo mi tokom te četiri godine, s našim komandantima, izvojevali puno pobjeda i da je država BiH opstala ne na milosti međunarodne zajednice niti na milosti agresora već zahvaljujući našim pobjedama i našem vojnom jačanju, kao i našoj odlučnosti”, kazao je načelnik Općine Cazin Nermin Ogrešević, istaknuvši kako Bošnjaci ne trebaju kukati nad svojom sudbinom već se trebaju izboriti da budu njeni akteri i da sami kroje vlastitu budućnost.
Bihaćki okrug je kao i Sarajevo proveo gotovo četiri godine u totalnom okruženju i zbog toga ova dva područja Bosne i Hercegovine moraju biti zauvijek povezana bez obzira na njihovu fizičku udaljenost. Zato je potrebno jedinstvo politike u zajedničkom cilju, a to je bolje i ekonomski jače Sarajevo i bolja i ekonomski jača Bosanska krajina, poručeno je s manifestacije “Pečat slobodi”.
stav.ba
