Jedan od najcjenjenijih abdominalnih hirurga u svijetu, prof.dr.sc. Stipislav Jadrijević, boravio je danas u Općoj bolnici u Sanskom Mostu, te skupa sa direktorom ove zdravstvene ustanove, prim.dr. Mustafom Avdagićem, obavio operativni zahvat na jetri kod starije ženske osobe.
Boravak ovog uspješnog hirurga koji je zaposlen u zagrebačkoj bolnici „Merkur“, rezultat je njegovog poznanstva i dugogodišnje saradnje s dr. Avdagićem. Zanimljivo je kako je Udruga hrvatskih pacijenata, dr. Jadrijevića u 2016. godini proglasila doktorom godine, a njegove kolege ističu kako je veoma hrabar i da uzima najteže slučajeve u svoje ruke. Ovaj abdominalni hirurg je transplantirao gotovo dvije tisuće organa i uklanjanjem tumora spasio nebrojene živote, te uz priznanja struke, inovativnim pristupima zaslužio i mjesto u medicinskim udžbenicima.
Opća bolnica Sanski Most egzistira već punih devet godina i u tom periodu obavljeno je na hiljade lakših i težih operativnih zahvata te spašen veliki broj ljudskih života. Samo u ovoj godini izvršeno je 350 operacija, među kojima i operativni zahvati uklanjanja tumora. Sanska bolnica je u proteklom periodu opravdala svoje postojanje i nastavlja egzsitenciju uprkos ekonomskim teškoćama. Posljednje informacije govore o tome da će finansiranje ove zdravstvene ustanove s kantonalnog nivoa u narednom periodu biti izdašnije što bi trebalo omogućiti efikasnije funkcioniranje sanske bolnice.
Za nekoga tko je uspješno transplantirao gotovo dvije tisuće organa i uklanjanjem tumora spasio nebrojene živote, te uz priznanja struke, inovativnim pristupima zaslužio i mjesto u medicinskim udžbenicima, bez rezerve se može kazati da je vrsni kirurg.
No kada se uzme u obzir da je prema izboru pacijenata u povodu nedavno obilježenog Svjetskog dana bolesnika proglašen najdoktorom, te da je i za ovog slobodnog vikenda u rodnom Sinju pregledao tridesetak bivših sumještana, nakon čega se odvezao do splitske bolnice i obišao još dvojicu, složit ćete se kako je riječ i o rijetko posvećenom liječniku.
– Uvijek je to tako u Sinju kada dođem, a tu sam sigurno dva puta u mjesecu. Što će se ljudi mučiti i trošiti za dolazak do Zagreba da bih ih tamo pregledao, kada je meni lakše ovdje u sat-dva sve riješiti. Ima u Sinju taj restoran “Pinjur” gdje obično sjednemo, pa se neki najave a neki tek ovako navrate; snalaze se kako znaju – blagonaklono će ovaj medicinar, otkrivajući nam zašto je priznanje stiglo u prave ruke.
Govorim mu kako je internet pun pozitivnih komentara, zahvala pacijenta i njihovih obitelji, hvale i veličanja. Jedna od njih, kažem, čak ističe kako ga je u mobitelu zavela pod “onaj koji me je drugi put rodio”, dok drugi kažu da je plemenit čovjek, veliki stručnjak, ponos Hrvatske…
– Kako se zbog toga osjećate? Pacijenti vam sigurno i osobno često zahvale, pišu pisma – pozivam ga s nama podjeli iskustvo uspjeha.
– Počašćen sam. To je moj posao, koji volim i svako mi je priznanje poticaj, a pogotovo ono koje stiže od pacijenta – odgovara vidljivo ganut, pa zahvaljuje što mu prenosim komentare, jer one na internetu, kaže, i ne stiže čitati.
– Evo, baš mi je na predstavljanju najdoktora, gospodin Marijo Drlje, predsjednik Udruge hrvatskih pacijenata, kazao kako sam ja jedan od rijetkih liječnika koji nikada nisam tražio da se neki negativni komentar o meni ukloni, iako je i takvih bilo. Ljudi neka pišu što smatraju da moraju napisati, a moje je da radim najbolje što znam.
