Dok slušaju zvuke sa najobičnije igračke, petero braće i sestara iz Afganistana sa ocem, u napuštenim zidinama Đačkog doma sanjaju bolji život.
On sigurno nije ovo mjesto ni ova prostorija, ali u njima stanuje mir i to im je za sada, dok ne stignu do Njemačke, dovoljno. Ne mogu im pružiti sve što bi željeli – topli krevet, sobu i ljepše djetinstvo, ali mogu hranu, odjeću i svoje vrijeme. I to, svaki dan čine, volonteri.
Prema riječima Admira Burzića i Amira Draganovića iz Crvenog križa Bihać, veoma teško je isključiti emocije u ovoj situaciji. Puno je umora, a privatni životi su prilično ostavljeni po strani kako bi se bilo u službi Crvenog križa u pružanju pomoći ovim nesretnim ljudima. Posebna priča u sveukupnoj nesreći migranata, kako kažu, jesu djeca kojoj nastoje pomoći da što bezbolnije prođu ovaj period života. Najteže je, kako smo čuli u jednom momentu, kada neko dijete nešto traži, a ne mogu mu to dati.
A takve priče ovdje nisu rijetkost. Godinama s njima žive migranti i izbjeglice, djeca i žene a mjesecima već danonoćno i volonteri Crvenog križa. Pedeset volontera Crvenog križa, na izmaku je snage. Dan im počinje od 7 sati ujutro a zavšava u večernjim satima. Svaki dan je novi izazov. Otvaranje info pulta, pružanje medicinske pomoći, sortiranje i podjela odjeće i ono najbitnije priprema i podjela hrane.
Svoje ljudsko i humano srce svakodnevno potvrđuju Dejla, Jasna, kuhari, oni koji se brinu za sve što čini ovaj humani poziv. Oni neumorno pomažu migrantima i izbjeglicama i zauzvrat ne traže ništa. Snage ponestaje, ali naoružani dobrom voljom i upornošću da pomognu, nadjačaju umor. I od topline vlastitog doma, svaki dan iznova izaberu da pomognu, da vide i čuju brojne muke ljudi koji tragaju za mirom, za sigurnim mjestom na kojem će smjestiti svoju djecu i porodice. – piše rtvusk.ba
