Nekadašnji visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini za AJB govori o ulozi međunarodne zajednice u regiji i evropskoj perspektivi zemalja zapadnog Balkana.
Christiana Schwarz-Schillinga regija najviše pamti kao visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini.
Iako je tu funkciju vršio tek 17 mjeseci, 2006. i 2007. godine, do danas je ostao vezan za Bosnu i Hercegovinu, gdje, osim toga što vodi Fondaciju “Schwarz-Schilling” u Njemačkoj, predaje studentima univerziteta Sarajevo School of Science and Technology (SSST).
Schwarz-Schilling je poziciju ministra komunikacija u Vladi Helmuta Kohla napustio 1992. godine upravo zbog sukoba na prostorima bivše Jugoslavije, a tvrdi da međunarodna zajednica danas, kao ni tada, ne čini dovoljno kad su u pitanju zemlje zapadnog Balkana.
Za Al Jazeeru govori o današnjoj ulozi međunarodne zajednice u regiji i evropskoj perspektivi zemalja zapadnog Balkana.
– Nedavno je objavljena nova “Strategija Evropske unije za Zapadni Balkan”. Srbija i Crna Gora su predvodnice, a Bosna i Hercegovina i Kosovo su na začelju kad su u pitanju eurointegracije. Kako biste ocijenili Strategiju? Je li ona pravedna?
– Rekao bih da to uopće nije strategija. To je popuštanje prema onima koji misle da su te dvije države danas najvažnije. Tačno je da su obje zemlje napravile neke pomake, pogotovo Srbija. To uopće nije upitno. Ali, to nema veze s pravdom i međunarodnom zajednicom i njenom ulogom mirotvorca. Ta strategija nema ništa zajedničko ni s današnjom situacijom, jer se njome neće riješiti sporna pitanja koja zemlje zapadnog Balkana imaju nego će se dodatno zakomplikovati.
– Prilikom nedavnog intervjua za Deutschlandfunk prisjetili ste se vremena kad se raspala Jugoslavija. Rekli ste da međunarodna zajednica tada nije ništa uradila iako je na svojoj strani imala najjaču alijansu na svijetu – NATO. Poznato je da ste Vi 1992. demonstrativno napustili ministarsku poziciju u vladi Helmutha Kohla uz riječi “Stidim se što pripadam ovoj Vladi” upravo zbog sukoba u tadašnjoj Jugoslaviji. Radi li međunarodna zajednica danas dovoljno kad je u pitanju zapadni Balkan, je li dovoljno aktivna?
– Međunarodna zajednica ne čini dovoljno. Ona, također, nije dovoljno aktivna kad je u pitanju napredovanje situacije u regiji. Jasno je da nakon Dejtonskog sporazuma nisu preduzeti koraci koji su zakonodavno ugrađeni u taj sporazum. Richard Holbrooke, koji je bio pregovarač, objasnio mi je, kad sam tada bio deset dana u Daytonu, da je stvar toliko komplikovana da je u Daytonu mogao samo riješiti ona pitanja o kojima je postojala saglasnost. Zato je, kako mi je objasnio, želio iskoristiti međunarodnog visokog predstavnika, koji bi nakon toga imao mogućnost uvoditi korekture korak po korak.
Zbog te činjenice morao je dobiti velike ovlasti i imati visoku funkciju i zato je visoki predstavnik dobio bonske ovlasti. Ali, ako te ovlasti ne primjenjujete i dopustite da to sve teče tako, onda je čak i gore nego kad visokog predstavnika uopće ne bi bilo. U tom bi se slučaju znalo: “Mi se moramo pobrinuti za neke stvari.” Ovako je zastupljeno mišljenje: “Mi dajemo instrukcije visokom predstavniku i on nastavlja s radom.” To sam i sâm doživio. To nije bila ideja pozicije visokog predstavnika. Zbog toga moram reći da trenutna situacija ovdje ni u kojem slučaju nije zadovoljavajuća.
