Thomas H. Miller, zamjenik državnog odvjetnika u Iowi, otišao je u mirovinu u julu 2014. godine, nakon gotovo tri desetljeća gonjenja kriminalaca za razne zločine, od ubojstava do prevara. Četiri godine prije svog umirovljenja, Miller je angažirao Roba Sanda kao tužitelja.
Sanda je posebno mučio slučaj vezan za jedan sumnjivi listić za lutriju u vrijednosti od 16,5 miliona dolara – istražitelji nisu bili sigurni je li u tom slučaju počinjen zločin. Najinteresantniji dokazi bile su videosnimke nadzorne kamere s jedne benzinske stanice.
Na snimci se vidi kako neki čovjek s kapuljačom ulazi u trgovinu te kupuje dva hot-doga i nešto za piće. Zatim je izvadio dva listića za lutriju Hot Lotto – ova lutrija igra se tako da igrač ili kompjuter same lutrije odabere pet brojeva između 1 i 39 te još jedan broj između 1 i 19.
Nagrada za igrača koji pogodi prvih pet brojeva iznosi deset hiljada dolara, no one koji pogode svih šest očekuje puno veći iznos, ovisno o broju igrača koji su kupili karte. Blagajnik je uzeo njegove ispunjene listiće i provukao ih kroz terminal lutrije. Nepoznati je čovjek izašao i odvezao se.
Sand je stalno iznova gledao video, no nije uspijevao primijetiti ništa novo što bi bilo od većeg značaja. Činilo se da je Sandova pozadina savršena za taj slučaj: za vrijeme srednje škole pisao je računalne kodove i bavio se tehničkom podrškom. Njegovi slučajevi odnosili su se uglavnom na prevare i krađe koje su počinili javni službenici.
Nepoznati dobitnik
Listić iz videa kupljen je 23. decembra 2010. godine, a šest dana kasnije odabrani su dobitni brojevi: 3, 12, 16, 26, 33, 11. Unatoč tome što je objavljeno da je spomenuta trgovina prodala dobitni listić, niko se nije javio.
Lutrija Iowe potom je održala konferenciju za medije. Nakon toga počeli su pristizati pozivi, a više desetaka ljudi tvrdilo je da su oni dobitnici. Ipak, postojali su ključni dokazi koji nisu bili javno dostupni – serijski broj dobitnog listića i videosnimka čovjeka koji ga je kupio.
Tri mjeseca nakon objave dobitnog listića, lutrija je ponovno podsjetila javnost na njega. Isto se dogodilo nakon šest i devet mjeseci, uz upozorenje da dobitnici imaju godinu dana da pokupe svoju nagradu.
Odvjetnik napokon prekida šutnju
Napokon, 9. novembra 2011., odvjetnik iz Quebeca po imenu Philip Johnston nazvao je Lutriju Iowe, dao točan serijski broj dobitnog listića, no nije ispravno opisao odjeću koju je dobitnik nosio kada je kupio listić.
U svom je drugom pozivu Johnston priznao da je pomagao klijentu koji ne želi biti identificiran. To je, međutim, bilo protiv pravila lutrije, koja je zahtijevala da identitet dobitnika bude javan. Johnston je natuknuo mogućnost odustajanja od dobitka.
Tačno godinu dana nakon izvlačenja te manje od dva sata prije isteka zakonskog roka, predstavnici jedne ugledne odvjetničke tvrtke pojavili su se u centrali Lutrije Iowe s dobitnim listićem. Tvrdili su da listić pripada jednom fondu.
Kasnije je lutrija doznala da je korisnik fonda korporacija iz Belizea na čijem se čelu nalazio Philip Johnston, odvjetnik iz Kanade. “Cijela ta situacija jednostavno je previše smrdjela”, kaže Terry Rich, izvršni direktor Lutrije Iowe.
Johnston je rekao istražiteljima da ga je zbog listića kontaktirao odvjetnik iz Houstona po imenu Robert Sonfield. Također je spomenuo teksaškog biznismena Roberta Rhodesa, no po dolasku u Teksas istražitelji nisu uspjeli stupiti u kontakt s njima.
Objava snimke dovela do pomicanja s mrtve točke
Kada je završio na Sandovom stolu 2014. godine, slučaj je u uredu već bio na kultnom glasu. Odjel za kriminalne istrage u Iowi je 9. oktobra 2014. godine napokon javno objavio spornu snimku dobitnika.
Nekoliko dana kasnije jedan je zaposlenik Lutrije Mainea prepoznao glas iz videa kao glas muškarca koji je nekoliko godina sedmicu ranije provodio sigurnosnu reviziju u njihovom uredu.
Taj zaposlenik nije bio jedina osoba koja je prepoznala glas sa snimke – koji je na kraju identificiran kao glas Eddieja Tiptona, direktora informacijske sigurnosti pri Međudržavnoj udruzi lutrija. Tipton je bio paranoičan tip koji je rijetko plaćao karticama te se bojao da mu neko ne ukrade identitet.
Tipton se trudio svidjeti svima. Njegovi su se prijatelji pitali kako si može priuštiti ogromnu kuću s obzirom na plaću koju je primao. On im je objasnio da je usamljen i da više od svega želi obitelj te da je stoga sve što je uštedio odlučio uložiti u kuću za koju se nadao da će jednom biti puna.
Ipak, ta mu se želja nikada nije ostvarila. Život mu se vrtio oko posla. Radio je po 60 sati sedmično i ostajao u uredu do 11 navečer.
