Marš mira od Nezuka ka Potočarima svake godine okuplja hiljade učesnika, a pohodu u čast žrtava srebreničkog genocida uvijek se vraćaju oni koji su u julu 1995. godine preživjeli marš smrti. Ljudi koji su na putu dugom oko 100 kilometara ka slobodnoj teritoriji preživjeli nezamislive užase, iako sve doživljavaju veoma emotivno, ne mogu propustiti Marš mira.
Rešid Dervišević učestvuje svake godine i kaže da će biti tako dok god ga služi zdravlje, a tu tradiciju želi prenijeti i na mlade.
– Na tom putu sam vidio svašta, najviše onoga što nije dobro i od čega me hvata jeza. Bio sam neki dan na Kameničkom brdu i sva dešavanja kao da su bila oko mene. Bilo je mrtvih i ranjenih, padali su jedan preko drugog. Tu su mi ostali brat, bratići, amidža, četiri amidžića, prijatelji… – priča Rešid Dervišević.
Inače, učesnici Marša mira ove godine će prvi puta ići dijelom trase od Kameničkog brda, u dužini od 13 kilometara, gdje je bila najveća agresorska zasjeda i gdje je ubijeno više od 1.000 ljudi. Taj dio puta do sada je bio neprohodan, a probijen je u posljednjih godinu dana i veoma je težak za pješačenje.
– Želio sam da prođen baš tim dijelom, jer ko zna hoću li naredne godine biti živ. Ta bukva je pala ispred mene nekih 50-100 metara. Pucalo je sa svih strana, ništa se nije vidjelo, samo su se čuli krici i jauci – priča Rešid Dervišević.
Dodaje da je dok je obilazio novi dio trase Marša mira na putu vidio dijelove odjeće, obuće, kašike i konzerve i da ga je jako pogodilo što ti predmeti nikada nisu pokupljeni.
Put smrti je preživio medicinar Suljo Čakanović, redovno se vraća i samo ga bolest može priječiti da se ne pojavi u Nezuku 8. jula.
– Svake godine imamo mlade učesnike, koji će, nadam se, otrgnuti od zaborava ono što smo mi preživjeli. Mnogi od nas sada nismo u stanju preći cijelu ovu trasu. Nadam se da će kada, ako Bog da, svi ubijeni budu ukopani, ovo biti još jedan način da ih se sjećamo – kaže Suljo Čakanović.
Danas je iz Nezuka u koloni Marša mira ka Potočarima krenulo oko šest hiljada učesnika.
Izvor: Faktor