– Rekli ste, također, da su Bosanci i Hercegovci tada ostavljeni na cjedilu, a spomenuli ste i Dejtonski mirovni sporazum. Američki kongresmen i nekadašnji gradonačelnik Daytona Michael R. Turner nedavno je pozvao na stvaranje Dejtonskog sporazuma 2, što su uradili i neki drugi političari. Mislite li da Bosna i Hercegovina može napredovati s trenutnim Ustavom? Treba li se politika Evropske unije prema Bosni i Hercegovini mijenjati?
– Naravno da Bosna i Hercegovina može napredovati. Ljudi jednostavno moraju sjesti zajedno i pokazati volju da naprave ustav koji funkcioniše, o kojem postoji konsenzus i u kojem su zastupljene međunarodne vrijednosti, kao, npr., građanska prava i pitanja međunarodnog prava. Ako se to stvarno želi, onda se može napraviti i druga konferencija. Ali, sada organizovati drugu konferenciju, s trenutnim različitim mišljenjima unutar međunarodne zajednice – to bi samo dovelo do veće katastrofe. Bilo bi gore, jer smo u posljednjim godinama barem naučili koji su interesi različitih zemalja. Kad bismo to sada opet promiješali, bez potrebne volje, onda bi nastala katastrofa. Ne smatram da je to dobro.
– Mnogi će reći da je SAD zaboravio zapadni Balkan i da je ta zemlja, koja je istovremeno garant Dejtonskog sporazuma, fokusiranija na druge regije. Ranije se spominjalo i da bi SAD mogao poslati specijalnog predstavnika u regiju. Treba li se SAD više angažovati u ovoj regiji? Šta mislite o ideji slanja specijalnog predstavnika?
– Ne smatram da je to dobro. Ako taj specijalni predstavnik SAD-a ima cilj da pokrene svađu s Evropom ili, bolje rečeno, međunarodnom zajednicom, a sve na račun zemalja zapadnog Balkana, to bi bila pretprogramirana međunarodnopravna pometnja. U tom slučaju morali bismo biti sretni ako ne dođe do agresivnih i ratnih sukoba u kojima bi odjednom neko došao na ideju da mijenja granice. Ima mnogo planova te vrste, tako da je to veoma opasna priča. Ne smijemo odstupiti od tih principa. Ako se to uradi i ako Amerikanci kažu da će poslati specijalnog predstavnika u regiju, onda je to prava pometnja, Evropljani moraju djelovati. Ne možemo od Amerike očekivati da rješava naše komplikovane stvari ako su sve susjedne zemlje i Evropska unija u konfliktu i ako nemaju zajedničke volje da nađu rješenje. Međunarodnopravno rješenje itekako je moguće, ali svi moraju napraviti korak nazad i primijeniti norme koje svi znamo od Ujedinjenih nacija, jednakosti nacija, priznanja tih frakcija… Ako to uradimo, uskoro bismo mogli doći do pravog rješenja.
Ionako niko ne zna šta bi neki specijalni predstavnik SAD-a trenutno radio ovdje, za razliku od prošlih vremena. To bi bilo samo dodatno opterećenje, koje bi moglo dovesti do poremećene budućnosti, jer znamo manje nego što smo znali dosad. Ne možemo sada očekivati da dođe neko izuzetno profesionalan, jer je toj osobi potrebno i neko historijsko iskustvo. Ako zemlje Evrope nisu ništa naučile iz historijskih iskustava Prvog svjetskog rata, koji je počeo u Sarajevu, Drugog svjetskog rata, gdje je nastala katastrofa i gdje je Njemačka bila katastrofa, kako onda očekivati da nastupe zajednički i da nastane neki Dejtonski sporazum 2? Ja sam protiv toga.