Tiptonovi prijatelji koji su ga prepoznali na snimci nisu mogli vjerovati svojim očima. Osjećali su se izdanima. Jedan od njih rekao je istražiteljima da je za njega to iskustvo bilo isto kao da je otkrio da mu je rođena majka ubojica.
Tiptonove laži i prevare
U novembru 2014. godine istražitelji su se pojavili u Tiptonovom uredu. Kad su ga pitali koga poznaje iz Teksasa, nije spomenuo biznismena Rhodesa – iako su kasnije, preko njegovog LinkedIn profila, otkrili da je za njega radio šest godina.
Tipton je uhapšen u januaru 2015. godine. Zahvaljujući videu, državno je odvjetništvo znalo da je on kupio dobitni listić. Iz ispisa njegovih telefonskih poziva vidljivo je i da je istoga dana pričao 71 minutu s Robertom Rhodesom. Istražitelji su vjerovali da je Tipton namjestio dobitak.
Tiptonov prijatelj Jason Maher spomenuo je njegov interes za softver koji se može instalirati pomoću flash drivea te tako preuzeti kontrolu nad kompjuterom, prikrivajući svoje postojanje sve dok se poslije sam ne izbriše.
Sand je bio uvjeren da je Tipton ušao u sobu za izvlačenje brojeva šest sedmica prije velikog dobitka te da je tada uspio instalirati spomenuti softver na kompjuter koji odabire dobitne brojeve.
Državno je odvjetništvo trebalo dokazati samo da je Tipton kupio listić za lutriju unatoč činjenici da je radio za Međudržavnu udrugu lutrija te da je potom prevarom pokušao doći do osvojene nagrade.
Proglašen je krivim 20. jula 2015. godine te je osuđen na 10 godina zatvora. Ipak, Sanda je Tiptonov slučaj i dalje mučio. Sandu je bila sumnjiva činjenica da je Tiptonov odvjetnik zatražio brzo suđenje od 90 dana – što je državnom odvjetništvu skratilo vrijeme istraživanja.
Otkrivanje ostalih lažnih dobitaka
Jednog jutra Sand je dobio poziv iz Teksasa. Čovjek s druge strane linije rekao mu je da je o Tiptonovom slučaju čitao u novinama te ga obavijestio da je Eddiejev brat – Tommy Tipton – dobio na lutriji deset godina ranije.
Sand je nazvao Richarda Rennisona, specijalnog agenta FBI-a, te ga ispitao o deset godina starom slučaju koji Rennison nije zaboravio – početkom 2006. godine čovjek po imenu Tom Bargas kontaktirao je policiju te im ispričao sumnjivu priču.
Bargas je bio vlasnik 44 štanda s pirotehničkim sredstvima te je dvaput godišnje – nakon 31. decembra i Dana zahvalnosti – imao na raspolaganju ogromnu količinu novca. Krajem decembra nazvao ga je lokalni sudac te mu predložio da zamijeni svojih pola miliona dolara s njegovim.
Bargasu nije bilo jasno odakle sucu koji zarađuje oko 35 hiljada dolara godišnje toliki novci. Nazvao je policiju koja je potom kontaktirala FBI.
FBI je Bargasa opremio opremom za prisluškivanje te je dogovoren sastanak sa spornim muškarcem. Došlo je do razmjene novca, a FBI je zatim započeo s istraživanjem serijskih brojeva na novčanicama. Rennison je nekoliko mjeseci kasnije saznao da je spomenuti sudac pao sa stabla (dok je lovio Bigfoota) te da se nalazi u bolnici.
Nakon što je pušten iz bolnice, Rennison se sastao s njim te je saznao da je riječ o članu Organizacije istraživača Bigfoota koji je dobio na lutriji dok je tražio čudovište u Coloradu. Ime čovjeka s kojim se Rennison sastao bilo je Tommy Tipton.
Bio je posvađan sa ženom pa je, u nakani da od nje sakrije dobitak, po novac poslao prijatelja Alexandera Hicksa u zamjenu za 10 posto iznosa. Hicks je u međuvremenu umro od raka.
U septembru 2015. godine istražitelji su saznali da je Robert Rhodes, najbolji prijatelj Eddieja Tiptona, početkom 2008. godine podignuo dobitak od 783.257 dolara – izvlačenje se odvilo 29. decembra 2007. godine – na isti datum kada je izvučena i Tiptonova dobitna kombinacija tri godine kasnije.
Istražitelji su potom povezali još nekoliko dobitaka s Tiptonovim imenom. Tiptonu je ponuđena mogućnost nagodbe – Sand je od njega tražio da prizna kako je namjestio lutriju da bi se poboljšala njezina sigurnost.
Tipton poslan iza rešetaka
Tipton je pristao na nagodbu te je objasnio da mu plan uopće nije bio obogatiti se, već pokušati probiti sustav. Dodao je i da nema nikakve veze s mafijom te da je dobitke davao prijateljima i obitelji – tako je, između ostalog, financijski pomogao svom bratu koji je imao petero djece.
Tipton je prije izricanja presude izrazio žaljenje za svoja djela. Potom je osuđen na 25 godina zatvora. Također je raznim državnim lutrijama trebao vratiti oko 2,2 miliona dolara iako je njemu pripalo tek oko 350.000 – ostatak bi dobili oni koji bi podigli novac.
Sand kaže da mu je rješavanje tog slučaja pružilo ogromno intelektualno zadovoljstvo. Nekoliko mjeseci kasnije odlučio je dati otkaz te se kandidirati za revizora kako bi mogao sudjelovati u pozitivnim promjenama u društvu, piše New York Times.
