Prije 24 godine dok je bjesnio rat u BiH, a Sarajevo bilo pod opsadom jedan par svojom ljubavi prkosio je ratu, podjelama, nacionalizmu. Admira Ismić i Boško Brkić imali su samo 25 godina kada su odlučili braniti svoju ljubav i pobjeći iz Sarajeva.
Na most Vrbanja koji je tada prostor bio između Armije RBiH i srpske vojske 18. maja 1993. godine došli su Admira i Boško, no snajperski metak prvo je pogodio njega, a zatim i nju. Dopuzala je do Boška, zagrlila ga i u smrt otišli zajedno. Njihova tijela danima su ležala na tom međuprostoru, izvukli su ih pripadnici radnog voda VRS-a.
Prvobitno su sahranjeni u Lukavici, a 1996. godine posmrtni ostaci sahranjeni su na groblju Lav.
Svake godine 18. maja na grobu Boška i Admire građani ostavljaju cvijeće, a i brojni turisti koji su saznali za ovu tužnu ljubavnu priču.
Admira i Boško, djevojka i mladić različitih vjera, nisu znali za razlike, maštali su o zajedničkom životu, vjerovali da ih ništa ne može razdvojiti. Voljeli su se pod sarajevskim nebom, vjerovali da ljudskost, dobrota i ljubav mogu pobijediti rat, mržnju i svo zlo koje se nadvilo nad Sarajevom.
Pjesma grupe Zabranjeno pušenje Boško i Admira snimljena je 2013. godine i govori o tragičnoj ljubavi dvoje Sarajlija, Bošnjakinji i Srbinu, koji su rođeni iste godine, o njihovoj bezgraničnoj ljubavi otkako su se upoznali u srednjoj školi i o tome kako ih različitosti, ljudska zloba, rat pa čak ni smrt nisu uspjeli rastaviti.