– Vaš mandat kao visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini obilježio je pokušaj ustavne reforme, tzv. Aprilski paket. Tada je današnji predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik bio premijer tog bh. entiteta. Sada je on najavio kandidaturu za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Nekoliko ste puta ponovili da je on glavni kočničar u Bosni i Hercegovini i da želi otcijepiti RS od Bosne i Hercegovine. Kako se odnositi prema politici Milorada Dodika prema Bosni i Hercegovini i međunarodnoj zajednici?
– Kad bi se koristilo ono što je navedeno u Dejtonskom sporazumu, ovlasti visokog predstavnika onakve kakve su trebale biti, i kad bi se išlo korak po korak, onda bi se napredovalo. Kad imate neprijateljske tzv. narode kao ovdje, koji ne odgovaraju demokratskim principima u kojima imate građane s jednakim pravom glasa, nego stvarate manjine, a onda te manjine kažu “Mi imamo ista prava kao i većina”, onda ne možete naći rješenje na demokratski način. Mora se znati. Ako želite demokratiju, onda jednako pravo glasa mora biti osigurano za svakoga, nezavisno od toga kojem narodu pripada. Bez toga ne možete ništa uraditi. Druga je stvar da su ovdje potrebne i metode kad se primijeti da vlada neslaganje. Onda se mora reći (a to je međunarodna zajednica dosad mogla uraditi): “Ako do određenog datuma ne nađete rješenje, onda će vam se suditi na sudu.” Taj sud sastojao bi se od različitih predstavnika zemalja međunarodne zajednice. Onda bi vidjeli koja pitanja tzv. istog naroda mogu donijeti rješenja, a koja ne. A ako ti narodi ne bi sami došli do odluke, onda bi taj sud međunarodne zajednice, koji bi se sastojao od iskusnih i profesionalnih sudija, donio presudu, a prije toga bi saslušao sve strane. Sud bi im rekao: “Presudu možete izbjeći samo ako se dogovorite između sebe, i to na principima Ujedinjenih naroda, jednakosti prava glasa i jednakosti naroda u smislu Ujedinjenih naroda i njihove Povelje. Svako može pročitati Povelju UN-a. Treba im reći: “Na tom osnovu morate voditi pregovore, a ako nakon određenog perioda još niste došli do dogovora, onda mora intervenisati međunarodna zajednica.”
Ovdje stvari nisu dovedene do kraja. Dogodio se rat, ali dosad je trebao doći kraj, i to prilagođavanjem ustava, koji nisu kompatibilni jedan s drugim. Imate Ustav Federacije BiH, Ustav Republike Srpske, Ustav Bosne i Hercegovine. Ti ustavi ni u jednom se pogledu ne oslanjaju jedan na drugi. Oni su u historijskom smislu došli jedan nakon drugog i nikad nisu napravljeni kompatibilnima. Zato se ovdje ni ne može vladati. Nijedan čovjek ne bi mogao vladati takvim područjem koje se nalazi u takvom stanju. Zato se moraju preduzeti i ove mjere: pregovori, poznavanje namjera svih strana, dodatni pregovori kako bi se našla rješenja za navedene probleme (dati tri mjeseca vremena za pregovore) i održavanje saslušanja, a tu imamo i evropska tijela koja mogu pomoći. Ako se ni tada ne dođe do rješenja, onda se mora upotrijebiti sud međunarodne zajednice i to se na osnovu međunarodnog prava mora prihvatiti.
– Kako gledate na hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini? Neki političari ne odustaju od ideje formiranja trećeg entiteta, a u tome imaju podršku i Milorada Dodika.
– Mislim da ovi entiteti koje imamo danas, Federacija BiH i Republika Srpska, pokazuju da bi se tim instrumentom teško došlo do razumnog rješenja. Trenutno čak nije ni moguće da se bez komplikacija napravi zajedničko tržište, s istim standardima i pravilima za uvoz i izvoz. Upravo zbog toga što se prije svega Republika Srpska ponaša kao da je samostalna država nije moguće uspostaviti dobru saradnju između entiteta. Treći entitet dodatno bi zakomplikovao situaciju. Imate dvije strane koje se moraju dogovoriti, a onda dođe i treća, i to s apsolutnom moći veta, gdje dva entiteta mogu preglasati treći. To uopće nije moguće. To bi bio put u pogrešnom pravcu.
