Težak je uvijek bio život na granici u Krajini, na vjetrometini i razmeđu velikih svjetskih civilizacija. Mjestu na kojem se kroz stoljeća susreću Istok i Zapad, uslijed čega nastaje sasvim nova kultura i način života. Nije lahko uspjeti na krajnjem zapadu Bosne i Hercegovine, osim ako ste veliki borac i osoba čija je duša ispunjena optimizmom i nadom. Ovo je priča o Sanjanki koja je oličenje borbenosti i optimizma.
Edina Hodžić-Mušić (55) iz Sanskog Mosta uvijek je vesela uprkos teškoj sudbini koja je ispisala veći dio stranica njenog života. Rođena je i odrasla u sanskom naselju Kamengrad, a danas s porodicom živi u naselju Zdena. Pored supruga Dževada (55), s njom žive još njen sin, kćerka i unuče. Niko od ukućana nema stalni posao, ali, uprkos tome, kuća im je puna nafake, ljubavi i radosti. Edinina najveća podrška u životu jeste njen suprug. Kako bi preživjeli, svako u porodici nešto radi, a Edina je glavni menadžer i puna je kvalitetnih ideja od kojih je neke već uspjela realizirati. Edina se bavi izradom rukotvorina od različitih materijala. Isprva je to bio samo obični hobi, da bi kasnije preraslo u posao sa solidnom zaradom. Najviše suvenira proda u ljetnoj sezoni, kada u Sanski Most dolazi bogata i brojna sanska dijaspora rasuta po cijelom svijetu. Prvo što urade jeste da svrate kod Edine, a nije ju ni teško pronaći. Uvijek je tu pokraj izvora rijeke Zdene.
“Do rata sam radila u firmi ‘Keram Sana’. Nakon izbijanja rata, morala sam napustiti svoj grad i otići u izbjeglištvo u Njemačku. U Stuttgartu sam provela pet godina, da bih se 1998. godine, nakon što je Sanski Most oslobođen, a povratak počeo, vratila na svoje ognjište i nastavila živjeti u svojoj lijepoj Sani. Kao i drugi moji sugrađani, zbog rata sam ostala bez mnogo čega, tako i bez posla, jer je firma u kojoj sam radila u ratu u potpunosti devastirana. Po povratku iz izbjeglištva nisam mogla dobiti posao moje struke, tako da sam se uhvatila raznih poslova i radila sam svašta kako bih izvela djecu na pravi put i omogućila im barem da završe srednju školu.
Da je bilo novca, djeca bi nastavila daljnje školovanje. Što se tiče moje kreativnosti, to mi je nekako uvijek išlo. Možda se čovjek s tim rodi. Znanje sam nadograđivala posjećujući razne kreativne radionice. Neke stvari sam sama učila, a ideje sam crpila iz svoje mašte. U početku sam više radila za prijatelje i poklanjala im svoje radove. Mnogi su se divili mojim rukotvorinama i predlagali da to radim za prodaju. Mojih radova ima od Evrope i Amerike pa do Australije. Sretna sam što sam dobijala pohvale i podršku za daljnji rad. Sad me u mom gradu mnogi prepoznaju po tome. Imam i vlastiti štand”, priča Edina.
Kreativnost je, kaže, pokazivala još u osnovnoj školi. Edinini radovi učestvovali su na svim školskim izložbama, a povremeno je bila i nagrađivana. Tvrdi da se više i ne sjeća kada je počela praviti suvenire i ostale rukotvorine. Bitno je, kaže, da je to usrećuje i da još traje. Edina kao materijal, uglavnom, koristi stare novine, a izrađuje vaze, ćupove, kolica i razne druge ukrasne predmete. Njen suprug joj pomaže u poslu kod većine stvari, a onda radi završne i fine radove. Posao dobro ide, može se i lijepo zaraditi, a Edina zahvaljuje dragom Bogu i kaže da je zadovoljna.
“Mislim da sam počela kad su djeca bila mala i trebalo im je za školu nekih radova. Uvijek sam to ja s njima izrađivala i to me ponukalo da počnem s ovim najprije kao hobijem, a danas, evo, i kao nekom vrstom posla. Jednostavno mi je išlo i uspijevala sam da napravim sve što vidim, a najviše sam fokusirana na novine. To je ujedno i reciklaža, a meni dobro dođu novine jer od njih mogu da napravim sve ono što zamislim. Ima više predmeta koje volim izrađivati, ali najviše volim oblikovati vazne i ćupove. To poslije uljepšavam raznim dezenima i motivima. To je već ono rutinski, same ruke idu”, kaže Edina Hodžić-Mušić uz osmijeh.
Stare novine Edina mota u trubice, a zatim ih ponovo namotava i smotava dok ne dobije željeni oblik. Iako drugima baš i nisu, njoj su, kaže, novine najlakše i najjednostavnije za obradu. Kaže da joj je najteže napraviti tradicionalna bosanska zaprežna kola koja vuku konji, te bunare. To je zahtjevno i oduzima mnogo vremena, a naš narod to slabo cijeni. Kad gledaju, kaže Edina, ljudi uglavnom kažu: ‘Pa nije to teško.’ Međutim, izrada jednog takvog ukrasnog predmeta vrlo je zahtjevna i iziskuje mnogo rada i vremena.
“Radim i druge stvari od drugih materijala kao što su flaše i kutije, od kojih izrađujem razne suvenire sa slikama. Rukotvorine od novina mnogo mi je lakše raditi. Trenutno radim kutije za nakit i flaše s raznim motivima: za lovce, za mladence i druge vrste poklona. Sve zavisi od želje i narudžbe kupca. Ljudi poručuju za rođendane, svadbe i slične svečanosti. Trenutno je ljetna sezona i dobro ide. Iziđem na izvor Zdene, koji je od moje kuće udaljen pedesetak metara. Postavim štand s rukotvorinama, pa šta Allah dragi dadne. Uvijek neko naiđe, dođe i kupi ponešto. Što se tiče cijena, lijepo urađena kutija košta 15 KM, ćup 20 KM, a flaša 10 KM. Sve zavisi od veličina, a nekad se i cjenkam. Ako je neko moj, dadnem mu i jeftinije. Uglavnom, nađem se u cijeni. Da pokrijem svoje troškove i da šta zaradim, ja sam zadovoljna, hvala Allahu”, kaže Edina.
Kćerka joj je frizerka, a sin radi sve što stigne. U sezoni radi kao konobar. Suprug je nezaposlen i tu je da Edini pomaže. Svi se potrude da preko sezone zarade nešto novca kako bi imali za zimu, koja u Sani zna biti duga i hladna, pa se tada i najviše potroši. Ljeti beru plodove iz svoje bašče i ne potroši se mnogo novca.
Hrabra Edina Hodžić-Mušić, kćerka, supruga i majka, svjedoči bošnjačku snalažljivost i sposobnost da opstane u najtežim životnim okolnostima. Ona ne kritizira niti puno govori, ali mnogo radi i trudi se, te uživa u svakom danu života uz rijeku Zdenu u lijepoj sanskoj dolini.
stav.ba
