Više od 20 godina po okončanju rata, Miroslav Tuđman otvoreno priznaje dvostruku ili višestruku ratnu politiku Zagreba prema Bosni i Hercegovini.
Miroslav Tuđman – prvi sin prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, ratni šef jedne od tada brojnih hrvatskih obavještajnih službi i sadašnji HDZ-ov parlamentarni zastupnik – dao je veliki intervju tjedniku Globus u povodu svoje nove knjige „Druga strana Rubikona – Politička strategija Alije Izetbegovića“.
Piše: Ivica Đikić
Tuđmanovo današnje viđenje Izetbegovićeve politike, neometano zdravorazumskim novinarskim pitanjima, svodi se na to da je prvi predsjednik Stranke demokratske akcije i prvi predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine čvrsto zastupao ideju da je islam najdemokratičniji oblik društvenog uređenja, potom da je bio začetnik islamskog terorizma, jer je poticao dovođenje džihadista iz arapskog svijeta u ratne jedinice Armije BiH, te da je bio dosljedni protivnik nacionalne konstitutivnosti unutar Bosne i Hercegovine.
Miroslav Tuđman u čitavom tom višestraničnom intervjuu – pa onda vjerojatno ni u knjizi koja izlazi za nekoliko dana – nije našao doslovno ni jedne pozitivne riječi i ni trunke razumijevanja za političku ideju i praksu Alije Izetbegovića.
I dobro, autor – koji je ujedno i zainteresirani akter – ima slobodu napisati što god hoće o najvažnijoj bošnjačkoj političkoj ličnosti u posljednjih 30 godina, čovjeku koji je, inače, neobično zahvalan materijal za kritičku analizu, i može slobodno tumačiti nedavnu povijest u skladu sa svojim mogućnostima i interesima.
No Tuđman mlađi, nažalost, u tom pogledu – čini se iz intervjua – ne dobacuje dalje od pojednostavljujuće propagande prilagođene aktualnim prilikama te bezočnog krivotvorenja i vrlo selektivnog pristupa činjenicama, dok je o dozi autorske samokritičnosti iluzorno i razmišljati, no nevjerojatno je da se i ne trudi prikriti svoju neobjektivnost te bezobrazluk i zlu namjeru prema Izetbegoviću i njegovoj političkoj ostavštini, kakva god bila, ali i prema bošnjačkom narodu i prema državi Bosni i Hercegovini.
Ničim izazvan spominje Fikreta Abdića
Sin Franje Tuđmana i ratni šef hrvatske obavještajne službe, naime, u intervjuu Globusu na četiri mjesta, više-manje ničim izazvan, spominje Fikreta Abdića.
Prvi put: „Fikret Abdić tvrdi da je uvjet da bihaćki Peti korpus dobije veću pomoć bio da primi u svoj sastav mudžahedine. On je to odbio.“
Drugi put: „U svojoj se knjizi bavim Izetbegovićevom doktrinom jer je ona bila službena politika Bosne i Hercegovine, ali ne mislim da svi Muslimani odnosno Bošnjaci misle tako. Nisu ni Zulfikarpašić ili Fikret Abdić 1991. – 1992. dijelili stavove Izetbegovića.“
Treći put: „Danas svi zaboravljaju da je na prvim izborima Fikret Abdić dobio skoro 200 tisuća glasova više nego Izetbegović. Vjerojatno upravo zbog toga, iako je bio član Predsjedništva BiH s uvjerljivo najvećom potporom, nije mogao proći u vodstvo SDA, čak ni u svojoj Velikoj Kladuši. Izetbegović je zaplotnjački onemogućio ulazak Abdića u vrh SDA.“
Četvrti put: „Abdić je, za razliku od Izetbegovića, imao veliku potporu ne samo među Muslimanima nego i među Hrvatima i Srbima.“
Osuđeni ratni zločinac
Fikret Abdić, bivši predsjednik paradržavne švercerske tvorevine Autonomne pokrajine Zapadna Bosna i sadašnji gradonačelnik Velike Kladuše, osuđeni je ratni zločinac, ali Miroslavu Tuđmanu to ne smeta da ga kuje u zvijezde i da ne uspije naći ni jednu negativnu besjedu za secesionističkog vođu koji je, između ostalog, plaćao elitne državne jedinice iz Srbije da za njegov i svoj račun ratuju protiv Petog korpusa Armije BiH.
Kako bi u histeričnoj hrvatskoj javnosti bilo primljeno da je Bakir Izetbegović ili neki drugi utjecajni bošnjački političar dao intervju u kojem bi se drvljem i kamenjem obrušio na legalno izabranu vlast Franje Tuđmana i HDZ-a, a obasuo pohvalama i simpatijama, na primjer, Milu Martića, jednog od šefova srpske pobune u Hrvatskoj i osuđenog ratnog zločinca?
Abdić je pritom za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini osuđen na sudovima u Hrvatskoj, u koju se bio sklonio u bijegu od bosanskohercegovačkog pravosuđa, a u Hrvatsku se sklonio jer mu je Miroslavov otac dao hrvatsko državljanstvo za zasluge u razbijanju Bosne i Hercegovine i za ratni kriminal u korist Republike Hrvatske.
Suđeno mu je po preuzetoj bosanskohercegovačkoj optužnici, a suđeno mu je zato što je Franjo Tuđman umro krajem 1999. i zato što je HDZ otišao s vlasti u siječnju 2000. godine: izlazak Hrvatske iz međunarodne izolacije podrazumijevao je ispunjavanje haških i drugih zahtjeva za procesuiranjem ratnih zločina.
Velikokladuški Babo osuđen je 2002. pred Županijskim sudom u Karlovcu na maksimalnih 20 godina robije, da bi mu Vrhovni sud 2005. smanjio kaznu na 15 godina.
Višestruka ratna politika Zagreba prema BiH
Više od 20 godina po okončanju rata, Miroslav Tuđman, eto, otvoreno priznaje dvostruku ili višestruku ratnu politiku Zagreba prema Bosni i Hercegovini te anatemizira nezahvalne Bošnjake i perfidnu bošnjačku politiku, a njegov nastup skladno se uklapa u višemjesečnu ofenzivu domoljubnih hrvatskih intelektualaca i domoljubne vlasti Andreja Plenkovića kad je riječ o Bosni i Hercegovini.
Razloga je mnogo, ali jedan je centralni: pravomoćna presuda Haškog suda šestorici političkih i vojnih čelnika Herceg-Bosne, presuda koja će biti izrečena za najviše tri mjeseca i u kojoj bi mogao biti potvrđen osuđujući prvostupanjski nalaz o udruženom zločinačkom pothvatu Zagreba i Mostara (ili Gruda) protiv Bosne i Hercegovine.
Sad se stvara politički i društveni ambijent za zgražanje i nepriznavanje presude, ako njezin sadržaj ispuni hrvatske strepnje: smisao stvaranja takvog ozračja nije ni u čemu drugom doli u nastavku obmanjivanja vlastitog naroda i u odgađanju suočavanja ovdašnje javnosti s bosanskohercegovačkim grijehom hrvatske politike. Nema, međutim, naroda kojem je dugoročno pomogla takva infantilna strategija, pa ni Hrvati u tom pogledu neće biti izuzetak.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala.