Moramo gledati kako ćemo pravila vezana za entitete uspostaviti tako da demokratski principi opet stupe na snagu za sve građane jedne zemlje. Oni koji razmišljaju o dodatnoj državnoj ideji naroda gledaju u pogrešnom pravcu i neće tako doći ni do kakvog rješenja. Onda bi jednog dana stvari postale tako komplikovane da bi se došlo do zaključka: “Sada je možda najbolje da napravimo tri države.” I to je možda prava ideja nekih političara ovdje u Bosni i Hercegovini, a koju oni ne žele izgovoriti naglas. Ovdje i međunarodna zajednica snosi odgovornost, jer situaciju koju sam naveo ili ne želi vidjeti ili premalo pažnje posvećuje tom pitanju da uopće to vidi. Ona i danas snosi odgovornost za situaciju koju imamo na Balkanu, to nije bio samo slučaj kad sam ja istupio iz Vlade Njemačke.
– Govoreći o Srbiji, rekli ste da ona danas mudrom diplomatijom kroči ka EU-u. Kako ocjenjujete trenutnu političku situaciju u toj zemlji i njen odnos prema susjedima?
– Tu se postavlja pitanje može li se vjerovati svemu što se kaže i obećava. Nekad imam osjećaj da je Srbija danas mnogo pametnija kad su u pitanju razgovori s međunarodnom zajednicom, njenim susjednim zemljama, onima koje se nalaze van Evropske unije i onima koje su u njoj. Ta zemlja vrlo dobro vaga i tako osigurava da nikoga ne uvrijedi i da oni s druge strane kažu: “To je partner na koga se možemo osloniti i njega možemo primiti.” Ja ne mogu reći da oni nisu pouzdan partner, ali kad vidim unutrašnjost Srbije, onda ne mogu reći da se tamo pravi pravna država korak po korak. Vidim mnogo koraka koji vode u suprotnom pravcu, da oni koji tamo trenutno vladaju žele očuvati moć bez poštivanja demokratskih standarda, i to kroz medije, odgovarajuće sudske procese i tome slično, tako da iza politike te zemlje moramo staviti veliki upitnik. Na taj upitnik ne možemo jasno odgovoriti.
Srbija je, naravno, pametnija nego u vrijeme Slobodana Miloševića, kad je stvari htjela riješiti vojno i kad je proklamovala “Veliku Srbiju” i tako htjela pomaći granice. Sada znamo i šta je značio rat u Bosni i Hercegovini, tako da mogu reći da je veliki korak naprijed za Srbiju to što se ponaša civilizovanije i što se sada s ljudima i vodećim političarima tamo može razgovarati na drugi način, pogotovo sa g. Aleksandrom Vučićem, ali je pitanje koje su posljedice tih razgovora. Ne vidim da u tom smislu postoji veliki napredak, nego, nažalost, red velikih nazadovanja s aspekta pravne države, pravosuđa, društvenih uvjeta, jedinstva svih jednakopravnih građana i odnosa prema susjedima. Tu se onda prave razlike. Dođe jedan Dodik i pravi se da je Srbin i od njih traži da se ponašaju isto kao on. Tu vidite da je nastao nered i u Srbiji.
Ovdje moram reći da je politika danas drugačija i kad su u pitanju velike sile. Sada i Rusija ima veliku želju biti prisutna na Balkanu, kao što je slučaj na Sredozemnom moru i u Siriji. To je sve sada jedan kontekst. Isto je i s Turcima. Oni se, također zbog političke moći, žele pokazati ovdje na Balkanu zato što i ovdje imaju historiju. Nismo čuli da oni izgovaraju “Velika Turska”, ali i to možda dođe nekad. Čini se da je Recep Tayyip Erdoğan na putu da predstavi svoju zemlju regiji i svjetskim silama politikom moći. Kad vidite Rusiju i Tursku, onda se morate upitati šta je s Evropom, koja je, također, nekad bila velika sila. Ne mogu doći do zaključka da je Evropa postala pametnija jer i ovdje je politika moći bila prisutnija u posljednje vrijeme nego pravo i naši ciljevi koje smo zastupali s Evropskom unijom.
