U gužvi na gradskom trgu u Bihaću 26. februara, na dan proslave grada, primijetili smo grupicu dezorijentisanih migranata. Raspitivali su se za jeftino prenoćište, a kada smo ih upitali zašto ne pokušaju u nekom od privremenih migrantskih kamp-naselja kojima upravlja IOM, rekli su nam da za njih to ne dolazi u obzir.
Znamo jezik
– Ne, ne, vidjeli smo u Turskoj i Grčkoj kampove i odlučili smo da nas niko neće smjestiti u njih. Sve je puno Afganistanaca, koji prave probleme drugim migrantima. Ne želimo da budemo napadnuti i opljačkani, kazao nam je najstariji među njima koji je imao ožiljak na čelu.
Kaže da je tu povredu zadobio u Turskoj. Zove se Halil i ima 25 godina. Halil putuje sa mlađim bratom Usamom koji ima 16 godina i sa još šest zemljaka iz Alžira. Priča nam da je Alžir napustio zbog problema sa nezaposlenošću u zemlji, te želi početi novi život u Francuskoj.
– Alžir i Francuska imaju dugu historiju odnosa koji nisu baš sjajni, pogotovo iz vremena kolonijalizma. Ali eto, mi govorimo francuski koji je naš drugi jezik, tako da smo se odlučili da idemo u Francusku, gdje već znamo da živi mnogo naših zemljaka. Po zanimanju sam trgovac, a moj mlađi brat još ide u školu, govori Halil.
Mlađi brat Usama za to vrijeme je gledao u veliku tortu na gradskom trgu i pitao se šta sve to znači. Objasnili smo mu da Bišćani slave 759. rođendan grada i da je torta za sve one koji dođu na trg i pridruže se proslavi.
– Oh, pa neka vam je sretan rođendan gradu, hoćemo li i mi moći dobiti parče torte? Već dva dana na putu nismo jeli, a upravo smo danas stigli u Bihać nakon što smo prije tri mjeseca krenuli od kuće u Alžiru, kazao je Usama.
Nakon što su dočekali početak ceremonije, stali su u red za kolač i dobili su po jedan. Nakon što su ga u slast pojeli, vratili su se u red i dobili su opet po parče kolača.
– Torta je odlična, baš vam hvala, nismo očekivali da će nam biti ovako lijepo u Bihaću i Bosni i Hercegovini, ističe Halil.
Objasnili smo im da su došli na lijep dan te da se za utiske iz Bihaća strpe još neko vrijeme. Jer, čekao ih je vrlo težak put kroz šume, preko planine Plješevice, uz veliki rizik da će ih hrvatska policija uhvatiti i vratiti u BiH. Mnogi od njih ne uspiju proći ni nakon trećeg pokušaja.
Dobar znak
Za smještaj im nismo mogli pomoći. U Bihaću ima puno onih koji izdaju sobe migrantima, ali nisu jeftine. A sve i da odu u neki od migrantskih kampova, ni tamo ih ne čeka cvijeće. U Biri je već dolazilo do masovnih tuča među migrantima, uz činjenicu da svako malo oni najproblematičniji migranti bivaju prebačeni u centre pod kontrolom države.
A ipak, ne želi svog brata i sebe smjestiti u kamp, jer se i sam boji problematičnih migranata.
Na kraju smo se oprostili od njih poželjevši im sreću. Možda je činjenica da su u Bihać stigli baš na rođendan znak da će ih sreća pratiti sve do Francuske. Zbog svega onoga što je Francuska učinila Alžiru kroz stoljeća, ko je taj koji ima pravo da im zabrani da sada odu u Francusku radi boljeg života. I život građana Bihaća promijenio se posljednju godinu, ali će i dalje sa osmijehom na licu podijeliti sa migrantima rođendanski kolač.