“Merkur” je na prvome mjestu u svijetu po broju transplantirane jetre na milijun stanovnika i to je tek jedan od pokazatelja predanosti našeg tima, koji godišnje obavi oko 140 takvih zahvata. Osobno mi puno znače i mnoga pisma zahvale, a najdirljivija i meni najdraža su ona djece mojih pacijenata, koja sestra Irena Gašparić i ja ljubomorno čuvamo u ambulanti – emotivno će naš sugovornik, dodavši kako su djeca u svakom smislu posebna kategorija, pa su mu tako, priznaje, i najstresnije upravo operacije djece koje često odrađuje u Klaićevoj bolnici, kada se, dodaje, kao i za svaku težu operaciju bodri riječima – “Bože, daj da prođe sve u redu”.
Iako je, kaže, njegova svakodnevica ispunjena teškim i dramatičnim trenucima, hrabar i odlučan, kakvime se otvoreno opisuje, usmjeren je na pozitivno pa umjesto da se lomi pod pritiskom, uživa u činjenici da pomaže.
– S dva apaurina uz kavu, dan započinjem nasmiješen – dodaje u šali, vedrinom potvrđujući prijašnje navode.
Kako ističe, nije to posao za svakoga, jer zahtijeva osobitu posvećenost i radišnost, no on se u njemu pronašao. Iako je, prisjeća se, medicinu prvi u obitelji upisao zbog oklade, i to ne bi li prijateljima iz škole dokazao da je i to moguće – bez veza – brzo je shvatio da je to za njega bio sretan splet okolnosti, kojemu zahvaljuje i aktualno priznanje.
– Stvari su se tako poklopile da su me dovele ovdje gdje jesam, ali da, prije svega, nije bilo splitskog primarijusa Slobodana Deškovića, cijeli se naš transplantacijski tim, pa ni ja kao njegov dio, ne bi razvio do razina na kojima smo sada. On je bio šef kolegi Branislavu Kocmanu i meni, pa iako smo, učeći se poslu, obišli cijeli svijet, ono što nas je on o kirurgiji naučio, nismo nigdje drugdje vidjeli – zadovoljno ističe, koristeći priliku da uputi pozdrav cijenjenom mentoru.
Kao član transplantacijskog tima od njegova osnutka, odnosno od 1998. godine, dr. Jadrijević je izveo mnoge zahtjevne operacije, te je u više navrata pomicao granice moderne medicine. Najzapaženije je to učinio prije dvije godine, kada je pionirskom ex vivo resekcijom jetre spasio život pacijentici čiji su tumor drugi liječnici proglasili inoperabilnim, potvrdivši tako svoje kompetencije pred međunarodnom stručnom javnošću.
-To je bila toliko komplicirana operacija da, kada sam izvještaj poslao jednom stručnom časopisu u Japanu, tri su me puta tražili za dodatna pojašnjenja – prisjeća se kroz smijeh, ističući kako im je stoga u nekoliko navrtao slao mnoge fotografije i drugu dokumentaciju, jer, kako navodi, nisu mogli vjerovati da je to moguće.
– Mogu se i pohvaliti da se ta operacija sada zove po meni, te je još uvijek jedina takva obavljena u svijetu, a kolege iz Japana su mi u komentaru napisali da će to biti edukativan primjer za njihove mlade kirurge i urologe – otkriva nam bez lažne skromnosti, navodeći kako za napredovanje nema bolje motivacije od spašenog života.
Njegov su potencijal, kako dozanjemo, prepoznali i u Londonu, odakle mu je, kako navodi, nema tome dugo, stigao poziv da se pridruži jednoj londonskoj bolnici. Odlučan da obitelj ne izlaže promjeni, priliku je, kaže, odbio, ističući kako uz tamošnje visoke životne troškove, ni potencijalna zarada nije bila dovoljno primamljiva da bi opravdala drugačiju odluku.
– A isto meni nigdje nije ljepše nego tu – dodaje razdragano, naglasivši kako s kolegama ionako redovito putuje po regiji prenoseći znanja kirurzima u susjedstvu, čime ispunjava i takve vlastite porive.
A da ga i na ulici prepoznaju navikao je u rodnome Sinju, no ni u Zagrebu odnedavno nije, kaže, drukčije, pa nam s dozom nevjerice prepričava kako ga je, “baš nekidan, u šetnji od parkirališta do banke u širem centru grada pozdravilo, tridesetak ljudi”, od kojih je, priznaje, “možda dvoje prepoznao”.