Morali smo jasnije reći da su to naši ciljevi, da nema pomjeranja granica, većina i manjina, da postoje zemlje s više naroda i da ne postoji namjera stvaranja monolitne regionalizacije. To znači da regiju pokušavate što više moguće monolitično održati po principu pripadnosti narodu. To sve ide u prilog velikim silama, jer onda one mogu vladati. Male države ne mogu opstati na taj način. Ne mislim da bi iko danas rekao, nakon što se desilo ono u Bosni i Hercegovini, “izvršit ćemo etničko čišćenje dok svugdje ne dobijemo narode”. To ni u kojim okolnostima nije opcija. Ali, ako se vodi takva politika kao danas, po kojoj u jednoj državi ne možemo natjerati većine i manjine da sarađuju kako treba, onda će samo velike sile vladati, jer će manje države samo gubiti na moći. To je suprotno svjetskom trendu, po kojem regije postaju važne, jer građani u njihovim zemljama žele biti vidljivi. Oni, također, žele odlučivati, a ne obrnuto, da postaju manje važni u odnosu na sile i velike zemlje.
– Kakav epilog spora između Srbije i Kosova očekujete? Dok neki političari Evropske unije tvrde da će Srbija, ako želi u EU, morati priznati nezavisnost Kosova, drugi tvrde da to nije slučaj.
– Ovdje ni Evropska unija ne smije postavljati zakonodavne uvjete. Tu je riječ o općim principima. Tu se dogodio odvratan rat, tu je 95 posto naroda ugnjetavano vojnom moći i to je promijenjeno samo zato što su NATO i Amerika, ne samo Evropa, rekli: “Ovako ne može dalje.” To se dogodilo nakon što su vidjeli da stotine hiljada ljudi bježe s Kosova. To nije moglo biti u interesu Evrope i Amerike. To je nemoguće. Kad se to dogodilo drugi put nakon Drugog svjetskog rata, onda se nije smjelo dopustiti da se to opet dogodi kako ne bi došlo do užasnog kraja. Ali, onda nije urađeno ono ostalo do kraja. Vojska je svoje zadatke izvršila, a političari su onda došli i pravili se kao da se ništa nije dogodilo.
Srbi, koji su se pametno povukli da ne bi dobili krvavi rat u svojoj zemlji, nisu ništa preduzeli kako bi našli odgovarajuća mirovna rješenja sa zemljom kao što je Kosovo, koje je bilo jedinstveno područje i kad se stanovništvo uzme u obzir. Albanci nisu bili u Srbiji nego su bili tamo. Bilo je jasno da Albanci imaju moralno i međunarodno pravo da se odvoje. To je bilo predviđeno i u Ustavu Jugoslavije, tako da se ne može reći da se to nije smjelo dogoditi. Prvi je g. Vojislav Koštunica unio stavku u Ustav po kojoj je Kosovo uvijek pripadalo Srbiji, i to nakon rata. To nema historijskog opravdanja. Kad se to uzme u obzir, samo je bilo potrebno pitati “Koliko vam godina treba da ove stvari jednostavno i mirno riješite i kad će Srbija biti u stanju priznati Kosovo?” Tu se moglo biti velikodušan, moglo se reći Srbima: “To su teške stvari, dat ćemo vam pet godina.”
