Heroji se rađaju na najvećim iskušenjima, a upravo takav je životni put svojim djelima za sebe iscrtala rahmetli Hatidža Mehmedović. Ona nije posebna po tragediji koju je preživjela, jer mnoge su majke u srebreničkom genocidu izgubile sve, nego po onome što napravila za druge nakon svoje tragedije.
Ni onima koji su joj bili bliski, nije jasno odakle u ovoj Srebreničanki tolika snaga. Među prvima se vratila svojoj kući u srebreničkom naselju Vidikovac. Bila je sama među komšijama od kojih su mnogi okrvavili ruke.
Ubili su njenog Almira i Azmira, nevinu djecu od 18 i 21 godinu. Ubili su joj muža Abdulaha, kojem su bile 44. Vratila se u praznu kuću i nije je bilo strah reći da ubice hodaju Srebrenicom.
Bez straha od smrti
Komšije nam pričaju da kada su se vraćali u naselje Vidikovac Hatidža je već bila tu. Na početku je imala samo jedan bračni par, kojima je mogla otići na kahvu. Još ranije počela je njena borba za istinu o genocidu u Srebrenici i potraga za kostima ubijene djece.
– Ja više neću biti majka, neću imati unuke. Ispred kuće svakoga dana gledam tri jelke koje je posadio Lalo, moj mlađi sin. Govorio je da će se oženiti kada porastu. One mi sada vrijede više nego čitav svijet – pričala je nekad Hatidža Mehmedović.
Vratila se Điđa onome što ju je najviše moglo približiti svojoj djeci, jer osim istine o njenim ubijenima više ništa nije bilo tako bitno.
Hajra Ćatić, neumorni Hatidžin suborac za istinu, kroz suze kaže da ju je smrt prijateljice jako šokirala, iako je znala da je teško bolesna.
– Ona je sve slagala u sebe, a na drugoj strani se borila za istinu. Tu bolest ona je sa sobom nosila više od dvije godine i nikome o tome nije govorila. Ja sam i sama prošla kroz nešto slično prije 20 godina, ali nikada mi se nije požalila. Najmanje je brinula za sebe – priča nam Hajra Ćatić.
Prisjeća se Hajra da je željela posjetiti Hatidžu u bolnici, ali je dobila poruku da doktori ne dozvoljavaju.
– Nije bilo ništa zabranjeno, ali ona nije željela da bilo koga optereti svojom bolešću. Uvijek je više tješila mene, nego ja nju. Govorila da se ne plaši smrti, da se nada da će se tada sastaviti sa svojom djecom. Nije se ničega plašila, pa ni smrti – kaže Hajra Ćatić.
Samo istina
Hatidža Mehmedović je nakon godina čekanja 2010. godine u Potočarima ukopala oba sina i muža. Jednog sina pronašla je još 2007. godine, ali ga nije mogla ukopati jer nije znala koje ime da stavi na nišan. DNK analiza je tačno utvrdila da se radi o njenom djetetu, ali fizičke karakteristike posmrtnih ostataka nisu otkrivale da li se radi o starijem ili mlađem, između kojih je bila razlike nešto veća od dvije godine.
– Ne bih poželila da ni jedna majka na svijetu zaplače za svojim djetetom i ide od grobnice do grobnice, da traži svoje dijete. I da bude sretna što je našla njegove kosti… Dabogda to nikada niko ne dočekao! – rekla je jednom Hatidža o svom potresnom iskustvu.
Uprkos svemu od nje se nikada nije mogla čuti mržnja, samo teška surova istina. Tako je bilo 2016. godine kada su je sudski gonili, jer je 9. januara na ulici u Srebrenici držala transparant na kojem je pisalo da je Republika Srpska izgrađena na kostima naše djece, pa je rekla: “Mi nemamo problem s običnim ljudima, već s politikom koja je kao i ona iz 90-ih godina. Obični ljudi pate kao i mi što patimo.”
Posljednji put Hatidža je u svoju Srebrenicu došla pred 11. juli. Iz bolnice je izašla na svoju dogovornost. U posjetu joj je tada došla Nura Begović, koja kaže da je potresena njenom smrću.
– Pričali smo jednu večer pred 11. juli. Ona je morala znati da neće još dugo živjeti, ali mi je rekla da se dobro osjeća u svojoj kući. To nikada neću zaboraviti – priča nam Nura Begović.
On ističe da Hatidža Mehmedović nikada neće biti zboravljena baš zbog svoje hrabrosti.
– Koliko je samo nosila na svojim plećima, a nikada nije rekla ružnu riječ. Nikada nije pokazala trunku straha kada hoda ulicama Srebrenice, Bratunca, jer je govorila samo istinu. Velika je bila i u svojoj bolesti. Tuga je samo što nema barem unuče da je isprati na bolji svijet – zaključuje Nura Begović.
