U blizini sela Trnova, živopisnog mjestašceta od stotinjak kuća u blizini Sanskog Mosta, na brdu koje dominira zelenom kotlinom kuda zmijoliko vijuga rijeka Sana, nalazi se turbe hazreti Alije.
Do njega se stiže vijugavim pješačkim putem koji je omotao brdo, a s ovog lokaliteta puca pogled na prostranu sansku dolinu čija je zelena čoja prošarana crvenim krovovima kuća. Omanji kružni objekat svojom bjelinom se izdvaja u odnosu na zelenilo koje ga okružuje i sjeća na staru legendu koja još uvijek živi u narodu ovog kraja. Legenda kaže kako je na suprotnoj strani doline, u blizini Starog Majdana, živio neki seljak po imenu Huse. Umre mu žena, a ostane sin Alija od nekih dvadesetak godina. Mladić je učio mejtef kod jednog dobrog hodže koji ga je naučio da bude čista srca i duše i lijepog vladanja. Nikada nije griješio niti činio zlo, svakome je bio na usluzi, pa ga ljudi jako zavolješe. Otac se ponovo oženi i to sa mladom i lijepom djevojkom.
Alija je poštovao maćehu kao rođenu majku, ali se ona zaljubi u njega i htjede ga pridobiti za sebe. On je odbije prijeteći da će sve ispričati ocu, a zla maćeha odluči da mu se osveti. Prva ode do muže i reče mu: „Čovječe, dina mi i amana, tvoj sin, a moj pastorak Alija, ne da mi mira, učini nešto!“ Otac bijesan i van sebe od srdžbe i ljubomore ode potražiti Aliju koji je tog dana kosio travu u trnavskom polju, gdje su imali zemlju. Otme od sina kosu i jednim zamahom mu odrubi glavu. Legenda kaže kako nevini mladić, onako bez glave potrči uz obližnje brdo i ko zna dokle bi stigao da ga ne ugleda jedna žena i povika:“Ljudi, eno insana bez glave!“ Čim to reče, tijelo pade na zemlju, a na mjestu gdje se po legendi to zbilo, mještani kasnije izgradiše turbe.
Alijin otac se, istog časa kad ubi nevinog sina okameni, onako za zamahnutom kosom u rukama. Ljudi, saznavši šta je bilo, prenesoše okamenjenog oca do sina. Alija, koji je već postao svetac smiluje se na oca te ga oživi, poslije čega ovaj ode kući i posiječe nepoštenu ženu. Cijele noći Alijino tijelo svijetlilo je kao sunce, a ujutro u blizini izbije vrelo koje se i danas nalazi u blizini turbeta. Za okolne muslimane Alija postade hazreti, njegovo tijelo ukopaše i na tom mjestu izgradiše turbe.
Od tada se ono smatra svetim mjestom s kojeg se upućuju dove i molitve Bogu. Mještani Trnove, bračni par Taib i Zulka Jakupović prisjećaju se kako su nekada, ako je dugotrajna suša, ljudi dolazili na ovo mjesto i molili da padne kiša, ili ukoliko je bila nerodna godina molili su da iduća bude rodna, nerotkinje su molile za potomstvo, a bolesni za zdravlje. „Vjerovalo se da je voda s izvora čudotvorna i da liječi bolesti. Ljudi su dolazili, umivali se i kupali vodom i molili se Bogu.“, prisjećaju se Jakupovići. Prema pričama mještana, prvobitno turbe je bilo od drveta, a onda je izgrađeno od čvrstog materijala.
Za svoga postojanja više puta je rušeno ili paljeno, a u pričama, svi koji su digli ruku na njega okončali su strašnom i tragičnom smrti. U poslednjem ratu turbe je porušeno, a nakon što se rat okončao Trnavci su ga ponovo obnovili i ono danas sjeća na legendu koja se na ovim prostorima prenosi s koljena na koljeno.
inmedia.ba