Priznanje Kosova izazvalo je različite reakcije čak i u Evropi. To pokazuje da je sve rađeno iz interesa, a ne po pravu. Mislim da bi bilo dobro kad bi Srbija uvidjela da više ne može dobiti vlast nad Kosovom, jer bi to bio historijski korak unazad, i kad bi onda ta zemlja sama od sebe odlučila sjesti na produktivan način s Kosovom i reći: “Iako trenutno nemamo ista razmišljanja, želimo neutralnost i nećemo raditi protiv interesa Kosova nego ćemo i te interese uzeti u obzir, upravo zbog rata koji smo imali i zajedničke sudbine koja nas je zadesila.” Onda treba reći: “Za pet ili deset godina bit ćemo različite zemlje, ali smo postigli dogovore koji omogućuju blizinu, susjedstvo i dobre odnose.” To bi trebao biti put za Srbiju. I nekad pomislim da g. Vučić to zna. Naravno da on sada ne može biti predvodnik, jer bi onda ušao u konflikt sa svojim stanovništvom, ali mora biti iskorišteno vrijeme kako bi se tom stanovništvu reklo: “U našem je interesu da te stvari iz prošlosti što brže otklonimo kako bismo tako cijelu regiju uveli u napredniju politiku.”
– Njemačka je, nakon gotovo pola godine, dobila novu vladu. Kakvu politiku te zemlje, predvođene koalicijom CDU/CSU–SPD, možemo očekivati prema regiji?
– Jasno je, kod svih stranaka u Njemačkoj postoje poteškoće da prepoznaju eksplozivnost politike u ovoj regiji. One kažu: “Ako oni ne žele, onda to nije više naša stvar.” To je potpuno pogrešan pristup. Mi imamo velike interese da od zemalja zapadnog Balkana, sa svojim principima, napravimo produktivni dio Evrope. Ako zemlje ovdje možda nisu svjesne činjenice da to mora biti prioritet, onda toga mora biti svjesna Evropa. To znači da se Njemačka, jedna od najvažnijih zemalja Evrope i velika zemlja koja je geografski najbliža regiji, mora također brinuti i iz svog interesa pratiti ta događanja. I Evropska komisija djelomično ima stav: “Uradite nešto; ako ništa ne uradite, ne možemo ni mi” i sada je već napravljena podjela u smislu da su Srbija i Crna Gora ispred ostalih. Takav zaključak ne vodi ka cilju, jer se tako povećavaju teškoće između zemalja koje će kasnije biti unutar granica Evropske unije i jer se kasnije mogu dogoditi gore stvari od onih koje se danas događaju.
Smatram da Njemačka igra važnu ulogu, ali ne mogu vam obećati da je današnja “velika koalicija” svjesna toga. Mislim da i Njemačka ovdje mora proći kroz proces učenja, mora primijetiti da se njeni ciljevi ne mogu ostvariti ako Balkan i Zapadni Balkan ostavi u ovom stanju. Nabrajanje “Ova ili ona zemlja ući će u EU” ne vodi ničemu. Mislim da se mora pregovarati sa svakom zemljom posebno. Trebalo je, naravno, nakon konflikta između Srbije i Kosova podržati Kosovare, jer je Srbija profesionalnija, iskusnija i historijski jača zemlja od Kosova. U tom slučaju bila je potrebna jasna pomoć Evropske unije za izjednačavanje i kompatibilnost Kosova i Srbije, ali dobili smo današnju situaciju zbog činjenice da to nije urađeno.
To je odavno trebalo biti riješeno i to je već tada trebalo dati do znanja Koštunici: “Ovaj Ustav koji ste Vi donijeli neopravdan je i u koliziji je sa starim jugoslavenskim Ustavom.” Prije bi Albanci bili zadovoljni kad bi imali neki stepen samostalnosti i autonomiju unutar jugoslavenskog saveza, ali je to vrijeme propustila Srbija, a ne Kosovari. Sada se ne smiju žaliti. Zato Srbija ima veću odgovornost od Kosova da se u ovom pitanju dođe do rješenja. Kosovari su bili oni koji su pokretani, dok su Srbi bili pokretači.
Piše: Harun Cero
(Vijesti.ba / Al Jazeera)
